Poštovani g. Salkiću!
Počet ću s Ti – „bliže“ je. Tako je u skandinavskim zemljama ako se obraća kralju i svima naniže. Pored toga iz komšijskog si bratunačkog kraja. Moglo bi se reći „svoji“ i – hvala što si često na Kazanbašči!
Prilikom zadnjeg dolaska, na godišnjicu oslobođenja/okupacije Zvornika, doživio si neprijatnost kada ti je prišao povratnik, Suljo Kalabaluković, frustriran zbog parkiranih vozila na mezarju:
“Da li se autima smije ući na katoličko ili pravoslavno groblje?“
Ispravno što si odšutio. Rasprave su za druga mjesta. Umjesto tebe neko je iz „pratnje“ odgovorio:
„Zašto nije obezbijeđeno parkiralište?“
To je na Suljinu ljutnju dolilo:
„A da li ti znaš da si parkirao auto na mjestu zadnje otkrivene masovne grobnice?!“
UPOZORENJE MAČKU O REP: Uslijedio je tajac i ovdje stati. Može biti da si kasnije rekao kome treba ili je savjest proradila kod odgovornih. Za vrijeme moga dolaska zatekao sam sklepanu tablu o zabrani parkiranja na mezarju. Fotos za sebe govori i koje nepoštovanje ovog mjesta. Zar smo baš tolike fukare i nije se mogla naručiti „prava“ tabla?! I veća postavi na magistralnom putu kod Meteriza, sa znakom skretanja. Za putnike namjernike, pa i „ovog“ Zvornika koji pojma nema šta se tu nalazi. Na kojoj bi pisalo, ako bi se prihvatilo ono što želim predložiti: MEMORIJALNI KOMPLEKS „KAZANBAŠČA“. (Pored centralnog spomenika, gdje se nalazila prva masovna grobnica u BiH, prikladno markiraju mjesta ostalih, ukupno jedanaest).
Na žalost, čujem opet se ponekad za vrijeme dženaza parkiraju vozila(!). Nijem sam, a ni jedne teške riječi neću izustiti na račun onih koji bar elementarno trebaju znati, niti o vjerskim službenicima. U svakom slučaju, hvala građaninu Sulji, a moj vrisak desio se 2004. kada nemal nije zgaženo tek zasađeno „Drvo sjećanja“. I bi neke fajde, brzopotezno postavljena metalna kapija…
A pretpostavljam kako se osjećaš kada ugledaš spomenik s Bijelim cvijetom u fontani koji godinama više nije bijel. Na višegodišnje kilavljenje oko održavanja nadovezuje još gore- skrnavljenje od „svojih“ s postavljanjem šahta uz samu ivicu i nepotrebne betonske staze koja je ušla u prostor „suze“. I još gore-na tom dijelu „zabetonirana“ nada onih koji traže svoje. Desilo se prije nekoliko godina. Greška priznata i obećano da će se riješiti kada se „steknu uslovi“. Poznato šta to znači-nikada!
Ovo za nevjerovati. Prošle godine pisao o indicijama da ima još neotkrivenih grobnica- odgovorni ignorisali dojavu(?!). Moje je bilo da snimim nekoliko mjesta gdje su kerovi rovili zemlju. Uzdao se u Mašovića, šutnja(?). A davno koliko su pouzdane procjene da ih više nema. Izrečene od njegovog kolege, Murata Hurtića i baš na mjestu na kojem je nekoliko godina kasnije slučajno otkrivena zadnja. Među ostalim nađen i legendarni zvornički novinar Kjasif Smajlović.
Namjesto da se poduzme šta treba, ako treba sve „prekopati“ gdje je sumnja, uslijedio haber da se neki „ljute“ na mene. Pretpostavljam što ih često podsjećam šta je dužnost uraditi. Haj „razumjeti“, pa neka im se objasni da su brzopletim „odobrenjem“ za stazu već grijeh napravili, a još veći zbog nečinjenja da se greška ispravi.
A poduze što sam „zapeo“ i toliko tiče- „van svake politike i centara moći…“.(Ne)bitno da sam bio predsjednik organizacionog odbora za izgradnju spomenika i poklonio idejno rješenje. S tim davnim „ingerencijama“ prošlog ljeta pokušao inicirati prošireni sastanak na „višoj“ instanci, a to je Tuzlansko muftijstvo. Bilo je uzalud, kao s proljeća odaslati još jedan mejl Medžlisu IZ Zvornik i da mogu pomoći kako da se sve riješi.
MARGINALIZOVANA KAZANBAŠČA: Očigledno je Kazanbašča s razlogom potisnuta u stranu. Može biti što je spomenik podignut od strane dijaspore, bez tutorstva sa strane. Evo fotosa kakav sam prije 19 godina ostavio u amanet Medžlisu, a moj „govor“ ni u primisli za nekom „slavom“, već ispunila želja da s mjesta zločina javno zapitam: „Zašto su ubijeni toliki nedužni ljudi?!“. Odjeknulo, pogotovo nakon polaganja opštinskog vijenca. Duga je priča zašto je propuštena velika prilika za istinsko pomirenje na ovim prostorima.
Do tebe je-makar ono s ljudske strane. Pokušao sam (i) kod aktuelnog gradonačelnika Zorana Stevanovića. Bio je oduševljen prijedlogom-obećao da će Opština preuzeti ingerencije oko održavanja spomenika. Nakon našeg susreta pretpostavljam da se konsultovao sa „šefom“ u Banjoj Luci. Sve ostade na lijepoj vijesti i-obećanju.
Ma šta (ne)uradiš, imaš moje poštovanje. Ovo zbog tvog lika na kome nema osmijeha i čita „sve“. Nije ti lako na poslu, ali makar primaš platu za to. Nije ni meni, a ne kajem se šta sam u Norveškoj ostavio radi Bosne. Od 96-te krenuo dolaziti-sve „zadžabe“ (i kada su avionske karte bile veoma skupe)-smatrajući da tako treba. I radi Srebrenice koja je dobila kakvu-takvu satisfakciju-Zvornik nikakvu!
Ako te sve ovo „darne“ ne bi bilo loše da se i ti konsultuješ sa svojim sarajevskim „šefom“. Predlažem da zajedno pogledate film na YouTubeu (ukucati Kazanbašča). A da sasvim uđete u problematiku pisao ranije, zadnje na portalu BHDINFODESK gdje se nalazi moj autorski tekst: Bijeli golub ponovo (ne)leti 16/205: KO (NI)JE BLIZU NEBA.
I da privodim. Pošto si bio involviran oko portala o genocidu, pretpostavljam sjećaš se da su postavljeni fotosi tada otkrivenih masovnih grobnica. Nezaobilazna je bila Kazanbašča, kao i otvaranje spomenika s Bijelim cvijetom. Čudno da niko nije signalizirao kada se kasnije dizajnirao za Memorijalni centar u Potočarima, s temeljnom idejom „skinutom“ sa spomenika(!). Postoje elementarna pravila. Naravno da bi „odobrio“ i pripomogao da se tražilo.
Pa spomenuti dobrog Isnama Taljića koji je bio u toku oko završetka mog romana „Bijeli cvijet iznad puta“. Sugerisao da promijenim naslov pošto se podudara sa znakom Memorijalnog centra. Klimnuo je glavom kada sam podsjetio da je onaj na Kazanbašči nastao nekoliko godina ranije.
P.S. „Ima ovdje neke sličnosti…“(u vezi s Kaimijom, op.a, „Novo sunce“, S.H.) pa i s kolegom Hadžifejzovićem koji je reisu odaslao šta mu je na srcu. Spomenuo da je stariji i kao brat bratu. Od tebe sam također stariji i ovo pismo ako možeš sagledaj s više strana. Pošto si iz mog šireg zavičaja prepričat ću detalj završnice iz knjige. Dešava se u Potočarima kada je pozlilo Munibu Hodžiću, nekadašnjem sekretaru Građevinske tehničke škole u Bratuncu, dok je čekao tabut s brojem 101 u kojem je njegov sin Sapko. Hitna ga odvezla u Tuzlu. Kada je „sve obavljeno“ požurio sam u Klinički centar ako mogu šta pomoći…
Ramize moj, duša mi je u Srebrenici. I u Bratuncu, i u Vlasenici, i u Bijeljini…- o Zvorniku ne pitaj! Sam znaš kada dođeš/prođeš-prvi etnički očišćeni grad i opština s najbrojnijim masovnim grobnicama.
Ako (i) ovo pismo nije dovoljno, ili nije do tebe da Kazanbašča dobije ono mjesto koje pripada, nema potrebe da se više ponavljaju ceremonije pored zapuštenog spomenika. I svima olakša, a oni koje je zla sudbina vezala za to mjesto, od politike i vjere ostave na miru.
—————–
(Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira su nastavak serijala Pod uzgred budi rečeno koji je završen kolumnom 205. Paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK i s danom zakašnjenja portal BHDINFODESK, a 39 šalje na mejl adrese).
Piše: Sead Hambiralović
