Kakav je odnos medija prema sarajevskim muzičkim zvijezdama koje više nisu u rodnom gradu?
Ako se složimo da su u Sarajevu, ali i u BiH danas neupitne muzičke zvijezde Dino Merlin i Halid Bešlić, svako na svom žanrovskom polju, možda bi dobro bilo analizirati ostatak zvjezdanog establišmenta koji je potekao iz bh. prijestolnice (ali danas ne živi ovdje) i odnos medija prema njima.
Dino i Halid žive u Sarajevu, pa su u medijima stalno ili povremeno, u zavisnosti od toga šta sami žele ponuditi kao informaciju, odnosno, šta konzumenti njihovog sadržaja žele čuti od njih. A šta je sa Goranom Bregovićem, Zdravkom Čolićem, Harisom Džinovićem, Neletom Karajlićem, Brankom Đurićem Đurom…? Odnos prema rodnom gradu (posebno u vremenu opsade) i proteklom ratu uveliko je protekle dvije decenije diktirao medijski odnos prema pobrojanim zvijezdama.
U slučaju Gorana Bregovića u tekstu za Analiziraj.ba pod naslovom DUGA I USPJEŠNA KARIJERA GORANA BREGOVIĆA: Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo ovim se, dijelom, bavio i kolega Dragan Golubović: „U intervjuima tokom rata, a i poslije, uglavnom bi zauzimao neutralan stav u smislu da to nije njegov rat. ‘Ja sam imao tu komotnu poziciju da mislim sa distance jer sam bio u Parizu; da sam bio u Sarajevu i da su pucali po meni, vjerovatno bih imao neku drugu poziciju’, rekao je Bregović u emisiji Nedjeljom u dva.“
U Bregovićevom intervjuu sarajevskim Danima Senad Pećanin se dotakao i ove činjenice.
DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade.
BREGOVIĆ: Pa, šta sam ja mogao uraditi?
DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd već drugog dana nakon početka njegovog bombardovanja – napravio si veliki koncert u Solunu.
BREGOVIĆ: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.
DANI: Nego za koga?!
BREGOVIĆ: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.
DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?
BREGOVIĆ: Kakvu sam priliku imao?
DANI: Istu kakvu i svi ostali muzičari. Svi su bosanski muzičari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.
BREGOVIĆ: To znači da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije Izetbegovića, što mi ne pada na pamet.
O ovom Pećaninovom intervjuu, koji je završio na naslovnici tadašnjih Dana s porukom „Nisam htio svirati za Alijino Sarajevo“ pričalo se mjesecima, pa i godinama. Ali je Brega ipak uspio, i uz pomoć medija, približiti se Sarajevu, prije osam godina dobio ličnu kartu s adresom prebivališta, stalno je prisutan ovdje, bilo lično bilo medijski. Danas već priprema novi pohod na rodni grad: spektakl u najavi pod imenom „Tri pisma iz Sarajeva“ za kraj augusta. Mediji mu ovdje izlaze ususret, recimo, Dnevni avaz voli pisati hvalospjeve o njemu – pa to nije propustio ni ovaj put u tekstu Neko sa strane našao bi mu mnogo mana, a ja bezuslovno volim Sarajevo: „Kada se ime Gorana Bregovića (68) nađe u knjizi 101 umjetnik kojeg morate čuti prije nego što umrete autora Ricarda Cavola, rame uz rame s Mozartom, Elvisom Presleyjem, Nirvanom, Frenkom Sinatrom, Beatlesima… pa kad se tome doda da je Brega počasni građanin Buenos Airesa, Atine, Praga, Tirane, pa da je počasni doktor Univerziteta u engleskom Sheffieldu, da su ga francuske vlasti odlikovale Ordenom viteza umjetnosti te da je bio u konkurenciji za nominaciju za prestižnu muzičku nagradu Grammy… samo dušmani mogu odmahivati glavom na notornu istinu – da je Brega jedan jedini muzičar s prostora bivše Jugoslavije koji je ostvario svjetsku karijeru.”
Ljubav i mržnja često za zajednički imenitelj imaju povrijeđenost, pa su i stanovnici Sarajeva – i mediji kao njihova refleksija – tu netrpeljivost, da ne kažemo mržnju, znali izražavati prema svojim nekadašnjim idolima koji su ih „ostavili na cjedilu“ kad je bilo najteže. I još se pritom nastavili ponašati kao da ništa nije bilo. Najočitije je to u slučaju reditelja Emira Kusturice. S kojim je, opet, Bregović napravio neke od svojih najznačajnijih muzičkih filmskih uradaka, ali imao više, nazovimo je tako – ulične mudrosti da se pomiri s rodnim gradom, prošavši taj put bez ikakvog pokajničkog poteza, koji su neki od njega očekivali.
Nevjerovatan udarac
Haris Džinović je također Sarajlija, što ističe kao važnu stavku svog identiteta. „Samo je jedan rodni grad, sve ostalo je zamjena. Sarajevo apsolutno pripada meni i ja njemu.“ A Sarajevu i ovdašnjim medijima to godi. Istina, njegove izjave o tome kako nikad neće kupiti stan u Sarajevu srbijanski tabloidi, poput Sveta, znali su jedva dočekati da iskoriste za podizanje čitanosti i zaintrigiraju publiku: „Prije rata istjerali su me iz garsonijere u kojoj sam živio 18 godina. To mi je bilo užasno. Nevjerovatan udarac. Jedan ovakav umjetnik to nije zaslužio. Još sam rezigniran i ljut. Nakon što su me istjerali, otišao sam u podstanare i sebi sam rekao da nikada neću kupiti stan u rodnom gradu.“
Na sličan su način iskoristili i jednu izjavu Zdravka Čolića o prelasku granice u Turskoj. Portal Alo je donio priču s pjevačem, naslov je glasio: ZDRAVKO OTKRIVA SVE O INCIDENTU SA GRANICE Čola: Turci su hteli da me linčuju, a priča ide ovako: „Carinik me je prepoznao i ponudio mi da stanem između neka dva turska šlepera kako bismo što prije prošli carinsku zonu. Tako sam i uradio, ali su kamiondžije bile nervozne što sam parkirao između i htjele su da me linčuju, a carinika nije bilo da me zaštiti. Kada su krenuli da se obračunaju sa mnom, pravdao sam se da me je nadležni pustio, ali džaba, nisu me slušali. Na sreću, sve se dobro završilo, ali sam ozbiljno mogao da nastradam.”
Čola je u odnosu „mediji-rat-Sarajevo“ završio najmanje oštećen, a ako mu se nešto može spočitati to je onda izjava data beogradskom Playboyu iz 2005. U tekstu pod naslovom Čola: Titu sam pevao ‘Ljubav je samo reč’, a koji su prenijele Vesti.rs stoji i ovo pitanje: „Godinama ste znali gde se krije general Ratko Mladić?”, a Čola odgovara: „Bio mi je prvi komšija dok sam stanovao na Banovom brdu. Tada još protiv njega nije bila podignuta haška optužnica. Kad bismo se sreli, pitao me je kako pevanje, a ja njega: ‘Kako vaše pčele, generale?’”. Da li je Čola ovdje mogao dodati nešto što bi bila očekivana, ljudska izjava o zlodjelima njegovog tadašnjeg komšije, pitanje je na koje može samo on odgovoriti.
Žrtva vlastitog izbora
Nele Karajlić je možda i najkontroverzniji Sarajlija kad je riječ o odnosu prema ovdašnjim medijima. Puno je teških riječi palo između Sarajlija i Neleta proteklih godina, a on sam 2015. u intervjuu Amiru Zukiću na televiziji N1 poručio: Karajlić: Nisam četnik, možete me zvati Indijanac ako hoćete.
I Karajlić, pravog imena Nenad Janković, Sarajlija je i njegov odnos prema rodnom gradu tokom rata počesto ovdje definiše i odnos medija prema njemu, a on u intervjuu na N1 veli: „Sarajlije nisu bili žrtve Radovanove politike, nego su bili žrtve svog izbora.“ Ovaj intervju možda i jeste najilustrativniji primjer odnosa medija i zvjezdanih Sarajlija. Karajliću je Zukić postavljao i pitanja gledatelja, objavljena na društvenim mrežama, a jedno od njih je bilo i više tvrdnja nego pitanje: da mrzi Bošnjake. Karajlić odgovara: „Nikad nisam rekao da mrzim Bošnjake. Obišao sam cijeli svijet i najviše bih volio da živim u Africi s crncima. Odgovara mi da živim u multinacionalnoj sredini. Sarajevo to više nije, Beograd jest. Slika koju pravite o Neletu je ona koju vi želite napraviti, a ne koja je realna.“
Đurologija
Branko Đurić Đuro je glumac i frontmen benda Bombaj štampa koji je možda i najomiljeniji Sarajlija među Sarajlijama. Đuro je ozbiljan glumac s velikim ulogama iza sebe, a evo možda i najsveobuhvatnijeg odgovora na sve o čemu smo pisali u redovima iznad. Đuri novinar Jutarnjeg lista prije tri godine postavlja sljedeće pitanje: „S kime ste ostali dobri iz prošlih vremena? Ekipa iz Top liste nadrealista se podijelila, Kusturica koji vam je bio profesor na Akademiji šeće u Srbiji svojim Drvengradom, za Neleta Karajlića smatraju da se osramotio pjevajući onima koji su napadali njegov grad. Kako ste se vi prema njima odredili i kako oni prema vama?“ A Đuro odgovara: „Smatram da svaki čovjek ima svoje razloge zašto je nešto učinio i dok nisi u nečijoj koži, ne znaš zbog čega je tako. Ko sam ja da se prema njima određujem ili da im sudim? Svaka stvar ima bezbroj nijansi i nikako nije crno-bijela i izlišno je donositi sud o nečijim djelima. Kako se oni prema meni određuju, ne znam, morate njih upitati. Kusturica mi je predavao na Akademiji, dok sam bio student igrao sam u njegovom Domu za vješanje. Imao sam sreću da sam na Akademiji imao izvrsne profesore. A ja ni s kim nisam u lošim odnosima. Niko mi nije sporan. Iz prošlih vremena viđam se s Bradom i Gopcem iz Psihomodo popa, s Bjelogrlićem. S Bregom sam se sreo u Cannesu. Jednom je čak bio na našem koncertu i svirao s nama neki blues. Sarajlije su sada rasuti po svijetu. Ja sretnem više ljudi na turneji Đurologije u Americi nego što ih vidim u Sarajevu.“
Prebrojavanjima krvnih zrnaca mediji često ne mogu odoljeti, pa se Đuro tako nedavno našao u žiži medijske pažnje nakon najave da će HBO snimati seriju po njegovom scenariju, a portal Gloria.rs donio tekst pod naslovom: Veliki uspeh srpskog glumca: HBO snima seriju po scenariju Branka Đurića Đure (koji je naknadno korigovan, te je izbačena riječ „srpski“). Sam Đuro je ovakvu kvalifikaciju sebe kao Srbina prokomentarisao na Facebooku riječima: „Vela havle vela kuvvete“.
Mersiha Drinjaković / Analiziraj.ba
