Amra Kadrić je rođena 20. januara 1983. godine, u Tuzli. Odrasla je u mjestu Devetak, u općini Lukavac. Po završetku Osnovne škole u Tuzli je upisala Medicinsku školu jer je medicina bila njena velika ljubav još od malih nogu. Fasciniralo je pomagati drugima i liječiti ljude. Nakon srednje škole, umjesto medicinskog, ipak, upisuje Filozofski fakultet, smjer prihologija i pedagogija u Tuzli i završava ga u roku. Spletom okolnosti, 2006. godine, ljubav je odvodi u Njemačku, u grad Neckarsulm gdje i danas živi.
Početak je bio težak
– Početak je bio zaista težak, priča gospođa Kadrić. “Potpuno nova sredina, nepoznavanje jezika. Krenula sam od nule. Nemogućnost komuniciranja na tako zvučnom i komplikovanom njemačkom jeziku utjecalo je da se često osjećam kao tek rođena beba. U meni je proradio prkos i počela sam ići na kurs jezika. Uporedo sam radila po nekoliko sati u jednoj slastičarni s ciljem da to što na kursu naučim primijenim u svakodnevnici. Ubrzo je iskrslo veliko razočarenje. Moja diploma nije u potpunosti priznata u Njemačkoj, pa čak i ako naučim jezik, to nije dovoljno. Morala bih da upišem razliku predmeta u Heidelbergu ili Stuttgartu.
Među prvima ste se uključili u projekat Očuvanje maternjeg jezika i identiteta djece građana BiH u dijaspori kroz dopunske škole BiH i kulturne djelatnosti. Šta još radite?
AMRA KADRIĆ: Nakon što sam prije deset godina dobila kćerku Saru, posvetila sam se njoj. Uporedo se javila ideja o pokretanju nastave bosanskog jezika. Počeci su bili teški i morala sam kucati na mnoga vrata. U to vrijeme jedina Bosanska škola u okolini postojala je u Manheimu i nastava se odvijala u prostorijama kluba Ljiljani. Moja nastojanja su bila organizovati nastavu u prostoriji njemačke škole u Neckarsulmu, imati pravi razred sa redovnim časovima. I tako, uz pomoć Generalnog konzulata BiH u Stuttgartu i tadašnjeg generalnog konzula Harisa Halilovića, osnovali smo školu, i nastava na bosanskom jeziku počela je i u Neckarsulmu. Bosanska škola u Neckarsulmu je bila jedna od prvih u Baden-Württembergu. Moj razred brojao je na početku 36 učenika. Bilo je to, zaista, lijepo i korisno druženje. Veliki broj učenika je pohađao sva 4 razreda i tokom tog perioda naučili su puno o bosanskom jeziku, gramatici kao i kulturi, geografiji i historiji naše Bosne i Hercegovine. Tokom vremena djeca su porasla, a sve manji interes je bio od strane roditelja, jer teško je dijete dovoditi petkom u Bosansku školu, jer petkom je i fudbal i druge aktivnosti, bili su neki od izgovora. Poslije 8 godina, zbog nedovoljnog broja djece, škola je „na čekanju“. Ja i ovom prilikom apelujem na roditelje iz Heilbrona i okoline da upišu svoju djecu u bosansku školu. Osim agražovanja u Savezu dopunskih škola BiH, trenutno radim u jednom centru za dijalizu i uporedo studiram psihoterapiju. Od 2010. godine aktivna sam članica Ureda za integraciju grada Neckarsulm.
Živimo u neko čudno, brzo vrijeme, vrijeme otuđenosti i svakodnevnih izazova. Po zanimanju ste pedagog-psiholog. Koliko je današnjem čovjeku potrebna pomoć stručnjaka poput vas?
– Psiholog nam je potreban kada sami ne znamo kako da se suočimo sa stresom, tugom, emocijama, gubicima, i često ne možemo da se obratimo porodici ili prijateljima. Problemi psihičke prirode mogu da izazovu neravnotežu u više oblasti života. Zato je bitno na vrijeme potražiti stručnu pomoć. To je svugdje u svijetu sasvim normalno.
U SR Njemačkoj živi više od 200.000 građana iz BiH ili porijeklom iz BiH. Kako su se snašli, kako su organizovani, prijeti li im asimilacija?
– Naši građani u ovoj državi su se adaptirali i djelimično asimilirali. Mnogi imaju mišljenje da nam Bosna i Hercegovina više ne treba kao država i da naš bosanski jezik nije važan za našu djecu. Mnogi su ubijeđeni da je njemački jezik maternji jezik naše djece. Mene to boli. Mladima i djeci govorim, pa maternji jezik ti je onaj kojim ti mati govori.
Naši građani rade puno, ne druže se dovoljno jedni sa drugima i sve više su otuđeni. Govorim o regiji Heilbronn u kojoj živi i radi oko 2.000 građana iz Bosne i Hercegovine.
Mislim da je naša obaveza i dužnost kao roditelja prenijeti našoj djeci tu ljubav prema domovini, spasiti ih asimilacije i naučiti o ljepotama i radostima rodnih krajeva u kojima smo odrasli. Bitno je našoj djeci prenijeti naš jezik jer je on odlika našeg ličnog identiteta. Jezik je preduslov da se jača veza mladih naraštaja u dijaspori sa familijom u domovini. Bez jezika se gubi ta spona.
Bili smo sretnija djeca
A kakvi su Nijemci kao domaćini, komšije, kolege?
– O Nijemcima se širi neka negativna slika, ali ja ih poštujem i nerijetko im se divim. Nijemci su marljivi, disciplinovani, dobro organizivani i tolerantni ljudi. Kao komšije su malo rezervisani, ali to nije ni čudo kad se toliko različitih nacija i kultura sudara. Nijemci stimulišu integraciju u društvo, u rad, školovanje, sport i kulturu.
Pratite li situaciju u BiH i kako dijaspora može pomoći njenom razvoju?
– Često pratim situaciju u Bosni i Hercegovini i ocjenjujem je jako zabrinjavajućom. Politička nesigurnost dovodi do toga da mladi odlaze iz BiH. Stagnaciju i egzodus mladih pripisujem činjenici da se političari fokusiraju samo na etnička i nacionalna pitanja umjesto da rješavaju istinske probleme. Nažalost, ne vidim nikakvu koaliciju političara koji su spremni osigurati građanima ono što im, zaista, treba. Bilo bi idealno da se fokus stavi na osiguranje političke stabilnosti, više radnih mjesta, boljih plata, boljeg zdravstva i borbe protiv korupcije. S obzirom na to da oko polovina građana BiH danas živi u dijaspori, moja poruka bi bila da ne zaboravimo našu domovinu, da jačamo zajedničku budućnost i prosperitet države, da se registrujemo za izbore i biramo ljude koji nemaju lične interese i, naravno, da pomognemo u ekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine.
Koliko često idete u domovinu i šta vam posebno nedostaje?
– Domovinu posjećujem dva-tri puta godišnje. Moji roditelji, također, često dolaze kod mene. Bosna mi nedostaje posebno u vrijeme praznika. Rado se sjećam djetinjstva u Bosni i često upoređujem svoje djetinjstvo sa djetinjstvom svoje kćerke i sve djece danas. Smatram da smo mi kao djeca bili dosta bezbrižniji i sretniji nego današnja djeca. Nedostaje mi mahala, mirisi i dragi ljudi, onaj osjećaj da sam kod kuće i da je to moje.
Piše: Haris Halilović
