Svi me pretiču:/ i aktivni/ i rekreativci/ i djevojke, žene, babe…/ Stenmarkova je ovo zemlja!// Prošušti ih šutke pedeset, stotina – vikendom i više.// Nije to neki problem, već što se svaki put trznem/ kad čujem šum iza leđa… (Poema „Karšlundska staza“, knjiga Novo sunce 2, u pripremi, S.H.)
Zgodno se to složilo- ličim na onog Afrikanca u lillehammeru (Zimske olimpijske igre,1994, op.a), djeda spomenuo i bogatuna Kovačevića iz Bajine Bašte, pa, konačno, jednog pretekao (zastao u „kvaru“ zbog prehladjenog grla) i dobio „savjet“ od Bosanca.
I ne preticali sa boljim skijama- moje definitivno za muzeja! Na bijelim stoji garancija 5 godina, prešišana možda i desetak puta! Finska je marka i valja zamoliti Antija Teponnena da se raspita je li firma još postoji. Plave su švedske i to ću ovih dana sa nekim iz udruženja „Karslundsspåret“. Kod mene norveški štapovi marke „Liljedahl“. Skije ostale u magacinu FN-sambandeta u Bergenu- pitaću u januaru ako sretnem Arne ili Wenche.
U MISLIMA SVOJIM: Ma, mogao bi se nositi sa većinom spomenutih da želim nabaviti nove. S razlogom volim lagano u svojim mislima („što me nema više tamo“ i što skijam Karšludskom šumom- namjesto Batinjskim Njivama, Igrištu ili Bjelašnici)- jednom od dvije staze- ne onom od 10 ili 15 km, taman od pet. A koji skijaš, „višebojac“, može potvrditi „rival“ u skokovima Jusuf Avdispahić- Ćuće. Nikako da se sjetim ko je duže pored kuće Alije Buljubašića i jedva skretalo ulijevo kraj Elektrodistribucije. A kada se spomene zv- skijanje neizbrisiv je lik dobrog Envera Avdića, ubiše ga…
Jednom smo mjerili na Šćemliji. Moj „rekord“ je 11 metara, a 17 kada sam „trosnuo“. Toliko „letio“ (i) autom, pa zabio u među rječice kod Sokolca i ostao na „nogama“/tockovima..! A ovo za „(h)istoriju“: prve skije mlađahan dizajnirao u „Univerzalu“ sa natpisom „Planica“. Druge, „Elanove“, kupio i Šapcu. Potrajale bi dugo, a šta se desilo na Jahorini najbolje zna drugar Miki Salihović, tonmajstor nekadašnjeg Radio Zvornika.
Nedavno je spomenuta muzejska postavka Bijeli golub, a ovaj tekst je čista koicidencija. Recimo, možda bude interesnatna (i) skandinavska „sportska“ rola osnivača. Kako je osvojen pehar na otvorenom prvenstvu u stonom-tenisu Leirvika na otoku Stord, pa anegdota sa zvorničkim teniskim „fanatikosima“ u Örebru zavrijedila naslovnu stranu „Nerikes Allehanda“, pa norveški i dva švedska reketa „s pričom“, onda fotos sa legendarnim Björn Borgom…
DŽEMPER SA ZLATIBORA: Na prvom fotosu skoro sve pokloni: kapa je sa Himalaja ispletena od tibetanske vune, šal sa Storda, jakna i „debele“ čarape iz Slovenskih Konjica, rukavice iz Eskilstune. Zastati kod džempera sa Zlatibora- nisam sasvim siguran kako je „dobacio“ dovde. Pisano zašto sam odlučio preći da štampam novine u Užicu a razlog su djedovi korjeni. Džemper kupio prije tri decenije, a može biti da ga je Majka za vrijeme oslobođenja/okupacije Zvornika metnula u kantu za veš sa još ponećim što je moglo stati. Uz to najvažnije dvije slike, zidni sat, novi kasetofon i zamolila komšije Velinku i Ratka Popović da saćuvaju. Uvijek sam držao do komsiluka, ispali su pravi, kao i Dragan Stefanović. A ne zamjeram onima u zgradi gdje se nalazila moja Dječija galerija „Haustor“. Ni trunčice za uspomenu da ostade- skinute radijatore ne računam! Kod mene najvažnije- originalna pozivnica sa svečanog otvaranja (14. decembar 1991.) sa 22 sponzora, naljepnica izložbe „Tata, ne igraj se rata!“(oko 5 hiljada crteža stiglo iz cijele Jugosalavije) i članci, „Borba“, „Oslobođenje“, „Birač“, „Glas sa Drine“, „Mali as“…
Krajem prošle zime pokvario se vez na plavim skijama i „prešao“ na bijele. Malo su brže, ali teže. Ovaj put niko me nije pretekao- manjak snijega- jedini bio na stazi. Kada padne veći, onda- zna se. A „znakovita“ je (i) boja finskih skija, pa spomenute „Konjice“, pa „bijeli cvijet“ na spomeniku u Kazanbašči, pa „Bijeli golub ponovo (ne)leti“, pa „Čovjek koji traži svjetlo“. Evo svjetla na prvom fotosu, a valjda će i taj golub jednom uzletjeti..!
P.S. Vedrinu ponekad treba (i) zaslužiti. Prošle sedmice u tmurnom jutru dobio osmjeh od vozača „Volva“ što sam ga propustio da zadžabe ne čeka pred biciklističkom stazom, onda nenadani susret u centru i- nema druge, kada otkvitam hitnije, valja pisati maksuziju o Toniju Ćatiću i Mirzi Kikiću. Onda ispunio obećanje Namiku Alimajstoroviću da ću „pješke“ stavljati ”kukice” na tekstove koji idu na portal dijaspore. Sve začinila Fb obavijest- pohvala, kada je prije dvije godine Majka bila oduševljena knjigom Janeza Drnovšeka, ”Misli o životu i osvješćivanju”, a u zadnjoj kolumni kako po treći put čita Maretti.
(Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK i portal BHDINFODESK, a mejlom šalje na 55 adresa)
Piše: Sead Hambiralović
