Nedavni susreti gospodina Ramića, direktora Instituta za istraživanje genocida Kanada, sa Željkom Komšićem, predsjedavajućim Predsjedništva BiH, Svenom Alakalajom, ambasadorom BiH u Misiji BiH u UN-u, te Elvirom Rešićem, generalnim konzulom BiH u Čikagu, biće tema nekog od narednih susreta, a ovaj put razgovarali smo o bošnjačkoj “kulturi sjećanja i nezaborava”.
Neposredni povod za ovaj razgovor su dva značajna događaja – prvi, prezentacija projekta “Prvi međunarodni memorijalno-edukativni centar Srebrenica” u Londonu (Velika Britanija), i drugi “Memorijalnog centra Potočari” i nedavno imenovanje dr. Emira Suljagića na čelo te institucije, te uopšte značaj navedenog centra za budućnost države BiH i posebno žrtava i svjedoka genocida u Srebrenici.
S obzirom da je BiH jedina zemlja u Evropi u kojoj je stradanje civila, prije svega Bošnjaka, dobilo kvalifikaciju genocida imamo li gospodine Ramiću obavezu trajnog pamćenja i upozoravanja?
– Svakako. Sastavni dio toga je projekat “Memorijalni centar Potočari” koji bi trebao postati svjetski centar – ne samo sjećanja na najveći zločin poslije holokausta u Evropi, Genocid u Srebrenici – već i mjesto obrazovanja i borbe protiv svih oblika ljudske degradacije, mržnje i dehumanizacije. Po mom mišljenju jedan od važnijih iskoraka “Memorijalnog centra Potočari” je rad na Povelji bosanske istine kao himne bosanske pravednosti u cilju trajne institucionalizacije kulture sjećanja kao puta ostvarenja kulture mira. Institucionalizovana kultura mira na bazi kulture sjećanja će donijeti punu satisfakciju žrtvama genocida, afirmisaće principe pravednosti i istine. Pravednost će biti uzdignuta u princip politike, uzajamno poštovanje i jednakost prava svih bosanskohercegovačkih naroda postaće načelo regulisanja njihovih uzajamnih odnosa, te će imperativ mira trijumfovati nad interesima rata.
Udruženi antibosanski poduhvati istočnih i zapadnih “ljutih” komšija u saradnji sa domaćim antibosanskim elementima obrušili su se na državu BiH i skoro dobili bitku. Šta nam je činiti?
– BiH je nadvladala svoje rušitelje. Zato valja putem “Memorijalnog centra Potočari” instalirati kulturu pamćenja i sjećanja. U protivnom dajemo zeleno svjetlo etničkim čistačima širom svijeta. Agresije i genocidi na državu BiH su bile bitke za Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Afirmacija kulture pamćenja i sjećanja kao institucionalizacija istine, prava i pravde, je najbolji put reintegracije bh. države i društva. O tome svjedočimo u Kanadi. Kultura sjećanja oslobađa zarobljenu bh. državu i društvo i potvrđuje državnost, nezavisnost, suverenitet i politički subjektivitet bh. države.
Da li se onda po vašem mišljenju institucionalna kultura pamćenja i sjećanja putem “Memorijalnog centra Potočari” doživljava kao najbolje oružje u borbi protiv negatora genocida?
– Onima koji kontinuirano negiraju bh. zemlju, državu i društvo, onima koji negiraju i ponižavaju bosansku kulturu, historiju, tradiciju, jezik, onima koji kontinuirano prodaju bosanski patriotizam za lični interes iz “Memorijalnog centra Potočari” treba kontinuirano slati poruku: Samo BiH, a ne njeni dijelovi, ima svoj vlastiti identitet i vlastitu historiju koja traje. Bosna je ostala Bosna kroz dugu svoju povijest. Pozivam sve one koji su u agresijama i genocidu pomagali i bili moralno oličenje tadašnjeg svijeta da sada pomognu u uspostavi kultura sjećanja u ime mira, istine i pravde, putem “Memorijalnog centra Potočari”. Samo sa jakim Memorijalnim centrom, upotrebom nauke i znanja nećemo ostati nijemi na negiranja i tabuiziranja genocida u BiH koja se dešavaju svakodnevno i pored brojnih presuda međunarodnih sudova. Ne tražimo pokajanje od onih koji su mentori genocida. Tražimo institucionalizaciju i centralizaciju kulture sjećanja.
Globalni projekt uništenja države BiH nije ugašen. Kome je on još u interesu? Danas bi trebalo biti jasnije da se BiH ne može uništiti, a da se ne unište Bošnjaci. Je li projekat genocida otvoren i dalje? Zašto se ne prizna izvršeni genocid, zašto se slave zločinci, zašto svijet šuti na to? Kultura sjećanja se mora baviti ne samo pitanjima istine, prava i pravde, već i tim navedenim pitanjima. Današnje igre s entitetom Republika Srpska i „trećim entitetom“ samo su pokušaji da se država BiH vrati u ratno stanje bez rata. Sve što je propalo želi se naknadno ostvariti. Nepriznavanje genocida i odnos svijeta prema tome je davanje do znanja da rat nije završen, da je plan uništenja države BiH i bošnjačkog naroda još živ, da su otvorena vrata za novi genocid. Ovo nas treba mobilisati da istrajemo u pomoći projektu “Memorijalnog centra Potočari”.
Pomenuli ste da bi neka iskustva Instituta za istraživanje genocida Kanada, na čijem ste čelu, mogla koristiti u radu “Memorijalnog centra Potočari” – na šta ste tu mislili?
– Prije svega mislim na iskustva u pogledu institucionalizacije kulture sjećanja upotrebom nauke, znanja i obrazovanja, sve to na engleskom jeziku. Kultura sjećanja u Kanadi, odnosno genocid u BiH se izučava u školama u Kanadi; kanadski parlament je jednoglasno usvojio dvije rezolucije o genocidu u BiH; organizovana je stalna izložbena postavka o genocidu u BiH u kanadskom muzeju za ljudska prava u Winnipegu; otkriven je spomenik žrtvama genocida u Srebrenici u Windsoru; kanadska vlada aktivno podržava obilježavanje Svjetskog dana bijelih traka; Cvijet Srebrenice je uručen svim članovima Kanadskog parlamenta, dobiven je odgovor Vlade Kanade na parlamentarnu peticiju e-1837 kojom tražimo krivično gonjenje negatora genocida u BiH u Kanadi; Kanada je proglasila 11. juli danom sjećanja svih Kanađana na žrtve genocida u Srebrenici i BiH.
U većini vaših medijskih obraćanja gospodine Ramiću dominiraju dvije teme – kultura sjećanja i kontinuirana borba za istinu i pravdu. Zašto su one važne za opstojnost Bošnjaka?
– Mnogi su me pitali, ne samo u Kanadi i BiH, već i širom svijeta, zašto ta kontinuirana borba za istinu i pravdu. Moj motiv borbe za istinu i pravdu nije mržnja protiv drugog i drugačijeg, nego oslobađanje žrtve od straha pomoću kulture sjećanja, a u ime bolje budućnosti. Jer oslobađanje žrtve od straha pomoću kulture sjećanja je ljudsko i božje pravo koje traži kaznu zločincima, a dobrim ljudima trasiranje puta kao boljem, sretnijem, humanijem životu. Ne može se sa smetljišta historije iskopati progres, ako istina i pravda izgube, ako mržnja pobjedi ljubav, ako nada izgubi od beznađa… Nema napretka ako se prepustimo zaboravu, ako nemamo jakog memorijalnog centra sjećanja, obrazovanja, mjesta susreta istraživača, aktivista ljudskih prava i sloboda, boraca za istinu i pravdu.
Odanost istini i pravdi mora se trasirati znanjem, obrazovanjem i naukom. Jer uporno se pokušava ukrasti kultura sjećanja da bi se namjerno i ono što je posebno opasno institucionalno, sakrila istina i pravda. U toj borbi protiv silovanja istine i pravde od čijeg ishoda zavisi ne samo budućnost države BiH, već i svijeta uopšte, glas žrtava i svjedoka genocida se mora glasnije čuti.
Sudske odluke jesu važne, ali nedovoljne u procesu ne samo institucionalizacije kulture sjećanja, već i u procesu lobiranja protiv laži, negiranja sudskih i historijskih činjenica, namjernog i organizovanog prekrajanja i pisanja lažne historije. Mora se organizovano i znalački suprotstaviti pokušajima lobističkih centara da se žrtvi genocida u BiH nametne ekstremizam. Iz “Memorijalnog centra Potočari” treba svakodnevno slati upute lobističkim centrima za istinu i pravdu da je Srebrenica trajala tri godine, ne samo tri dana 1995. godine, da je genocidni napad protiv države BiH bio na cijeloj teritoriji države, da žrtva želi sama odrediti svoju vlastitu historiju i granice vlastitog sjećanja.
Na jednoj od nedavnih tribina ste izjavili da je bošnjačka šutnja i zaborav saučesništvo u zločinu. Možete li molim vas malo pojasniti ovaj vaš stav?
– Mi Bošnjaci nemamo pravo na šutnju i zaborav. Borba za istinu i pravdu je osnova našeg opstajanja i postojanja, i za nju se vrijedi boriti. Holokaust nije počeo sa gasnim komorama. Genocid u BiH nije počeo sa masovnim ubistvima. Počeli su sa diskriminacijom i govorom mržnje. Najbolje odavanje počasti žrtvama genocida je organizovana i znalačka borba za prevenciju kroz jednakost u našim riječima i djelima. U tom sudbonosnom procesu pomoć “Memorijalnom centru Potočari” je od najbitnijeg značaja. Sve što sam rekao za “Memorijalni centar Potočari” važi i za “Prvi međunarodni memorijalno edukativni centar Srebrenica” u Londonu, Velika Britanija.
Žrtve genocida u BiH, posebno Bošnjaci, su trn u oku Zapadu i Istoku. To je potvrda naše vrijednosti, ali i obaveza da zbijemo svoje redove i odupremo se negatorima genocida i falsifikatorima sudskih i historijskih činjenica; da mobiliziramo sve resurse ne samo za kulturu sjećanja, već i za lobiranje za istinu, pravdu, kulturu sjećanja upotrebom znanja, nauke i obrazovanja, te da se izborimo da žrtva, odnosno Bošnjaci, određuju granice sjećanja, jer je važno kako ćemo u konačnici biti upamćeni u historiji.
Sanija Hodžić/ BhRaja
