Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije, od jula 2013.godine do juna ove godine BiH je napustilo 203.000 bh građana.
Kako ističe predsjednica ovog udruženja Mirhunisa Zukić, od 2013. i tokom 2014. godine odlasci su počeli ilegalno i to najviše u Francusku i druge zemlje zapadne Evrope.
Odlazili su na taj način što bi prodavali sve svoje kako bi omogućili sebi ovu mogućnost.
Od 2014. odlazi se masovnije, a naročito iz Posavine, Sanskog Mosta, Petrovca, Bihaća, Grahova, Glamoća, Kupresa, zapadne Hercegovine.
Odlaze čitave porodice, čak odlaze i oni koji su se ranije vratili.
Nedvosmisleno je da će se ovaj trend nastaviti i ove godine, jer se ipak ne može ništa drastično promijeniti, niti u ekonomskom, a niti u političkom smislu.
Posebno će, kao krajna destinacija, biti popularna Njemačka, koja je svojim zakonima omogućila lakši ulazak u zemlju.
Nada ti se, da će novoformirane strukture vlasti u BiH više pažnje posvetiti ovom problemu.
Odlasci mladih, sposobnih, edukativnih za svaku državu bi trebao biti neprocjenjiv gubitak, ali za našu izgleda da nije!
Do sada država nije imala strategiju kako da zaustavi iseljavanje?
Prema nekim brojkama danas širom svijeta živi i radi oko 2 miliona bh građana.
Ako se uzme broj bh građana koji su se iselili silom za vrijeme rata i poslije rata, a koji je iznosio preko 1,3 miliona građana, a kako je to stalno isticao, Svjetski savez dijaspore BiH (SSDBiH), i kad se tom broju dodaju ovi novi pokazatelji, a i pokazatelji iz drugih izvora, dođe se, u grubo, do ovog broja.
Na drugoj strani nema zvaničnog broja.
Kako sad država nema strategiju da se nosi s problemom iseljavanja, tako isto nije imala ni strategiju da realzuje proces tkz Održivog povratka, a koji je to garantovan Aneksom 7. Opšteg okvirnoga sporazuma za mir ili Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Nažalost može se samo konstatovati da je taj proces, naprosto, završen, propao.
Vrlo je siptomatično da je SSD BiH, kao i druga udruženja iz dijaspore, su stalno isticali važnost sprovođenja povratka i tražili od institucija države da se decidnije uključe u realizaciju ovog procesa.
To se naročito isticalo, ali kasnije, u prvim godinama poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali nažalost nije bilo dovoljno sluha za takvo nešto.
I kako to obično biva, ako se jednom problemu ne priđe ozbiljno i ako se nerješi kako treba, onda se na isti nakalemi i drugi!
Problem se može promijeniti na taj način što bi se otvarala nova radna mjesta, s ekonomskom održivošću, a što već nekoliko godina ovo udruženje, Unija za održivi povratak i integracije, i radi.
Radi na razvoju seoskog turizma, i bilo je uspjeha, mladi su se vratili, posebno u Bihaću i Vakufu.
Nastavićemo taj projekat u sedam gradova, gdje smo uključili više od 50 porodica”, ističe Zukić.
Iza svega ovoga treba da stoji državna strategija, pre svega koja će imati ekonomske parametre, a to su, da se mladim ljudima, a i drugima, koji žele da ostanu i onima koji žele da se vrate, omogući da žive od svog rada.
Neosporno je i to, da je potrebno spustiti i političke tenzije.
Možda je neko i skeptičan prema svim ovim pokazateljima, ali je neosporno da ljudi odlaze i da država ništa ne preduzima.
Kao da im je drago da je taj broj manji, jer im to vjerojatno omogučuje da lakše manipulišu s istim!
Drugačije se ne da objasniti, kad zvanična objašnjenja ne postoje?!!
Naprosto ih nema!!!
Faruk Tičić
