Primjere mladih i uspješnih pojedinaca porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji trenutno žive u nekoj od evropskih država nailazimo veoma često. Jedan od takvih je i Nermin Fazlagić iz Sarajeva, koji zbog rata u Bosni i Hercegovini sa svojom porodicom odlazi u Italiju.
Fazlagić trenutno živi u Shakesperovoj Veroni gdje postoji dobro organizirana skupina građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji u ovaj grad pristižu početkom devedesetih godina prošloga stoljeća.
Ono po čemu se ovaj Sarajlija sa adresom u Veroni ističe je njegova ljubav prema učenju stranih jezika.
„Moram postati poliglota“
„U Italiju, tačnije Veronu, pristižem početkom 1993. godine, sa bratom i mamom, dok je babo ostao u opkoljenom Sarajevu. Naravno, razlog dolaska je agresija na Bosnu i Hercegovinu. Prva sjećanja u životu počinju baš od tih godina, tako da kada mi Italijani postave često pitanje ‘Sjećaš li se rata?’, odgovor je ne, jer sam jednostavno bio premlad. Ipak je rat i tema rata bilo nešto što je od samoga početka mog života bio dio mene. Moram sasvim otvoreno reći da nije bilo teško odrasti u Italiji, jer smo ja i moja familija bili veoma lijepo i srdačno primljeni od strane novog društva. Rat u Bosni bila veoma prisutna tema u talijanskim medijima, i svi su oko nas nastojali da nam pomognu koliko mogu. I vremena, a i ljudi, su bili drugačiji, ko zna kako bih bio primljen da sam danas izbjeglica. Međutim u ta vremena sam čak završio u novinama kao prvo strano dijete u mojoj školi, zajedno sa bratom. Među Bošnjacima koji žive u Veroni se znamo našaliti i danas kada se prisjetimo te anegdote“, priča Fazlagić.
Prema njegovim riječima, na italijanski način života se veoma brzo navikao, kao i ostatak njegove porodice jer su kako kaže „Italijani i Bošnjaci sličnog mentaliteta“. U Italiji je imao izuzetno dobre uslove za napredovanje, o čemu govore podaci da je osim završetka studija ekonomije uspio naučiti čak deset različitih jezika.
„Bošnjaci i Italijani su izuzetno slični, ta činjenica mi je doprinijela da se dobro uklopim u društvo. Moram napomenuti da sam imao jednake šanse sa ustalim učenicima, što znači da nikada nisam imao problema što sam Bošnjak ili što je moje vjersko opredjeljenje islam. Takva klima mi je omogućila da se usredotočim na profesionalno usavršavanje. Obično ljudi misle da sam pohađao neke specijalne škole za učenje jezika od veoma mlade dobi, međutim to nikako nije bio slučaj, jer se ljubav prema učenju jezika pojavila tek od osamnaeste godine. Do te godine sam razvio interesovanje prema jezicima, prema historiji, prema različitim kulturama svijeta, no do prve godine univerziteta sam znao koristiti ‘samo’ bosanski, italijanski i engleski. Kada sam krenuo na univerzitet i počeo studirati ekonomiju i biznis, gdje je bilo mnogo studenata stranaca, ostao sam fasciniram njihovim govorim kad bi pričali na maternjem jeziku. Nekako je sama od sebe došla pomisao – Nermine, kao stranac, volio ti to ili ne, trebaš se dokazati duplo više u ovom društvu, razmisli šta je onda ono gdje možeš biti najbolji ? Ta otvorenost i znatiželja prema drugom i drugačijem me dovela do stranih jezika. Time što mi je maternji i italijanski, znači latinski jezik, i bosanski, slavenski jezik, već sam imao u mozgu (kao i svaki drugi govornik tih jezika) njihovu jezičku “strukturu” kojom je bilo lahko povezati se na druge jezike iz iste jezičke familije. A sreća je to što živimo u vremenu i društvu gdje su latinski i donekle slavenski jezici, veoma zastupljeni jezici na Evropskom pa i svjetskom nivou. Tako sam zadao sebi jasan cilj – moram postati poliglota, počevši od tih lakših jezika. No za sve u životu, da biste bili uspješni potrebno je imati najveće i najbolje oružje od svih – ogromnu motivaciju i istrajnost. Nastojao sam svjesno da steknem međunarodna prijateljstva, da se prijavim na studentske razmjene u inostranstvu, da čitam knjige na stranim jezicima, da slušam pjesme na stranim jezicima. To je neophodno, ne vidi li vaš mozak da ima konkretan “razlog” da nauči nešto, nećete uspjeti izdržati tu motivaciju“, prisjeća se Fazlagić.
Bosanski, italijanski, engleski, portugalski, francuski…
Nakon bosanskog, italijanskog i engleskog jezika, savladao je portugalski i francuski što je bio dodatni motiv da nastavi sa učenjem jezika. Činjenica da je tokom studiranja boravio u Turskoj i Brazilu dodatno su mu pomogli u namjeri da nauči što više stranih jezika.
„Brzo sam savladao portugalski i francuski, pa sam se onda odlučio za usavršavanje ruskog jezika. Nakon toga sam završio sa španskim i nekako se zasitio tih ‘lakših’ jezika. Rekao sam sebi sada hoću stvarno nešto teško, bez ‘olakšavajućih okolnosti’, nešto gdje bih testirao svoje granice i mogućnosti. I tako dok sam razmišljao šta bih, koji jezik da izaberem, za prvu godinu magistarskom studija pojavila se prilika da se studira na Univerzitetu u Izmiru (Izmir Ekonomi Universitesi) i izbor je bio konačan – turski jezik! Jednogodišnji boravak u Turskoj, upoznavanje Turaka i njihove kulture su umnogome pomogli da zavolim njihov jezik. Njihove reakcije na moje pričanje na turskom su mi davale dodatnu motivaciju, jer su jednostavno uvijek bili oduševljeni kad bih se trudio da izgovorim koju riječ na turskom, jer su to doživljavali kao da ih počaščujem jer hoću da učim njihov rodni jezik. To je zaista nimalo mali faktor koji daje veliku volju, jer često na drugim svjetskim jezicima, se zna izgubiti volja jer ljudi imaju očekivanja da moraš pričati savršeno te jezike, kao što je često slučaj sa engleskim. Nakon turskog su na red došli njemački i arapski a koji je sljedeći, vrijeme će pokazati“, ističe Fazlagić.
Ono što Fazlagić ističe je da za razliku od italijanskog društva, naše društvo ne podržava mlade i uspješne pojedince što je itekako veliki nedostatak. Ipak, kako kaže, velika prepreka je i u glavama mladih koji se u velikoj mjeri zasite minimalnim rezultatima.
„Moram reći da je nažalost naše društvo takvo da nikako ne podržava ambicije mladih ljudi, kao da se ljudi od kojih se prirodno očekuje podrška ustručavaju da je daju. Kao da smo naučeni da se zasitimo osnovnim da preživimo, kao da ono što daje smisao životu nije vjerovanje u svoje snove. Moja poruka mladima je da moraju vjerovati u sebe, ako neće oni doprinijeti pozitivnim promjenama neće niko. A sa trudom, motivacijom i istrajnošću, uspjeh je zagarantovan. Poznati smo kao itekako vrijedan narod gdje god da se pojavimo, a to nosimo u sebi od rođenja, a mjesto našeg rođenja je Bosna i Hercegovina. Mi koji smo van nje moramo je promovirati svojim rezultatima i biti primjer ostalima“, konstatira Fazlagić.
Piše: Admir Lisica
