„LOŠA vijest.
… Još je pri svijesti, pozna me odmah,/ ali preskočiću taj dio – to je nešto naše./ Šapnu mi da su doktori dobri,/ pa je durati mnogo lakše.// Neki tmurni grad vidi se kroz prozor/ i da sunce sija isto bi bilo,/ pješčani sat ističe u ovoj sobi…
Još lošija, teža, ako negdje na kraju svijeta zatekne onog koga se tiče.
Kako stići, kako stići?, prva je misao. Onda, neki vakuum, bezračno stanje, dok vijest nezadrživo plavi tijelo. Zaglavljuje se u grlu. Nema zraka, nema snage. Mozak staje, djelić još ostaje. Pitanje ostaje:
Kako stići, kako stići?
Ispriječi se štrajk kontrolora leta. Nevrijeme. Nesreća na dugome putu.
A duša bi da stigne. Ako stigne… I, bar još jednom, posljednji put…“ (Stigao sam u Holandiju da na samrtničkoj postelji živa zateknem amidžu Muhameda. Halalio što nisam popio onaj apaurin dok sam se kod njega krio u oslobođenom/okupiranom rodnom gradu. Citat je iz najvažnijeg što sam napisao, s početka 50. poglavlja, godina rođenja moga Šabeta. Ukupno ima 52 poglavlja, i koje slučajnosti- godina kada sam ja rođen…, op.a.)
Dragi Šabe!
Juče Amar javio tužnu vijest. Kad sam malo došao sebi zamolio čim prije datum da mogu stići sve udesiti oko Majke i ko će je pripaziti, onda rezervisati let. Ako ne bude za Zagreb, nije daleko ni Ljubljana…
Pretpostavljao subota, još bolje nedelja i sigurno bi na vrijeme stigao. Odlučeno danas u 15 i tvoj hairlija veli da mi niko neće zamjeriti ako ne budem prisutan. I utješno, otićemo kod tebe zajedno kada ponovo dođem…
Opet zbrzavanje, slično (i gore!) kada je moj otac rano ujutro preselio- sahranjen isti dan..! Dalje neću oko običaja. I neka ostane samo moje- i tad i sad- što je tako ispalo.
A ono nedavno nije zadžabe. Moje je bilo da prvo stignem u Tuzlu, a kada je Amar krenuo izokole- znao sam. Isto bih odlučio kao i ti. Tog časa jedina mi je bila neka utjeha da sjednem u bus za Zvornik i odem iz Drine uzeti 7 kamenčića. Prolazilo glavom neka bude slično kao sa oproštajem od doajena zvorničkog novinarstva, Kjasifa Smajlovića, koji je nakon ekshumacije iz 11. masovne grobnice sahranjen u Sarajevu.
Čast mi je da sam u „novom zivotu“ imao posla sa ponajboljima u tri države. Bio si među njima. Krenuti od nule u novoj zemlji i ponovo postati direktor to su mogli samo prvaci! A ponosan na tebe kada si me neke godine „proveo“ kroz pogone, a tek na fotos gdje si u prvom planu sa prijašnjim predsjednikom Hrvatske za vrijeme posjete.
A što se tiče naših fotosa, sve priča do priče- ušlo (i) u knjigu. Novijeg datuma anegdota kada si primijetio da su se moje bijele razmahale – „od sada ti si moj deda!“ Ostalo da zaokruzim: „a ti usvojeni unuk“. Pa se Davor Milić u Norveškoj čudio dok je prevodio tekst u kojem te spominjem- „a ko je od nas dvojice stariji?“
Video- klip na zadarskom mostu čuvam kao suho zlato. I kulminacija, na septembarskoj „premijeri“, kada smo bili u „punom sastavu“, na Viru počastio velikim priznanjem. Kada si me pratio baš smo se ismijali šta se sve posložilo i to je za neke vedrije priče. A Amar na bolesničkoj postelji prenjeo dokle sam sa pisanjem stigao i kaže da si se nasmiješio…
Dragi prijatelju, falićeš mi- mnogo, mnogo… Počivaj u miru i hvala ti za sve!
_______ Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK, portal BHDINFODESK i šalje na više mejl adresa.
Piše: Sead Hambiralović
