Akademik Muhamed Filipović napustio nas je 26. februara ove godine, ostavljajući iza sebe djela neprocjenjive vrijednosti za Bosnu i Hercegovinu, pogotovo bošnjački narod, ali i za cjelokupnu nauku uopšte.
Sarajevski novinar, publicista i književnik Ruždija Adžović jedan je od rijetkih koji je imao priliku da najneposrednije sarađuje sa akademikom Filipovićem te da o njemu napiše knjigu koja će se uskoro naći u štampi.
Uvaženi akademik Muhamed Filipović napustio je ovaj svijet, Vi ste se družili i sarađivali s njim, koja vas sjećanja vežu za njega?
Adžović: Imao sam, zaista, privilegiju i čast sarađivati sa profesorom Muhamedom Filipovićem i biti u njegovoj blizini u različitim okolnostima i situacijama, kada jednu osobu i najbolje upoznajete. O profesoru Filipoviću najbolje govore njegova djela, njegov život i njegov slobodan i neukrotljiv duh, koji ga je često mnogo koštao u životu. Nije bio čovjek, poput mnogih intelektualaca, koji je živio u blagodetima šutnje i netalasanja. Ne bih o njemu sada govorio hvalospjeve, pogotovo ne jeftine i prožvakane floskule kakve su nakon vijesti o njegovoj smrti s neodoljivom lakoćom izgovarali neki kreatori naših sudbina, koji nisu učinili ama baš ništa da omoguće mirnu i dostojanstvenu starost našem najvećem intelektualcu i jednoj od najznačajnijih ličnosti u cjelokupnoj historiji Bosne i Hercegovine.
Neki značajni ljudi, koji su, još za njegovog života, profesora Filipovića svrstavali među deset najvećih živućih filozofa na svijetu kazali su istinu: bosansko društvo nije izgradilo sebe da bi prepoznalo vrijednosti profesora, naučnika i filozofa Muhameda Filipovića.
Najbolje je značaj profesora Filipovića i odnos našeg društva prema njemu opisao akademik, pjesnik Abdulah Sidran: „Svaki funkcioner u ovoj zemlji ima po pet- šest kancelarija u kojoj sjede neki savjetnici. Zašto to nije profesor Muhamed Filipović u posljednjih dvadeset godina? Slagao se ti s njim ili ne slagao, on je ‘muzej na dvije noge’.
Ono što ima u njegovoj glavi nema u hiljadu drugih glava. I kad on ode mi smo izgubili neizmjerno mnogo podataka, sjećanja i pameti. To nisu razumne stvari“, kazao je Sidran. Zaista me je pogodila vijest o smrti profesora Filipovića. Još su me više zaboljela jeftina patetika u licemjernim porukama onih koji su iz svojih udobnih fotelja i kabineta “oplakivali” profesora Filipovića.
Šta smo mogli naučiti od akademika Muhameda Filipovića?
Adžović: Ako ništa drugo, mogli smo naučiti, pogotovo naši mladi ljudi, da ne treba poginjati glavu ni pred kim, da se treba boriti za istinu, za svoj stav, pa i ako to često donosi neprijatnosti u životu. Profesor Filipović je to najbolje osjetio na svojoj koži, ali je na bolji Svijet otišao kao pobjednik, prav, stamen i uzdignute glave, onako kako je živio cijeli svoj život.
Mnogi se se kitili njegovim perjem, znanjem i sebi pripisivali rezultate najznačajnijih procesa u BiH koje je pokrenuo upravo profesor Filipović. Ali, historija će pamtiti i u svoja njedra prigrliti neumoljive činjenice i ljude koji su joj dali najznačajnije stvari. Uostalom, ko se više sjeća brojnih ministara, poslanika, pa i nekih članova Predsjedništva BiH? Djelo profesora Filipovića već je uklesano u vječnosti.
Njegova lucidna retorika boljela je mnoge. Profesora Filipovića su napadali u svim sistemima i svakoj vlasti bio je “trn u oku”, upravo zbog toga što nije trpio ideološke i bilo kakve okove. O njemu su, u vrijeme komunizma, ali i nakon toga, pisani naručeni tekstovi, čak i knjige kojima je bio cilj ocrniti profesora Filipovića. Takvu njegovu sudbinu davno je „prorekao“ njegov profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Vladimir Filipović, o čemu se govori u mojoj knjizi. Naime, kada je tada mlađahni student Muhamed Filipović od njega zatražio da polaže diplomski, profesor Vladimir Filipović ga je ubjeđivao da ne žuri, da ostane još godinu u Zagrebu gdje su njegove radove već počeli objavljivati ugledni časopisi, novine.
Mladi Muhamed se nećkao, želio je da se vrati u Banju Luku, ponajviše zbog svoje majke. I, nakon nekoliko takvih dijaloga između studenta i profesora, Vladimir Filipović se u potpunosti „otvorio“: “Slušajte, Filipoviću, sve sam okolišao i nisam htio reći ovo: vi ste takav čovjek da svojim izgledom, stavom, ponašanjem, svojim govorom i znanjem kupujete sebi neprijatelje.”
Ove riječi profesora Vladimira Filipovića su, čini se, odgovor na sve ono što se izdešavalo tokom dugovječnog života njegovog studenta i prezimenjaka Muhameda Filipovića i te su ga riječi pratile do kraja života.
Akademik Filipović je posebno bio „trn u oku“ srpskih i hrvatskih nacionalističkih krugova koji su u njemu, njegovoj otvorenosti, beskompromisnoj borbi za istinu i njegovoj hrabrosti vidjeli najveću opasnost za oživotvorenje njihove ideologije i tada skrivenih nečasnih namjera prema BiH i Bošnjacima. Filipović je stalno bio na njihovoj meti. S druge strane, njega su napadali i bošnjački nacionalisti.
Zanimljivo je, recimo, da su mnogi koji se danas smatraju perjanicom bošnjaštva bili „manji od makovog zrna“ u vrijeme komunizma, kada je profesor Filipović od srpskih i hrvatskih ideologa proglašavan muslimanskim nacionalistom zbog čega je bila ugrožena i egzistencija njegove porodice. Sam profesor Filipović u mojoj knjizi, između ostalog, kaže: „U svojoj zemlji možeš postati značajan tek kad umreš. Ne mogu ti oprostiti što si značajan…“
Kako ste došli na ideju da napišete knjigu o akademiku Filipoviću i kako je ta knjiga nastala?
Adžović: Radi boljeg razumijevanja, moram vam najprije ispričati našu “predistoriju”. Naime, profesora Muhameda Filipovića pobliže sam upoznao 2000. godine u prostorijama Trgovačko-informativne misije Crne Gore u Sarajevu – preteča Ambasade Crne Gore u BiH – koju je predvodio crnogorski književnik, intelektualac i univerzitetski profesor Novak Kilibarda. Imao sam tu privilegiju da prisustvujem nevjerovatnim intelektualnim seansama i druženjima kojima su, osim profesora Filipovića i Kilibarde, najčešće učestvovali i profesori i vrhunski bh. intelektualci poput Vladimira Premeca, Ljubomira Berberovića, Vlatka Dolečeka, Adila Kulenovića, pa i Abdulaha Sidrana.
Tako sam bio svjedokom mnogih teoretsko-filozofsko-kulturnih rasprava, kao da se radilo o kakvim književno-naučnim kružocima, a ne o neformalnim druženjima uz dobru kapljicu. Bio sam tako i svjedokom brojnih dogodovština koje su prerasle u nezaboravne anegdote. Posebno su mi bili zanimljivi intelektualni dueli, odnosno intelektualna nadmudrivanja dva velikana pisane, ali i usmene riječi, Novaka Kilibarde i Muhameda Filipovića. Bila je prava poslastica i uživanje slušati „dvoboj“ blistavih umova, borbu i najčešće uzaludno nastojanje obojice da jedan drugome preotmu riječ.
U mojoj knjizi „Kilibarda – Sarajevski dani“, objavljenoj 2014. godine, opisao sam mnoge od tih događanja. Profesor Kilibarda je tokom svog diplomatskog angažmana u Sarajevu i čestog druženja sa Muhamedom Filipovićem shvatio njegov „status“ u današnjem bh. društvu. Za akademika Filipovića je kazao: „Takva polivalentna ličnost, tako đavolje razuđena inteligencija, ima, razumije se, i svoje prijatelje i svoje neprijatelje. Najviše će se znati ko je Tunjo Filipović kad ga nestane, jer čovjek koji, ne samo o filozofskim problemima, za šta je stručnjak, nego o svakom životnom, estetskom, etičkom ili bilo kakvom postulatu života može nadahnuto pričati, zaslužuje veliko poštovanje… “
Jednog proljetnog dana 2016. godine, šetajući Baščaršijom, kod ulaza u „Morića han“ sreo sam profesora Muhameda Filipovića. Pozdravili smo se uobičajeno, a onda mi je on rekao: “Ruždija, pročitao sam onu tvoju knjigu o profesoru Kilibardi i veoma mi se svidjela. Zanimljiva knjiga i zanimljiva forma kojom je urađena.”
Jedva sam dočekao te njegove riječi, jer je moja sljedeća „žrtva“ trebao biti upravo profesor Filipović. Znajući da je u velikoj gužvi, da je vječito negdje angažiran i da je „slab s vremenom“, a uz to i poznati ters, mjesecima sam se ustručavao da mu otkrijem moju namjeru i želju. U tom momentu, onako ohrabren, sam ga spremno dočekao: “Pa, profesore, drago mi je da vam se sviđa ta moja knjiga. Ja odavno planiram da i o vama napravim sličnu knjigu, u istoj formi”.
“Što da ne”, odgovorio mi je profesor Filipović. Iako sam s njim do tada imao prilično dobru saradnju i česte susrete, iako je profesor Filipović već bio recenzent jedne moje ranije objavljene knjige, iako smo nekoliko puta zajedno učestvovali na promocijama knjiga nekih drugih autora, poput našeg velikog književnika, rahmetli Isnama Taljića, nekako sam bio ubijeđen da on nema vremena za naše višemjesečne razgovore i susrete, neopohodne za nastanak knjige koja bi bila posvećena njemu.
Kad mi je „dao zeleno svjetlo“ tokom tog našeg slučajnog susreta na Baščaršiji, krenuo sam u ozbiljne pripreme. Nazvao sam ga početkom aprila 2017. godine i ubrzo je krenulo naše namjensko druženje i svakodnevni, satima dugi razgovori. Naši razgovori su, sa kratkim prekidima, trajali od aprila do početka avgusta ili septembra 2017. godine. Onda je ponovo uslijedio dugotrajan rad na knjizi kako bi ona dobila konačnu formu. Kad je rukopis bio gotov, poslao sam ga profesoru Filipoviću na autorizaciju, koju je on kasnije potpisao.
Kažite mi nešto više o knjizi, o čemu se radi i kad bi mogla ugledati svjetlo dana?
Adžović: Knjiga je svojevrsna ispovijest profesora Muhameda Filipovića, od njegovog djetinjstva do danas. Razgovarali smo o mnogim temama, događajima koji su bili sudbonosni za BiH i naše današnje društvo, potom o najznačajnijim ličnostima u političkom, kulturnom i javnom životu, ličnostima koje su obilježile čitav jedan period u historiji naše zemlje i koje su uticale na tok naše nove historije.
Profesor Filipović se u mojoj knjizi osvrće i na napade nekih njegovih protivnika, a nije izostao ni njegov odgovor tim ljudima. Posebno je zanimljiv njegov odnos prema nekim ličnostima za koje javnost u BiH ima veoma pozitivan stav, kao što je, recimo, bivši američki predsjednik Bil Klinton ili književnik Predrag Matvejević. O njima profesor Filipović, međutim, nije imao dobro mišljenje. Sve u svemu, riječ je o veoma zanimljivoj knjizi, u kojoj će čitaoci naći mnoge činjenice koje do sada bh. javnost, ali i javnost u regionu, nije znala.
Naslovnu stranu knjige će krasiti portret rahmetli profesora Muhameda Filipovića koji je uradio poznati crnogorski slikar Aldemar Ibrahimović. Bio sam počašćen kada se ponudio da uradi taj portret, cijeneći profesora Filipovića. Ibrahimović je, specijalno za ovu knjigu, uradio i moj portret koji će se naći na zadnjoj korici knjige, uz uobičajene bilješke o autoru.
Znam da ste imali želju da objavite knjigu još za života akademika Filipovića, o čemu je “Patria” ranije i pisala. Na komemoraciji profesoru Filipoviću je neko kazao da se o najvećim tek nakon njegove smrti kazuje najbolje, je li baš tako?
Adžović: Zaista sam žalio da knjigu objavim za života profesora Filipovića i ona je bila spremna već neko vrijeme. Nažalost, teško je sa današnjim izdavačima naći zajednički jezik, pa je tako bilo i ovoga puta tokom mog kontakta sa nekoliko izdavačkih kuća kojima sam ponudio rukopis. Želio sam da ta knjiga bude objavljena dok je profesor Filipović bio živ i u snazi i vitalnosti po kojoj je bio poznat. Želio sam da i on učestvuje na promociji knjige, makar u Sarajevu. Nažalost, te mi se želje nisu ispunile. Međutim, potrudit ću se na sve načine da knjiga bude objavljena što prije. Nadam da će ona izaći iz štampe najkasnije do kraja aprila ili početka maja. Imam obećanja nekih mojih prijatelja i institucija da će mi pomoći u tome.
Kako je bilo raditi s Muhamedom Filipovićem? Možete li nam ispričati neku anegdotu u toku stvaranja knjige?
Adžović: Trenutno mi pada na pamet anegdota vezana upravo za vrijeme objavljivanja knjige. Naime, jednom dok sam snimao naše razgovore profesor Filipović mi je kazao: “Znaš, Ruždija, volio bih da ovu knjigu na kojoj radimo objaviš nakon moje smrti”. Malo sam bio zatečen, ali sam se, što bi naš narod kazao, brzo uhavizao i odgovorio mu:
“Onda ću se, dragi profesore, dobro načekati. Pa, vi Filipovići ste dugovječni. Da ne odem ja prije vas.” Profesor se tome dugo smijao. Inače, u ovoj mojoj knjizi ima puno anegdota kojima sam se ja često grohotom smijao dok sam razgovarao sa profesorom Filipovićem, koji je svojim dosjetkama dovodio do ludila svoje sagovornike, pogotovo one koji mu u polemikama nisu bili ni do koljena. To daje posebnu draž ovoj knjizi na koju sam izuzetno ponosan.
Sačuvao sam snimke naših razgovora, koji su, tako barem ja mislim, neprocjenjivo blago, a koje bih želio ustupiti nekoj instituciji koja će se baviti čuvanjem djela akademika Muhameda Filipovića, možda i nekoj medijskoj kući.
Na čemu trenutno radite. Je li još koja knjiga u pripremi?
Adžović: Još je jedna značajna bh. ličnost u mom stvaralačkom fokusu. Riječ je o Adbulahu Sidranu. Gospodin Sidran je pristao da uradim sličnu knjigu o njemu. O tome se dogovaramo poduže. No, pošto je i on prezauzet i preangažiran, čekam povoljnu priliku da ga “ulovim”, da konačno zasjednemo i počnemo raditi. Nadam se da će to uskoro biti. I moj novi roman je na čekanju. Oko 60 posto romana je urađeno, trebam naći vremena da ga završim. Prioritet mi je bila knjiga o profesoru Muhamedu Filipoviću.
Razgovarala: Amina Čorbo-Zećo/Patria
