Ove godine blagoslovljeni mjesec islamskog kalendara Ramazan počeo je 24. aprila a završiće se Bajramom koji počinje 24. maja i traje tri dana.
Ramazan je mjesec dobročinstva i ibadeta, u kojem su sva ljudska djela sa iskrenom namjerom, za koja slijedi Božija nagrada. Uz ramazan se aktivnije živi, radi i uči.
U mjesecu Ramazanu je počela objava Kur’ana. Allah dž.š. nam je odredio da u tom mjesecu postimo, a to znači da se od rane zore do zalaska sunca uzdržimo od hrane, pića, pušenja, spolnih i bilo kojih drugih tjelesnih zadovoljstava, ali i nedoličnog govora i ponašanja.
Post je treći od pet stubova Islama. Post je izraz pokornosti i zahvalnosti Allahu dž.š.,a ima i svoju značajnu zdravstvenu komponentu. Post je vježba izdržljivosti, snage volje i vjere. Uz post se tijelo lakše očisti od nagomilanih štetnih tvari. Post je i sredstvo promicanja solidarnosti sa siromašnim, izloženim gladi i žeđi. Postiti su dužni svi zdravi muslimani i muslimanke. Po riječima vjerovjesnika Muhammeda a.s. “Post je štit od svakog zla”.
Post se počinje i završava prigodnim molitvama. Sehur je vrijeme pred početak posta, u kojem se ruča. Imsak je čas kad se zaposti, a Iftar je čas kada se prekine post, omrsi se. Post se počinje nijetom koji glasi: Odlučih, Allaha radi, postiti ramazanski post (Nevejtu En Esume Lillahi Te Ala Gaden Min Šehri Ramadan), a završava: Gospodaru moj, zbog tebe postim, u tebe vjerujem, na tebe se oslanjam i tvojom se hranom iftarim. (Allaahume Inii leke Sumtu Ve Bike Aamanetu Ve’alejke Tevekkeltu Ve’ Ala Rizkike Eftartu). Ko ne bude mogao postiti, obavezan je propuštene dane napostiti čim bude mogao.
Uz ramazan smo se posebno dužni čuvati ružnih dijela, riječi i misli, jer ramazan je mjesec mira, radosti, milosti i oprosta.
Ramazan završava muslimanskim praznikom Bajramom, opšim muslimanskim veseljem, bajramskim čestitanjem, razmjenom darova, obilaskom mezara i posjetom rodbini, prijateljima i komšijama.
Svima koji poste želim da u dobru zdravlju, ibadetu i bereketu isposte Ramazan i dočekaju blagoslovljen Bajram, a onima koji ne poste, bez obzira koje su vjere, da im donese mir, radost i milost Božiju, da ramazanske blagodati uživaju okruženi ljubavlju u mirisu i okusu dobrih jela i plemenitih dijela.
Burlington, 23. Aprila 2020.g.
Zijad Bećirović
ČOVJEK I NJEGOVO JA PO ISLAMU
Sve što postoji u prirodi, bilo da je riječ o živoj ili mrtvoj prirodi, svjesnim ili nesvjesnim bićima, ima svoj određeni način egzistiranja, živi i razvija se na svoj vlastiti način. Čovjek je jedino biće koje je Svemogući obdario razumom i slobodnom voljom. Pored sveopće Božije volje i sveobuhvatnog znanja, djeluje i ograničena ljudska volja i ljudsko znanje. U prirodniom procesima i društvenim zbivanjima čovjek unosi sebe, ubrzava procese, prodire u tajne prirode, otkriva njene blagodati i stavlja ih u službu društva. U tome je čovjekova veličina, ali i njegova tragedija.
Bog je stvorio prirodu i odredio način njenog postojanja i razvoja. Čovjeku je povjerio upravu nad ovakvom prirodom, dao mu slobodnu volju i posredstvom objave i razuma kojim ga je obdario omogućio mu da se kroz život prirode manifestira njegova volja, čime je omogućeno njegovo suprostavljanje, koje je postalo bitanm element njegove slobode.
Kao nosilac volje, čovjek prisvaja Božiju vlast i stalno nastoji da svoju volju nametne drugima, što nerijetko izaziva teška stradanja, sukobe i ratove. Već prvi čovjek, Adem , je pokazao prkos, zbog kojeg a je protjeran iz raja.
Čovjek je slobodan. Bog mu je omogućio da ispoljava svoju volju i da je u granicama mogućnosti suprostavlja Božijoj volji. Zadatak čovjeka je da otkriva tajne života i prirode, u kojoj ima toliko tajni, koje ograničen ljudski um ne može sasvim dokučiti. Pri tome se stiče dojam da se čovjek ostvaruje time što se oponašanjem Božije volje osamostaljuje i odvaja od prirode.
U tim procesima čovjeka pokreće, usmjerava i daje mu snagu njegovo JA. Ono u čovjeku označava ono lično, sebično, životinjsko, jer je izvor gramizivosti, škrtosti i svake vrste pohlčepe. U Islamu se zove nefsi – emmarom. U čovjekovom Ja Kur’an prepoznaje unutarnju sotonu i upozorava na uske, lične i sebične interese, koji u njegovu aktivnost unose nečasne motive. Ja u čovjeku predstavlja važan i uticajan faktor, jer je najveća smetnja u uspostavljanju humanih ljudskih odnosa i čini najveća prepreku između čovjeka i Boga. Bog ocjenjuje djelo prema motivu, a ljudi prema društvenom efektu.
