Corona virus, s razlogom nazvan COVID-19, bez obzira kako je nastao, ko ga je pokrenuo, došao je kao ozbiljna opomena i upozoprenje, koje će nas skupo koštati, ali je objedinilo male i velike, bogate i siromašne, bijele i crne, muške i ženske, djecu i odrasle i pokrenulo ih u borbu u kojoj će odgovorno i samodisciplinovano nadvladati i pobijediti zlo i zao duh vratiti u lampu iz koje je na porevaru ili nečijom voljom izašao. Neće to biti ni prvi ni posljednji put da nas nevolje ujedinjuju, ali će nas natjerati da duhovno ljudsko biće skladnije hranimo duhovnim i materijalnim, pomjerimo ga na pripadajuće mjesto, s kojeg će moći uspješno obavljati ulogu koja mu je od nastanka svijeta povjerena. Prvi put od postanka svijeta pod naletom pandemije korone iz istog razloga i s istim ciljem otvorili su se trezori većine država svijeta, a njihovi budžeti od saveznih do lokalnih preusmjerili svoje namjene i žrtvujući svoju materijalnu moć krenuli da osnaže duh zajedništva radi spašavanja duhovnih vrijednosti, ovaj put prava na rad, život i zdravlje i slobodu kretanja, a sutra možda i za spašavanje života i opstanak na planeti zemlji.
Čovjek je spoj duhovnog i materijalnog
Čovjek je biće sastavljeno od duhovnog i materijalnog. Od svog postanka on traga za smislom svog postojanja, pa u težnji da otkrije svrhu i cilj svog postojanja luta između materijalnog, duhovnog i religiozno-duhovnog koncepta. Corona virus nije prvo ali je najozbiljnije upozorenje i prijetnja masovnom katastrofom, koja nas upućuje na preduzemljivije individualno i udruženo djelovanje i zajednički odgovor, postavlja nam zahtjev, traži od nas da se vratimo duhovnoj sferi života, svom duhovnom biću i uspostavimo ravnomjerniji odnos duhovnog i materijalnog. Naš potrošački mentalitet treba promjene. Nestanak papira, brašna i hrane sa polica trgovinskih radnji u početku pandemije Coviod-19 ukazao je ne samo na strah od bolesti i smrti već i na sebičnost i enormnu ovisnost od materijalnog. To nam pokazuje da je optimalan odnos materijalnog i duhovnog uslov opstanka i zdravog napretka društva, o kojem će se u budućem životu morati povesti više računa ako se želi život održati na našoj planeti zemlji.
Odlika globalizacije, kao potrošačkog društva u kojem danas živimo, je sve veća ovisnost i naklonost ka materijalnim vrijednostima, dok su duhovne često zanemarene i podređene. Zbog toga se globalna ekonomija više puta našla u krizi, prije svega zbog povećane potrošnje materijalnih dobara.
Upravo zato kao imperativ daljeg razvoja društva postavlja se dematerijalizacija civilizacije. A to znači da ispitivanje stvari i pojava, iz kojih je začet i kreiran naš život, mora postati kompleksnije, sveobuhvatnije, da se upotpune naučna saznanja o suštini našeg postojanja, primjenjiva u životu. Sjetimo se da je još Aristotel svaku stvar na ovoj zemlji, prije svega ljudsko biće, ispitivao i promatrao po obliku ( šta je), po materiji (od čega je), po kretanju (šta ga pokreće) i po svrsi ( koju svrhu ima), a već dugo takva ispitivanja svedena su na najuže naučne krugove, koji su u vlasti političko-finansijske oligarhije, koja određuje šta se može a šta ne dozvoliti za opštu ljudsku upotrebu. Davno je zaboravljena i sve se rijeđe spominje poznata izreka naših starih, “daj ti meni Bože mira, pa da treći dan kruha jedem”.
Vraćanje duhovnom biću
Ubrzanim znanstveno- tehničkim razvojem pokazuje se sve veća potreba za duhovnim. Da bi mogao živjeti, razvijati se i djelovati čovjeku pored materijalnih trebaju i duhovna dobra. Stoljetna ovisnost od materijanog toliko okupira čovjeka da se sve manje može oduprijeti tom uticaju. A to je i zbog toga što je materijalni faktor neposredniji i bliži od duhovnog. Vežući se za materijalno bogatstvo čovjek gubi smisao za istinske vrijednosti, što mu ugrožava slobodu i otežava život.
Sve većim gomilanjem materijalnog stičemo lažno uvjerenje da to i posjedujemo, a ustvari ono sve više posjeduje nas. A kad materijalno čovjeku postane prvo i najvažnije, ono mu se nadređuje i postaje mu Bog. U suštini bogatstvo i nije ništa loše, jer i ono je od Boga, ali samo dotle dok ne postane podložno pohlepi, dok se ne uvuče čovjeku pod kožu i ovlada njegovim duhovnim bićem.
Ravnoteža između materijalnog i duhovnog je već duže narušena u korist materijalnog, na štetu duhovnog. Zbog toga će masovne katastrofe biti sve češće, i prijetnje te vrste natjeraće svijet da se sa prenaglašene materijalne počne vraćati duhovnoj sferi života. Samo vraćanje duhovnom biću može popraviti štetan debalans i omogućiti puniji životni sklad i harmoniju. U daljem toku života, vraćanjem individualnog u njegovu prirodnu ulogu, i globalni sistem (u kojim vladaju moćni i bogati) pretrpiće promjene i transformisati se u ekonomsko-socijalno zdraviji životni sistem.
Materijalno i duhovno po islamu
Čovjek je kroz život postao toliko vezan za materiju, da je postao njen rob. Industrijski i tehnički napredak vodi sve većoj ulozi materije, a negaciji duha. Stalni pritisak materije traži usklađivanje materijalnog i duhovnog. Islam ne zanemaruje značaj materijalnog faktora u životu čovjeka i ne poriče čovjekove prirođene sklonosti prema porodici, ženi, djeci, roditeljima, imetku…Kroz svoju duhovnu povezanost s Bogom on crpi svoju snagu u borbi protiv tog poriva, koji ga vuče u ropstvo materije. A ta bitka za čovjeka vodi se u čovjeku i izvan njega. Čovjek se, u pravilu, grčevito drži materije.
Ljude privlače ovozemaljske strasti i užici, nagomilano zlato i blago, stoka i usjevi, zbog kojih zaboravljaju duhovne potrebe. A ovi užici su samo privremeni, ali im se čovjek ne može suprostaviti samo svojom voljom. Potrebne su mu njegove unutarnje snage inkorporirane u društvenu svijest, koje pokreću čovjeka i određuju njegov smjer, bez kojih se ne može uspostaviti ravnoteža duhovnog i materijalnog.
Islam potstiče čovjeka da iskoristi materijalno i duhovno za rekonstrukciju svog života. Materijalna dobra za muslimane ne smiju biti cilj, nego sredstvo sa kojim bi se više dobra moglo uraditi na dobrobit svih. Čak se i ambicija, kao poretačka energija, mora staviti pod kontrolu, jer se i ona može preobraziti u pohlepu.
Islam nastoji istaknuti duhovni faktor da ublaži pritisak materije i između ova dva faktora uspostavi ravnoteža. U tom cilju i Kur’an teži da istakne i predoči važnost duhovnog faktora. A jedini put za uspostavljanje ravnoteže je duhovno jačanje. Oni koji zapostavljaju duhovne vrijednosti, oličene u vjeri i Bogu, neće moći ostvariti životnu sreću i blagostanje samo pomoću materijalnih dobara. Svaki poremećaj tog odnosa skreće čovjeka s njegova puta, na kojem se vrši njegova emancipacija bez pritiska materije. Ne smijemo zaboraviti da su najjače imperije svijeta, koje su se oslanjale na materijalnu moć, vjerujući da će im osigurati opstanak i stalni napredak, propadale su onda kada su bile na vrhuncu svoje moći. Tako su nestala stara kineska i indijska carstva, grčka, rimska , arapska, turska, britanska i druge imperije…
Dematerijalizacija civilizacije
Duhovnost je neopipljivi svijet u svakom čovjeku. Duhovnost je dio naše ličnosti i ona se gradi sa ličnošću. Duhovna ravnoteža sa materijalnim je pitanje mjere u svakom od nas. Zato put do de-materijalizacije, svođenja materijalnog na optimalan nivo sa duhovnim, od čovjeka traži i očekuje da bude umjereniji.
Materijalno i duhovno se isprepliću u našem životu. Cijeli život je borba između materijalnog i duhovnog. Čovjek je stalno u iskušenju da materijalni interes nadredi duhovnom. Iz tog razloga nerijetko pokušava da na prevaru i haram način dođe do materijalnih dobara – s opravdanjem, da svi tako rade. Ali novac i materijalne vrijednosti utiču na naš život samo do neke mjere, u kojoj su zadovoljene naše osnovne životne potrebe. Čovjek će biti zadovoljan sa životom, kad nađe mjeru u životu. A iz umjerenosti se dobivaju maksimalni benefici.
Na odnos duhovnog i materijalnog u nama znatno utiče i sredina. Od značajnog uticaja su i moralni principi. Zajednica s drugima je vrijednost iznad materijalne. Odnos i briga o drugim ljudima usmjerava nas da budemo društveniji i dijelimo s drugima ono što imamo. Društvena hijerarhija treba biti zasnovana na duhovnim i moralnim principima, iz kojih bi proizilazile i bile usklađivane materijalne potrebe. Ako zanemarimo potrebu zajedništva i pripadnosti postajemo duhovno siromašnniji.
Čovjek treba biti svjestan duhovnog aspekta svoje ličnosti, da zna šta ga formira, koji su mu prioriteti, da procijeni da li su životne praznine nastale u njegovu životu popunjene pravim stvarima, određenim ljudima, jer one nam kazuju koliko smo zadovoljni a koliko i ne sa životom. Okrenuti se prema sebi, sjetiti se da su te kao djete učili da budeš najbolji, da ne ležeš, ne kradeš, ne govoriš ružne riječi.
U savremenim uslovima života potrebna nam je prevaga duhovnog nad materijalnim. Duhovnost se izdiže kao nešto više i bolje, ali je materijalno ono što se vidi i može opipati. Duhovnost opada, jer se ljudi sve manje hvale karakterom, a sve više novcem i bogatstvom. Rezultat toga je trka za novcem i imovinom, nametnuta stilom života na štetu duhovnosti.
Zadnji vjekovi su dobrim dijelom sveli duhovno na nižu razinu. Kult razuma, dizanje naučnih znanja u vrh, stavlja na prvo mjesto materijalno i kod nas razvija pohlepu za materijalnim. Razvojem tehnike i tehnologije ljudi hoće da imaju sve više, a poslije nemaju ništa..
Čovjek treba pronaći svrhu života i živjet s njom. Poslove koje radiš, treba duhovno kontrolisati. Ispred osnovnih ljudskih potreba postoji potreba za ljubav, da budemo voljeni i prihvaćen od drugih.
I materijalno i duhovno su bitni u svojim kategorijama, samo
materijalna priroda ima početak i kraj. Ljudski život nije namijenjen ostanku u materijalnom svijetu, jer svaka osoba će biri lišena materijalnih želja.
Niko ne negira materijalne kao ni duhovne potrebe, samo treba znati na kom su nivou. Ako sam gladan, da li treba da ukradem? Ne živi čovjek samo od hljeba, to i ovih dana vrlo uvjerljivo pokazuje i ramazanski post muslimana.
Burlington, 8.maja 2020 Zijad Bećirević
