Jedne večeri u okviru ramazanskog programa, koji se svake večeri emitovao na TV Hayat, razgovaralo se o jednoj malo zapostavljenoj ali izuzetno važnoj ljudskoj osobini, o sramu ili stidu. To me ponukalo da o toj važnoj temi iznesem neka opšta ali i vlastita saznanja, s uvjerenjem da mogu biti korisna barem nekom od mladih ljudi koji rade na izgradnji svoje ličnosti, ali i nekim starijim koji nisu previše odlutali i žele popraviti sebe.
Šta su stid i sram?
Stid je jedna od najvažnijih ljudskih emocija. To je moralna maksima, koja po mnogo čemu određuje čovjekovo ponašanje. To je je univerzalno ljudsko osjećanje, koje pošteni osjeća i ispoljava, a manje pošten i nepošten ne osjeća ili ne ispoljava javno. Stid je izuzetno vrijedna čovjekova emocija, koju čovjek u trci za materijalnim dobrima sve više gubi, jer postaje pohlepan i beskrupulozan, pa zaboravlja da se stidi. A šta je čovjek bez stida? Lično mislim da bez stida nema ni poštenja ni čista obraza.
Kao duboko moralno osjećanje stid se ispoljava se kao sramota, osjećaj krivice, grijeh, kajanje, ljutnja na samog sebe, iz koje proizilazi i griža savjesti…I danas se stidim kad uradim neko loše djelo, kad mi otkriju neku svjesno ili nesvjesno načinjenu grešku, kada me uhvate da ne znam neku većini znanu stvar. Svi se mi manje ili više krijemo ili se pokrivamo osobinom stida.
Ranije smo često mogli susresti dijete, ali i odraslu osobu, koja se znala postidjeti ako je u nečijem prisustvu načinila neku grešku ili je zatečena u nekoj nedozvoljenoj radnji. Rumenilo obraza, greške znoja na čelu ili neki drugi tjelesni simptomi bili su izraz postiđenosti, nelagode, kajanja, izvinjenja…Nekad se i u nasilniku pojavi stid kad vidi šta je svojim nasilnim postupkom uradio. Nema stida samo onaj koji se i ne trudi da prikrije svoje loše ponašanje.
Sram je jedan od skrivenih ljudskih osjećaja. Osjećaj srama je drugačiji od osjećaja krivnje. Osjećaj srama je fokusiran na karakter osobe, na to kakva je osoba, a osjećaj krivnje je fokusiran na ono što je osoba uradila.
Stid a iz njega sram je subjektivni doživljaj zbog nesmotrenog ponašanja u nekoj situaciji. Obično nastaje u porodici u kojoj su roditelji skloni prepirkama i svađi. To je osjećaj sramote u čovjeku kad čini nešto nemoralno i bude otkriven, pa počinje da se kaje zbog učinjenog. U tom slučaju se osjećaj stida transformiše u kajanje.
Neko se stidi što je siromašan, neko se stidi svog porijekla, stidi se svojih roditelja, vlastitog izgleda, boje kože…Žene se stide velikog stomaka, prekomjerne debljine tijela…Takav stid je štetan i pretjeran i kao takav može dovesti do poremećaja ličnosti i depresije. Može izazvati i duševni poremećaj.
Dječiji stid
Stid je izvorno osjećanje veoma prisutno kod djece dok su mala, u dobi dječačkog i mladelačkog uzrasta, a kod nekih dok su živi. Osjećanje stida postoji u većoj ili manjoj mjeri kod svakog djeteta, a uslovljen je njegovom psihofizičkom prirodom.
Stanje stida izvorno nastalo po rođenju dalje razvijaju roditelji, a nerijetko je i potstiču nesmotrenim primjedbama – “Sram te bilo, šta si to uradio!” Da se oslobodi pretjeranog osjećaja stida djetetu treba pružiti mogućnost da izrazi svoje mišljenje u svim okolnostima i ne omalovažavati ga ako pri tome nešto pogriješi. Kada dijete odraste dječje osjećanje stida zamjenjuje osjećanje krivice…
U mojoj generaciji i nekoliko generacija prije ali i u kasnijim, rijetko je bilo sresti dijete koje se nije postidjelo kada je zatečeno u nekoj nedozvoljenoj radnji. Učenik se stidio kad učitelj pred njegovim roditeljima govori o njegovom lošem ponašanju, sklonosti tuči i pušenju ili iznosi njegove loše ocjene, a sve u težnji da izazove pozitivne promjene…
Stid tokom vremena prelazi u stidljivost. Crvelio lica, znojenje dlanova, knedla u grlu, zamuckivanje, snažno lupanje srca i drhtanje su često vidljivi tjelesni simptomi stidljivosti. Neki dobri đaci zastide se kad ih zovu štreberima…Stidljivost djeteta povezana je sa plašljivošću, nesigurnošću, osjećajem manje vrijednosti, zbog kojih dijete bježi u izolaciju i gubi vjeru u svoje sposobnosti.
Dječji stid je često pretjeran. Pretjerano osjećanje stida je izraženo naročito kod djece sa govornim i tjelesnim manama. Ovaj osjećaj se često javlja kod djeteta previše zahtjevnih roditelja, koji od svog djeteta traže stvari koje su iznad njegovih stvarnih mogućnosti i kod roditelja koji su previše zaštitnički postavljeni prema svom djetetu. Da li će taj osjećaj nestati, razviti se samo do potrebnih korisnih granica, ili prerasti u pretjeranu mjeru i postati štetan za moralni i intelektualni razvoj djeteta najviše ovisi od porodičnog odgoja.
Djeca su stidljiva dok ih odrasli ne prevedu na svoju vodu.
Iz mojih stidnih dana
I danas pamtim kad me komšinica Hida poslala u njenu kuhinju da na njenoj vekerici vidim koliko je sati. Kako nisam znao u minute, vratio sam se iz kuhinje i crven u licu rekao da je 5 sati, a ona me prokužila. U to vrijeme nismo imali kućni sat, a očev smo morali prodati da se prehranimo. Kratko po tom naučio sam na sat. A kad se moj otac razbolio, milujući me po kosi, rekao je da će mi dati svoj sat kad umre. Ja ni jednu ni dvije, ko iz topa: “A babo kad ćeš umrijeti?” I sad me stid toga.
Jako sam se stidio, a obrazi crvenili, kad me neko stariji kojeg sam poštovao upita : “Imaš li curu?”
Najviše sam bio osramoćen i najviše se zacrvenio, kad sam nastavniku privredne matematike u prvom razredu srednje škole pokušao slagati da sam iz kontrolnog testa dobio 2 plus, što mi je garantovalo prolaz, a ja dobio 2 minus. On me zbog toga tako naružio, da me to popravilo i ostalo u meni kroz cijeli život.
Razlika između srama i stida
Te dvije različite ljudske emocije obično se trpaju u isti koš, iako su različite. Stid je odnos prema budućnosti, a sram odnos prema prošlosti. Sramota govori o stanju bića. Sramotno je ne imati stida. Kad imamo osjećaj da smo nedostojni nekog djela, osjećamo se posramljeni.
Stid bi trebao spriječiti da se sutra zbog nečeg ne sramiš. Umjerena razina srama je znak vrline. Ako čin nije učinjen, ne možeš se ni sramiti, jer nemaš zašto. Oni koji nemaju stida, ne mogu ga ni razumjeti.
Stid i sram u religiji
U svim religijama postoji zdravi stid kao izvor ljudskosti i duhovnosti i kao
metafizička granica za čovjeka. O pojmu srama i stida u teologiji se govori kao znakovima podijeljenosti ljudskog stanja. Stid se povezuje sa krivnjom i grijehom. Moralno je vrijedno i pogodno osjetiti stid.
Danas ni srama ni stida
U našem vremenu sistem vrijednosti je totalno poremećen. Od kad je društveni moral pao, stid je u mnogima nestao. Sve je više ljudi bez skrupula…Stid je ubijen vulgarnošću i beskrupuložnošću.. Ubijen je pomamom i pohlepom. Nedostatak srama je naročito vidljiv kod onih koji bi nam trebali biti uzor.
A nekad je čist obraz bio čovjekova neprocjenjivo vrijedna imovina, kojom je branio svoju čast i dostojanstvo, a koju su danas mnogi zauvijek izgubili. Ranije se događalo da čovjeka optuže za nešto zbog čega se postidi i zatvori u kuću, pa iz nje ne izlazi, jer mu je ugled je u pitanju. Srami se susreta i izbjegava ih sa onima kojima je razlog njegova stida poznat. I ne samo da se on zastidi, već je sva njegova familija nosila tu ljagu i pokušavala da se opravda i skine je sa sebe. U to vrijeme često se mogla čuti ona narodna “Čega se pametan stidi, time se budala ponosi”. Lično mislim da ova poslovica daleko više pristaje ovom vremenu, nego onom u kom je nastala.
Ekstrenma bestidnost je sve prepoznatljivija osobina psihopatoloških osoba. Danas se ubice ponose što su ubijali, kradljivci što su pokrali, nevjerni supružnici što su varali, podmićeni čista obraza i dalje primaju mito…Sve je postalo dozvoljeno. Srama i stida ni za lijeka. Nema kajanja ni stida, ni za osvjedočene ubice i počinioce genocida. Kad nekom kažeš – sram te bilo, on ti se u oči smije…
Kako unaprediti ovu vrijednu ljudsku vrlinu?
Stid muči posebno one koji se pretjerano stide. A društvenu zajednicu muče oni koji se ne znaju postidjeti. Uzroci stida i sramote dobrim dijelom su rezultat društvenih prilika i moralnih normi koje vladaju u društvu. Dok stid kod mlađih ima pozitivan efekat, stid starijim umanjuje kvalitet njihova života.
Stid je u nama povezan s težnjom da mi i naše djelo budemo prihvaćeni od drugih, i kad sumnjamo u sebe i kad smo skeptični zbog nečeg u nama za što bi mogli očekivati kritičan stav drugih, koji se manifestuje u vidu izrugivanja, podsmjeha, kritike…
Pojedinac misli da je u nečem loš ili da nešto pogrešno radi, pa se stidi…
Neki se stide jer misle da nisu dovoljno lijepi, da imaju neku manu koja ih obilježava. Da ne bi drugi u nama prepoznali stid, izbjegavamo čak i razgovarati o razlozima zbog kojih se stidimo.. U nastojanju da pobjede stid ljudi se služe poricanjem, povlače se u sebe, idaljuju se od ljudi…
Stid je posljednja brana; kada stid pukne, u čovjeku nije ostalo previše od čojstva. Gubi se i osjećaj krivnje, koji je važno imati ako smo učinili nešto pogrešno. Osjećamo se krivim jer znamo da smo se trebali ponašati drugačije. Krivnja je koristan signal savjesti, jer nas upozorava da smo prešli granicu i ona nas može navesti da se popravimo. Pretvaranje krivnje u sram rijetko je korisno. Jedno je reći – lagao sam, a drugo vjerovati da sam lažov.
Kako pobijediti stid?
Osobe koje se stide nastoje izbjeći sve situacije u kojima se mogu osjećati neprijatno. Kada se pojave vidljive manifestacije stida, kao crvenilo lica, poželite da nestanete, da se pojavite negdje drugdje i što prije zaboravite ono što vam se dogodilo. A ako se javi dodatni stid zbog stida, to još više pogoršava osjećaj.
Ako hoćemo da se oslobodimo stida, treba što više da pričamo o stvarima kojih se stidimo. Kada stid čuvamo u sebi, mi ga zapravo hranimo. Kad ga podjelimo s drugima, mi ga se oslobađamo.
Stid se nadvladava ovladavanjem situacijom koja je stid izazvala. Trebamo biti svjesni da je stid osjećanje svojstveno ljudima, pa nas ne treba biti sramota što se u nekim situacijama postidimo. Što više postajemo svjesni svoga stida, kao nečeg što je ljudsko, zdravo i prolazno, lakše će nam biti da ga prihvatimo i nadvladamo.
Stid se pobjeđuje našom odlukom da se svjesno upustimo u situaciju u kojoj se stidimo. Kada u to ulazimo saznajemo mnogo o sebi, o drugima i o razlozima zbog kojih se stidimo. Kad se suočimo sa stidom osjećamo se osnaženi. Kroz suočavanje sa stidom izgrađujemo samopoštovanje i vraćamo vjeru u sebe. A vjera u sebe utiče i na druge ljude da nas opažaju kao stabilne.
Nešto što je nekad bilo sramota, danas nije. Nekad su žene nosile kostime koji zatvaraju, jer su stidjele, a danas nose one koji otvaraju. Ono što je sramno u jednoj zemlji, ne mora biti u drugoj.To pokazuje da stid nije univerzalan, već je posljedica kulture i civilizacije.
Mudre izreke o sramu i stidu
Ko se stidi majčina mlijeka, on će ništa biti do vijeka, kome otadžbina nije majka, tu nema ni čovjeka ni junaka…
Ko se stidi svog porijekla, ostaje rđa dovijeka (Narodna )
Šta god počne u ljutnji, završi u sramoti (Bendžamin Frenklin)
Biti siromašan nije sramota, ali sramiti se toga jeste (Bendžamin Frenklin)
Stid obilježava u čovjeku unutrašnju granicu grijeha. Gdje se zacrveni, tu upravo počinje njegovo plemenito ja ( Friedrich Hebbel, 1813)
Nikada se na čudim što vidim ljude zle, ali se često čudim što ih ne vidim da se stide (Jonatahan Swift, 1667)
Često bi se stidjeli i svojih najljepših postupaka kad bi ljudi mogli nazrijeti sve pobude zbog kojih smo ih počinili (Francois La Rochefoucauld, 1613)
Snažne pobjeđuje stid, a slabe strah (Madagaskarska narodna)
Dobar čovjek može se postidjeti čak i pred sobom (Anton Pavlović Čehov, 1860-1904)
Stid samo dobro donosi. Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš (Muhamed Muhamed)
Živi što ljepše, ali tako da te nije stid (Meša Selimović)
Jedan se stidio da kaže djevojci da je voli, pa se udala se za drugog (Narodna)
Čudna stvar, prvi znak istinske ljubavi u mladića je stid, a u djevojke smjelost (Victor Hugo)
Često se treba stidjeti ne toliko zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog indiferentnosti dobrih (Martin Luther)
Zli su ljudi oni koji ne znaju za ljubav i zato ne znaju ni za stid. Oni imaju snagu tražiti ljubav – jer je ne trebaju( Bernard Shaw)
Dobro ima sputane ruke, jer se uvijek nečega ustručava, dok je zlo slobodno, jer se ničega ne ustručava (Tadeusz Kotarbikski)
Burlington, 8. Juna 2020 Zijad Bećirević
