Zahtjev Kluba 100- Plus podnesen 12. Juna o.g. u ime bh žrtava genocida Međunarodnom predstavniku u BiH Valentin Inzku da nametne Zakon o zabrani negiranja genocida je minimum minimuma koji je Međunarodna zajednica bila dužna provesti prije 20 godina, jer je neodgovorno i apsurdno bilo očekivati da takve zakonske odredbe usvoje oni koji su izvršili agresiju na BiH i počinili genocid nad Bošnjacima.
Zahtjev za donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida
Senada Softić Tetalović, bivša predsjednica Svjetskog saveza dijaspore BiH (SSDBiH) i jeda od najuspješnijih Bosanki u svijetu, 12.juna o.g. u ime Kluba 100 – Plus podnijela je Međunarodnom predstavniku u BiH g. Valentinu Inzku peticiju sa 8.372 potpisa iz 123 zemlje svijeta sa kojom se od Međunarodnog predstavnika traži da do 12. 7. 2020-te donese (nametne) Zakon o zabrani negiranja genocida u BiH. Ovaj ultimativan zahtjev je minimum minimuma za bošnjačke žrtve genocida, koje izvršioci genocida i njihovi sljedbenici već punih 25 godina provociraju negiranjem počinjenih teških zločina i zločina i genocida i nagrađivanjem počinilaca genocida, dajući im odlikovanja, proglašavajući ih srpskim herojima i imenovanjem njihovim imenom gradskih ulica i javnih ustanova na okupiranom području BiH i opštinama u kojima je počinjen genocid. U takvom nepodnošljivom vrijeđanju žrtava genocida prednjače lideri u vlasti genocidne Rs, prije svega njen dojučerašnji predsjednik i aktuelni član Predsjedništva BiH Milorad Dodik.
Klub 100- Plus podnio je peticiju u ime svih građana BiH, u ime svih stradalnika u genocidu počinjenom nad Bošnjacima širom BiH, a naročito u opštinama Prijedor, Ključ, Sanski Most, Bratunac, Foča, Zvornik, Srebremnica. Iako je genocid u Srebrenici zvanično višestruko potvrđen odlukama Haškog suda u više sudskih predmeta, (a o pomenutih sedam opština se još odlučuje), njegovi izvršioci, među kojima bivši predsjednik Rs Radovan Karadžić, se ne samo ne osjećaju krivim već tvrde da genocid nije ni počinjen. General Radislav Krstić je prva osoba koju je MKSJ osudio za genocid i izrečena mu kazna od 46 godina zatvora. Masovne grobnice širom BiH, ubijeni i prognani Bošnjaci, samo su neke i danas vidljive tragične posljedice geocida. Tome uvjerljivo svjedoči i sadašnji u odnosu na predratni udio bošnjačkog stanovništva u okupiranim opštinama na području Rs, koji je tokom agresije sveden sa preko 40% na svega nekoliko procenta i do danas nije bitnije promijenjen.
Peticijom se traži od Međunarodnog predstavnika Valentin Inzka da u skladu sa svojim ovlaštenjima po hitnom postupku, a najkasnije do 11. Jula 2020. godine, nametne Zakon o zabrani negiranja genocida u Bosni i Hercegovini. Van svake logike, van svakog razuma, van svake pravde, je da je Rezoluciju o genocidu u Srebrenici usvojio Evropski palament (2009.g), kojom su pozvane sve članice Evropske unije i države Zapadnog Balkana da 11. Juli obilježavaju kao dan sjećanja na genocid u Srebrenici, a potom je usvojili i parlamenti više država u svijetu, kao što su Kanada, Australija , neke američke države, američki kongres i senat i 37 skupština drugih država, koje su upoznate sa svim što se u BiH dogodilo tokom 1992-1995,a parlamentarne strukture BiH to nisu u mogućnosti donijeti, jer po Dejtonskom modalitetu na to treba da daju pristanak, ko drugi, nego počinioci i izvršioci genocida. A može li se i smije li se zaboraviti da je genocid u Srebrenici najveći masovni zločin počinjen u Evropi nakon Holokausta u Drugom svjetskiom ratu?
Vlasti Srbije i Rs ne priznaju počinjeni genocid
Obzirom da je Međunarodni predstavnik Valentin Inzko i sam ranije najavio mogućnost nametanja Rezolucije o genocidu, a nije do danas to učinio, ova peticija mogla bi se shvatiti kao bošnjački ultimatum Međunarodnoj zajednici, koju u BiH predstavljaju Vijeće za provedbu mira (PIC), OHR i međunarodni predstavnik. Pri tome se treba prisjetiti da je Vijeće sigurnosti UN 8.7. 2015.g. razmatralo Rezoluciju o Srebrenici S/2015/508 predloženu od strane V. Britanije, sa kojom se osuđuje genocid u Srebrenici, koju su podžale sve članice uz nekoliko uzdržanih, ali je Ruska federacija uložila veto i spriječila njeno usvajanje.
Uprkos tome, iako svjesni odgovornosti za sve počinjeno u BiH, ranije i aktuelne vlasti Srbije i Rs i najviši funkcioneri te vlasti, kao što su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnadić, član Predsjedništva BiH i bivši predsjednik Rs Miloirad Dodik i dalje ne priznaju genocid, mješaju se u unutarnje svari BiH države, upućuju prijeteće i uvredljive poruke, što predstavlja nastavak agresije na BiH i dodavanje soli na rane žrtvama genocida.
Zakon o zabrani genocida je minimum minimuma
Može li biti većeg pravnog apsurda od činjenice da u srcu Evrope, Bosni i Hercegovini, nakon 4 godine fašističkog terora nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine (od 1992 do 1995), pa ni 25 godina nakon počinjenih teških zločina i zločina genocida još uvijek ne postoji zakon kojim se u BiH zabranjuje negiranje genocida.
Zato je donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida u BiH najmanje što je Međunarodna zajednica dužna učiniti da zaustavi dalje provociranje žrtava genocida i makar na simboličan način oduži im se za sve propušteno. A propušteno je skoro sve. Ne samo da agresori na BiH i izvršioci najtežih zločina i zločina genocida u najvećem broju nisu ni procesirani ni kažnjeni, nisu osuđeni da plate državi BiH i njenim građanima pričinjenu štetu, već su za počinjene zločine nagradjeni formiranjem genocidne Rs, daljom podrškom srpskom separatizmu i ohrabrivanjem hrvatskih separatista za treći entitet. Iz svih tih razloga ovo što se sad traži od MZ je minimum minimuma.
MZ dopušta promociju zločinaca u heroje
I ne samo da vlasti Srbije i entitetske vlasti Rs ne priznaju odluke najviše sudske instance, Haškog suda, koji je sudskim presudama počiniocima najtežih zločina i izvršiocima genocida potvrdio genocid, već se vlastima Rs dopušta da otvoreno i istrajno u svakoj prilici izjavljuju da nije počinjen genocid. A ono što posebno boli žrtve genocida, što teško podnose svi pošteni građani BiH, je što najveće ratne zločince, stratege i izvršioce genocida, kao što su Radovan Karadžić, Ratkio Mladić…, odgovotne za smrt desetina hiljada Bošnjaka, proglašavaju srpskim herojima, daju im priznanja i kolajne, po njima nazivaju gradske ulice, najviše državne institucije, a što iznad svega vrijeđa – studentski domovi i školske ustanove, u kojima se odgajaju i obrazuju nove generacije, nose imena onih koji su najodgovorniji za smrt hiljalda hiljada Bošnjaka. Međunarodna zajednica, dužna da to spriječi, sve to dopušta, na to indolentno gleda i šuti.
Argumenti za nametanje Zakona su na svakoj stopi bosanske zemlje
Argumenti za nametanje Zakona o zabrani negiranja genocida su na svakoj stopi zemlje Bosne. To je 550 masovnih grobnica, isto toliko zajedničkih i 4.000 pojedinačnih, pretežno sa tijelima Bošnjaka, u kojima je pronađeno 25.000 posmrtnih ostataka, od kojih najviše ne području Foče, Višegrada, Vlasenice, Rudog, Ćajnića, Bratunca, Srebrenice, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, a samo u Prijedoru 57 masovnih grobnica, od kojih Tomašica sa 430 žrtava. To su šehidska groblja od Prijedora do Srebrenice, puna bijelih nišana, to su pojedinačne grobnice u kojima su sahranjeni samo dijelovi kostura ubijenih Bošnjaka, premještani iz iz jedne u više drugih grobnica i pronađeni na više različitih lokacija. A o zločinima genocida nad Bošnjacima ne govori samo zemlja koja se otvara, već i presude Haškog suda i drugih sudova počiniocima zločina i zločina genocida.
Međunarodni predstavnik je dužan donijeti Zakon o negiranju genocida u BiH, jer njegovi prethodnici, on i institucije MZ nisu uspjeli kroz proteklih 25 godina dejtonske BiH stvoriti uslove da se to uradi kroz mehanizme uspostavljene Dejtonskim sporazumom, koji su više bili naklonjeni agresorima nego žrtvama agresije i državi BiH, koja je napadnuta i samo se branila.
MZ je dopustila agresorima da nastave sa agresijom
MZ je dopustila i dalje dopušta agresorima na BiH da u uslovima prividnog mira nastave sa agresijom i stvaraju preduslove za podjelu BiH. Prije svega dozvoljen je do sada neviđeni javašluk u radu pravosudnih i državnih organa, posebno onih na entitetskom nivou. Dužnost Međunarodnog predstavnika Inzka, ali i onih u Vijeću za implemetaciju mira u BIH, bila je da zavire u rad pravosudnih i državnih organa BiH, posebno sudova i Tužilaštva, da izvrše pritisak i sankcionišu sve one koji ne vrše kako treba svoju dužnost. Njihova dužnist bila je i sada je da sankcionišu sve one organe i pojedince koji ne provode odluke Ustavnog suda BiH, počev od prve odluke i prvog roka u kojem te odluke nisu ispoštovane i provedene. Nametanje Zakona o zabrani negiranja genocida u BiH, ako bude nametnut, je samo kap u moru obaveza koje su ovi organi nadređeni vlastima u BiH bili dužni učiniti ne sada, već prije deset-dvadeset godina. Popuštanje i dopuštanje agresorima na BiH i njihovim strukturama u BiH dovelo je državu BiH u neodrživ položaj i prijeti joj kolapsom.
Peticija Kluba 100-Plus ultimativan očajnički pokušaj
Kako od ovih međunarodnih institucija na tom planu i u tom pravcu do sada nije ništa ni preduzimato ni preduzeto, peticija Kluba 100-Plus sa 8.372 potpisa ( koja brojem potpisa simbolizira broj ubijenih Bošnjaka u Srebreničkom genocidu ), sa kojom se od Međunarodnog predstavnika Valentina Inzka traži da do 12. jula ove godine nametne Zakon o zabrani negiranja genocida u BiH, može se smatrati jednim od posljednjih očajničkih pokušaja da se država Bosna i Hercegovina brani od agresije započete 90-tih godina prošloh vijeka, a koja traje i danas.
MZ i njenom predstavniku sudiće historija
Međunarodna zajednica, (ako se pod tim “zajednica” uopšte mogu podvesti države koje je čine), dopustila je da se u julu 1992.g. izvrši genocid nad Bošnjacima Prijedora, da se nastavi genocidno zatiranje Bošnjaka širom BiH do jula 1995.g. i uz prećutnu saglasnost UN završi u julu 1995. g. nad Bošjacima Srebrenice, sa maksimalnim učinkom od 8.372 žrtve. Ako se ta MZ i sada ogluši od zahtjeva bošnjačkih žrtava, postavljenih Peticiom Kluba 100 – Plus uz 8.372 potpisa, to će značiti da podržava počinjene genocide i staje rame uz rame sa njihovim počiniocima.
Ako se Međunarodni predstavnik u BiH g. Inzko ogluši na ovaj zahtjev, sudiće mu historija. Zaradiće status najindolentijeg, najneuspješnijeg međunarodnog predstavnika u BiH, a projekat MZ da obnovi državu BiH i od nje napravi uspješnu multietničku zajednicu, kakva je bila ranije, može se smatrati promašenim i propalim. MZ će još jednom ne samo razočarati žrtve genocida u BiH, izgubiti povjerenje bh građana, već svoj ugled spustiti na tako nisku razinu, da će se ime Međunarodna zajednica u BiH, regionu i velikom dijelu svijeta izgovarati uz veliko negodovanje i s gađenjem.
Burlington, 14.6.2020 Zijad Bećirević
