Ne sjećam se detalja svoje prve posjete Ajvatovici. Ono što nosim sve te godine i svaki put kada dođem na Ajvatovicu, i ono što tražim jeste onaj osjećaj koji sam doživio kada sam stajao u podnožju Ajvaz-dedine stijene.
Neću pisati o tome kako je Ajvaz-dedo bio historijska ličnost, ili o zemljotresu koji je uzrokovao da sva vrela u Pruscu presuše, niti ću govoriti da je plato Ajvatovice bio smotra vojske bosanskih velikaša u Osmanskoj državi.
Govorit ću to tome šta meni Ajvatovica znači.
Vidim kamene spavače i mudrost naših srednjovjekovnih stećaka kako progovaraju u dovama iznad podignutih ruku bosanskih derviša. Vidim bosanskog čovjeka kako priseže na vjernost jer njegova je vjera „vira bosanska“ kako je od vajkada zvahu. Vidim jednog velikog Hasana Kafiju, čiji se prijevod „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ na francuski čuva u Louvreu, koji u Istanbulu u kojem ima sve čezne da se vrati…
Danas nam moderna tehnologija omogućava da se maksimalno približimo udaljenostima koje nosimo u srcu. Otvorimo Google i vidimo sferne slike i mi, evo, stojimo gdje želimo biti. Stojimo, tako, na musali Ajvatovice i gledamo u svim pravcima, stojimo podno stijene i gledamo u svim pravcima, čak čujemo i naše korake i pjev ptica, naziremo nešto u daljini ili nam se učini da je nešto tu pod našim nogama, skoro da osjećamo povjetarac i ćutimo vodu iz česme što kaplje ili teče.
Prusac je mistična čaršija, ovdašnji mještani pričaju da u tom gradu uvijek imaju najmanje dva dobra, pričaju priče o ratu i o čudnim događajima koji su spasili grad. Pričaju i o tome da je u Pruscu bila i hiža „vire bosanske“.
Tu je turbe Ajvaz-dede koje vrijedi vidjeti. Podijeljeno je na dva dijela. U jednom se klanja, a u drugom se zikri sa ovim velikanom.
Šta znači danas biti na Ajvatovici i biti Bosanac i biti Bošnjak i biti musliman?
U ovo čudno doba kad je svijet okovan pandemijom COVID-19 pa i mala Bosna osjeća taj stisak najbolje je potražiti savjet od onoga koga smo zavoljeli i pustili ga u svoje srce pa je iz našeg bosanskog kamena provrilo vrelo islama koje još uvijek evo teče. Naši čuvari bosanske duhovnosti, bosanski derviši bi rekli da savjete voljenog Poslanika a.s. potražimo i shvatimo prema svome halu. Ono što ja trenutno osjećam je hadis koji kaže da Bog ne gleda u naša djela nego u naša srca.
U subotu će se spustiti noć nad Pruscem. Rzanje konja i slatki miris sijena će se zajedno za halkama zikra dizati u noć. U nedjelju će se okupiti svijet na platou i zatim će se ljudi razići, a mi ćemo u toku godine navraćati kod Ajvaz-dede i ići do stijene koja svjedoči da i najtvrđe srce može pući kako bi iz njega potekla voda koja čovjeku daje život i koja ga uveseljava.
Bosna je mala zemlja, ali čovjek u njoj i iz nje ima veliko srce i zato je sposoban za velika djela.
Edin Topčić
