Prekretnica u profesionalnom i privatnom životu su definitivno događanja koja su zadesila ove pros, tore i ljude u periodu od 1992. godine, pa nadalje. Bio je to period gubitaka, stradanja i nadanja. Bio je period dubokih razmišljanja o smislu i besmislu o …
… vidljivom i nevidljivom…, započinje svoju privatnu i profesionalnu priču Mevlida Ida, Gavrić, diplomirana žurnalistkinja koja više do dvije decenije radi u SOS Dječijem selu Sarajevo, odakle će koncem 2020. godine otići u penziju.
“Prijateljica i kolegica sa studija, živjela je i radila u Tuzli, bila je svjedokom tragičnih priča i preživljavanja djece koja su pristizala iz Srebrenice. Zadnji razgovor koji smo imale putem mogućih veza, bili su puni planova kako će zbrinuti bar dvoje-troje djece koji su ostali bez roditelja. Dan poslije tog razgovora je napustila ovaj svijet. Ostale su brujati u ušima njene riječi”, prisjeća se Gavrić događaja iz 1995. godine nakon pada Srebrenice.
Kaže kako je u svom životu iskusila izreku “pazi šta želiš može ti se ostvariti“.
“Sa svojom kćekom često sam razgovarala na način da pobjegnemo od stvarnosti i maštamo. Pa smo zajedno maštale o tome šta bi radile kada bi imale mnogo novaca. Obje smo zamišljale da imamo veliku kuću u koju bi doveli djecu koja nemaju roditelje i tu živjeli s njima pružajući toplinu doma i ljubav. Konkurs objavljen na Hayat televiziji za poziciju SOS Mame i reklamni spot, ostavili su me bez teksta. Sve o čemu smo maštali bilo je sadržano u popratnom tekstu. Prijavila sam se iz znatiželje i potrebe da vidim kakvo je zanimanje, poziv ‘SOS mame’. I tako je počelo. Uporedo sam radila u ‘Večernjim novinama’ i pohađala Školu za SOS mamu. U studijskoj posjeti u SOS Dječjim selima u Hrvatskoj, osjetila sam svu odgovornost tog zadatka. Bila sam uplašena zbog količine obaveza, odgovornosti i načina rada, koji sam vidjela”, nastavlja priču Gavrić o tome kako je počela raditi u SOS Dječjem selu Sarajevo.
“Već sam bila na putu da odustanem kada me prizor, tokom posjete SOS porodici, izraza ljubavi i naklonosti dvogodišnje djevojčice prema SOS mami dirnuo do suza. Za tu ljubav i zahvalnost se treba žrtvovati, pomislila sam i sa svojom kćerkom donijela konačnu odluku da počnem raditi kao SOS mama”, kaže sagovornica.
Prvu godinu dana je imala dva dječaka i uz njih je i dalje obavljala novinarski posao.
Nakon otvaranja SOS Dječjeg sela na Mojmilu broj djece se povećao i ona je prestala da se bavi novinarskom profesijom. Ipak ne potpuno jer je, kako kaže, prvih godina uređivala SOŠĆIĆ, interni časopis u Organizaciji.
Nastavaljući svoju priču kaže kako je imala u planu da novom i za nju izazovnom poslu posveti toliko vremena dok ne stasa jedna generacija. Tada je imala šestero djece približnog uzrasta. Uz njenu kćer to je sedmoro djece.
“Polaskom u srednju školu i kada se procjeni zrelost i želja mladih, onda prelaze u Kuću za mlade, vjerovala sam da ću nakon odlaska te generacije i ja otići iz SOS-a. Ali tih godina se otvarala druga Kuća za mlade i ja sam vidjela novu priliku i novi izazov. Konkurisala sam na mjesto Voditelja Kuće za mlade i krenula u nove sadržaje sa adolescentima i njihovim srednjoškolskim obrazovanjem. Ova pozicija je donijela puno novog iskustva jer je rad sa mladima pun izazova, ali i prilika za stručna i kreativna rješenja. Kroz ove složene zadatke snaga timskog i individualnog rada je polučila dobrim rezultatima. U kući boravi od 12-16 mladih iz SOS porodica. Kompletna organizacija života i rada je složena i zahtjevna sa velikim stepenom odgovornosti”, kaže Gavrić.
U njenom poslu je 2017. godine došlo do još jedne promjene.
“Nakon nešto više od deceniju rada u Kući za mlade ukazala se nova prilika i novi izazov. Pozicija Stručne saradnice za rad sa mladima potpuno me privukla jer sam dobila šansu da svo svoje prikupljeno iskustvo i znanja primjenim iz nove uloge. Mladi koji studiraju, koji su zaposleni i oni koji su formirali porodice uvijek imaju mogućnost da se obrate za savjet, podršku i usmjerenje pri donošenju odluka i u životnim prekretnicama”, pojašnjava sagovornica.
Rezimirajući perioda od 22 godine u SOS Dječjem selu, kaže kako je koristila znanja prikupljena tokom života formalna i neformalna. Također tokom tog perioda imala je priliku kao i svi drugi uposlenici jačati svoje kapacitete i kompetencije kroz niz stručnih edukacija.
Ističe da iako je to posao, to je nadasve stil i način života.
“Naučite živjeti sa djecom, sa njihovim različitim karakterima, potrebama i stanjima. Ja sam imala sreću da su, moja porodica i prijatelji, pratili i podržavali moje odluke i novi angažman. Družili smo se, išli na izlete, dolazili u goste jedni drugima. Samo tako se može izdržati i samo tako možete pružiti potreban sadržaj za odrastanje djeci koja su sa vama”, priča sa puno emocija naša sagovornica o djeci koja su uz njen angažman odrastala.
Naglašava kako nije dovoljna samo ljubav SOS mame za odrastanje. Čitava lepeza ljudi i sadržaj koji prati rad SOS mame u SOS Dječjim selima je izuzetan. SOS tete, stručni timovi za podršku, majstori i administrativno osoblje, svi su uključeni na određeni način u život djece i mladih…U SOS Društvenom centru, bilo je uvijek korisnih edukativnih i kreativnih sadržaja. Bili su dostupni ne samo djeci i mladima koji odrastaju u SOS Dječjem selu nego i djeci iz lokalne zajednice. Ali u SOS Društvenom centru su sadržaji i projekti važni za budućnost mladih za njihovo što bolje osposobljavanje i prilagođavanje za tržište rada što je posljednjih godina imalo značajne efekte na povećanju broja zaposlenih mladih.
Govoreći o odgoju i odrastanju djece kojima je bila SOS mama kaže da su to sad mladi ljudi u tridesetim godinama. Zaposleni su, žive od svog rada, imaju svoje životne partnere, neki od njih imaju djecu. Uz pomoć i podršku Organizacije i uz lično učešće obezbijedili su sopstvene stanove.
“Kada smo se fizički razdvojili iz zajedničkog prostora bilo je preispitivanja i sumnje kako će taj odnos da se razvija. Ali kako kod mene tako i kod svih SOS mama veza koja je ostvarena sa djecom je neraskidiva. Neki od njih se javljaju svakodnevno, neki povremeno, neki za praznike ili kad negdje zapne…”, kaže Gavrić.
Nikad ne prestaju da je oslovljavaju sa ‘mama’ čak i onda kada uspostave vezu sa svojim biološkim porodicama.
Ističe da ima dana i situacija kada ne gode komentari na neku situaciju, ponašanje ili odluku. Nije to uvijek samo uzlazna putanja. U svakom odnosu ima uspona i padova dobrih i loših raspoloženja, ali je važno da je veza trajna i emocija koju čovjek nosi je konstatna jer je tkana danima i godinama.
“Mnogo sam vremena provela sa djecom i mladima u SOS-u. U tom odnosu učimo jedni od drugih i jedni o drugima. Zato je ta veza čvrsta. Često pravim usporedbu sa vremenom kada je moja kćerka odrastala a ja bila mlada zaposlena majka, željna dokazivanja i poslovnog uspjeha. Koliko god da si dobar roditelj period koji provedeš na nekom drugom mjestu, a ne uz svoje dijete je gubitak za oboje. Često razmišljam o tome koliko je sustav nehuman u odnosu na zaposlenu majku”, naglašava Gavrić.
Kaže da je kćer zdušno prihvatila njenu ulogu SOS mame, bila joj je velika podrška i izgradila sestrinski odnos sa svima njima. Sada je i ona majka dvije prelijepe djevojčice, ponosno kaže nana Mevlida Gavrić.
SOS porodice imaju mogućnost organizovati ljetovanja i zimovanja. Prisjećajući se događaja tokom odmora sagovornica kaže da je sa svojom porodicom nekoliko godina ljetovala na moru. Iznajmljena kuća je bila preko puta plaže. Tamo su ljetovali naši prijatelji, a posjećivali su nas članovi porodice tako da je taj dio života za sve nas bio poseban doživljaj. Često spominjemo i prepričavamo dogodovštine. Jedan od nezaboravnih događaja su naši boravci u Italiji, u SOS Dječjem selu u Trentu tokom zimskog raspusta. Tokom tog boravka s našim domaćinima smo obilazili cijelu regiju i prisustvovali velikoj dobrotvornoj skijaškoj utrci na obližnjoj planini. Jedne godine smo se vratili sa poklonjenim peharima svih dobitnika utrke i godinama ih čuvali – ispričala je na kraju razgovora.
Rezimirajući iz vlastitog iskustva rad SOS Dječjih sela sa dosadašnjim konceptom, podrškom i načinom rada, kaže da su jedan od najhumanijih oblika brige. Obuhvaćen je svaki segment razvoja ličnosti (zdravstveni, fizički, psiho-pedagoški, intelektualni) ništa nije prepušteno slučaju sve prolazi detaljne analize i obezbjeđuje se najbolja stručna podrška. Veliki broj djece SOS Dječjeg sela Sarajevo ima visokoškolsko obrazovanje. Tek mali broj je završio samo srednju školu, ali su svi osposobljeni za rad.
“SOS Dječja sela BiH djeluju i rade u suradnji sa Centrima za socijalni rad i svi zajedno čine izuzetnu podršku djeci bez roditeljskog staranja i djeci u riziku. U svom radu SOS Dječja sela BiH oslanjaju se na podršku donatora iz Bosne i Hercegovine, na čijoj smo podršci iznimno zahvalni. Briga o najranjivijoj kategoriji djece, onoj koja odrastaju bez roditeljskog staranja, treba i mora biti prioritet našeg društva. Ultimativni cilj je odgoj djece i njihovo stasavanje do samoodrživog i društveno korisnog mladog čovjeka”, rekla je na kraju razgovora za Fenu Mevlida Gavrić, ranije SOS mama, sada savjetnica mladima u SOS Dječjem selu u Sarajevu.
U okviru dva SOS Dječja sela, u Sarajevu i Gračanici, trenutno je 207-ero djece i mladih. U Sarajevo je 111-ero djece, a u Gračanici 96-ero djece i mladih.
Ukupno je za 26 godina rada u SOS Dječjem selu u oba grada zbrinuto 500 djece i mladih, a pored toga realizuje se i šest programa prevencije napuštanja djece u okviru SOS Programa jačanja porodica. Programi prevencije implementiraju se u Sarajevu, Goraždu, Mostaru, Maglaju, Gračanici i Srebrenici gdje se direktno pruža pomoć za 716-ero djece i 272 porodice.
FENA
