Prije četiri i po godine, za vrijeme prošle predizborne kampanje u Americi, našao sam se u jednom sarajevskom restoranu u širem društvu stranaca, mahom NGO provenijencije kojima je glavna tema razgovora bila predstojeća predsjednička borba Trampa i Klintonove. Već tada sam bio siguran da će Tramp odnijeti pobjedu jer je resantiman bijele negdašnje srednje klase iz provincije bio i više nego očit svakome ko je bio u stanju otvoriti oči te je bilo posve jasno da je posrijedi najprije kulturni rat vođen političkim sredstvima a ne puki izborni proces.
Dakle, ni grama sumnje nisam imao da će Klintonova izbore izgubiti. Kada sam iznio svoje mišljenje, reakcije su bile začuđujuće, a nakon što sam nastavio svoju elaboraciju kazavši da takav ishod ne bi nužno bio loš jer bi lijevu, odnosno liberalnu Ameriku natjerao na autorefleksiju koja bi na duže staze mogla izlučiti nešto vrlo pozitivno za cijeli svijet, jedna sabesjednica iz Austrije demonstrativno je ustala i napustila sijelo ljutito tvrdeći da sam trampista koji ne može podnijeti neminovnu pobjedu žene na izborima. Naravno, njena histerična reakcija nije imala veze sa istinom, ali je upravo odgovorila na pitanje zašto je Tramp pobijedio nekoliko mjeseci kasnije.
Štaviše, i na pitanje zašto cijeli svijet hrli pravcem desnih populističkih režima koji se ustoličuju u Poljskoj, Mađarskoj, Brazilu, Turskoj, Indiji, VB, a prijete Francuskoj, Italiji, Španiji, Grčkoj, itd. – i to zahvaljujući ogromnim dijelovima stanovništva koji sebe smatraju žrtvama sistema. Među tim lumpenproleterijatom dakako ima i rasista, homofoba, ksenofoba, antisemita, islamofoba i seksista, no takođe ima i mnogo normalnih, malih ljudi koji smatraju da ih je neko ostavio na vjetrometini svjetskih gibanja, odbacio ih te im okrenuo leđa.
Ko smo mi, ja ili ta Austrijanka, da im kažemo da je resantiman koji osjećaju neutemeljen? Ko smo mi da im kažemo da nemaju pravo da se osjećaju izigranim? Stara afrička poslovica kaže da će ono dijete koje selo ne prigrli kad tad selo zapaliti kako bi osjetilo njegovu toplinu. Tramp je vladao Amerikom četiri godine, potpuno uništivši tamošnju političku kulturu i institucije, uzdižući na pijedestal kič, neukus i primitivizam. Međutim on nije polarizovao Ameriku kako se tvrdi, nego je već postojeću polarizaciju produbio govoreći u ime onih koji do tada, ruku na srce, i nisu imali glas.
Sada je, hvala suncu, poražen no valja reći da trampizam nije. Čitajući slavljeničke parole lijevo-liberalne Amerike koja egzaltrirano proklamuje da su se stvari napokon vratile u normalu, tj. na ono što je prethodilo Trampu, a da je to stanje jedina vrhovna vrijednost zapadne civilizacije strahujem da ipak nije došlo do one željene autorefleksije. Da bi se porazio trampizam potreban je treći put, a ne povratak na ono što je proizvelo Trampa. Potrebno je duboko suočavanje sa sopstvenim odrazom u ogledalu i prihvatanje odgovornosti. Ono što nije potrebno je ponovno uzdizanje lijevo-liberalnog, retoričkog mesijanizma jer ipak treba imati na umu da je trampizam reakcija na ono što danas nazivamo gretanizmom.
Tramp je, dakle, personifikacija ogoljene zapadne hipokrizije i ništa više. Lijevo-liberalna Amerika mora s njome raskrstiti ako želi u korijenu sasjeći uskrsnuće nadolazećih trampića. U suprotnom ništa nije naučila od 2016. godine.
Denis Švrakić
