Posljednji pozdrav Fadilu Sarajliću
Piše: Sead Hambiralović
Drugi fotos mi je on pokazao. Lijevo, predsjednik naše zemlje; desno, predsjednik prijateljske zemlje. Nešto se potpisuje. U sredini Fadil. Naš Fadil!
Nisam izdržao dok sam sjedao:
“Dobri moj, ti si prvak za međunarodno pravo, a sad se bakćeš sa stavkama oko profila… Nije to za tebe.”
Pogledao me umorno i pokušao se nasmiješiti.
“Nije lahko sa mafijom.”
Samir je poslije to i potvrdio. A ters čovjeku, kakav je bio, sve se usložnjava.
Znao sam da ga je ponijelo. To sa monografijom (Želio je da baš „ja“ uradim- preteklo važnije, op.a.). Onda je stigla vijest da je u bolnici. Oporavio se brzo.
“Sjećaš li se one davne tvoje da ću umrijeti kao umjetnik? (Kad me pitao koliko je „moje“ od 6,5 miliona dolara ako se obezbijedi za dječiji grad GljivaMira. Odgovorio sam da je najvažnije da se izgradi, op.a.)”
“Sjećam, sjećam…”
“A moj druškan, ekspert, bos, as…, ponovio se s pet ”bajpasa”.”
Fadilovom usnom prođe nešto kao smiješak. Požuri da objasni:
“Nije to ništa, samo proturene cjevčice…”
Glas ga je odao. Nije to bilo objašnjenje sigurnog. Pokajao sam se što sam rekao.
Nastavio je po starom, bilo je kasno da stane. I nije mu teško često doći. Niti se nervira. Voli ”utakmicu”, gdje protivnik zaboravlja da ima posla sa nekadašnjim košarkašem.
A bolje se vidi sa one njegove visine. Nekada je uživao kada lopta sa distacne kresne kroz mrežicu bez ”kosti”. Sada ne može bez nadigravanja, gombanja i sporova.
I uživa kada pobjeđuje… (2012, „Bijeli cvijet iznad puta“, S.H.)
Šta se u medjuvremenu desilo mogu se na Google pročitati dvije istine. Jedna je optužnica Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona, a druga Fadilova istina. Juče je u Ljubljani sahranjen i koicidencija dijela naslova njegove knjige o korupciji, “Košmar jednog vremena- nedovršena priča…”
Na komemoraciji u hotelu Tuzla, govorili su prijatelji, a posebno dojmile riječi direktorice Amalije Simić: „Posao koji smo obavljali pod tvojim budnim okom je bio težak, mukotrpan, razarajući za ličnosti koje se raduju lijepom, dobrom, originalnom. No, da nije bilo te poslovne mračne strane nikada ne bih imala priliku da te upoznam kao čovjeka koji otvara vidike i koji stoprocentno daje sve od sebe u svakom poslu, ali i u izgradnji prijateljstva…“
Tri su moje velike emocije vezane za ovaj hotel. Godine 1997. promocija projekta GljivaMira, onda impozantna slika Ismara Mujezinovića na Galeriji iznad Recepcije i- Fadilove sjene.
Zar baš tako tužno da okonča jedna karijera?! Ima- nema veze kada mi je u Kristalnoj dvorani prijašnji gradonačelnik šapnuo „da pripazim da me ne prevare!“ Obistinilo, pa i grdje desilo. Ima- nema veze da smo Fadil i ja iz Zvornika, prvog etnički očišćenog grada i opštine sa najbrojnijim masovnim grobnicama. I nekako slične su naše drame i kako se to prolazi kada se iz svijeta dodje a pretekne srca za domovinom- imao sam potrebe da kazem.
Za kraj najbolje ponoviti oproštajne riječi direktorice hotela: „Putuj beskrajem, dobri čovječe, istražuj, širi svoja saznanja i budi nam spokojan u slobodi koju sad uživaš.“
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje. Prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK, portal BHDINFODESK i šalje na preko 80 mail adresa.