Večeras je u organizaciji Udruženja za razvoj saradnje domovine i dijaspore organizovana četvrta panel diskusija na temu „Iskustvo življenja dijaspore u Turskoj“, sa ciljem spajanja i poboljšanja saradnje između domovine i dijaspore.
Na panelu su učešće uzeli Hamza Yavuz, osnivač i predsjednik Izmirli Bosnaklar Dernegi (Udruženje izmirskih Bošnjaka) i Uluslararasi Balkan Kooperatif (Međunarodna balkanska kooperativa), Adis Bećiragić, bivši košarkaški reprezentativac Bosne i Hercegovine i sadašnji selektor iračke košarkaške reprezentacije, Muhiddin Šahin, penzionisani turistički vodič, Dino Softić, predsjednik TUMED-a (Udruženje bh.alumnija u Turskoj), Muhamed Sporišević, doktorant na Uludag univerzitetu u Bursi, Mirza Čohadžić, član Upravnog odbora Udruženja za razvoja saradnju domovine i dijaspore, te Nermin Fazlagić, predsjednik Islamske zajednice Bošnjaka u Italiji i moderator panela.
Fazlagić se osvrnuo na razloge održavanja panela ističući da: „Kada pričamo o mnogobrojnoj dijaspori, nemoguće je izbjeći našu dijasporu u Turskoj o kojoj se malo govori, posebno kada se uzme u obzir da je ona možda i najveća dijaspora naših ljudi po svijetu, ako ubrajamo u nju i potomke prvih imigranata. Naša dijaspora u Turskoj je možda u tom smislu i najstarija bh. dijasporalna zajednica, jedna od najbolje organizovanih, ali i najbolje integrisanih zajednica.“
Mirza Čohadžić, član UO Udruženja, u uvodnom je obraćanju istakao značaj ove teme za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjaka, s tim da ne dobija pažnju koju zaslužuje. „Glavni razlog organizovanja ovog panela je da se preko našeg udruženja promoviše ova priča, jer se nažalost naše stanovništvo u Turskoj službeno ni ne vodi kao dijaspora.“ Naglasio je da nam nisu poznate statistike niti brojke kad je u pitanju bošnjačko stanovništvo, te da pretpostavke variraju u krajnostima od jednog do šest miliona ljudi, što je značajna varijacija. „Od izuzetne je važnosti tematizirati Bošnjake u Turskoj, ne samo između sebe, ne samo putem rodbinskih, duhovnih i historijskih veza sa Republikom Turskom, već to moramo izdići na jedan viši nivo što podrazumijeva više istraživanja, više spajanja na institucionalnom nivou na osnovu kojih ćemo moći bolje da uvežemo naše sunarodnjake u Bosni i Hercegovini i Turskoj“, istakao je Čohadžić.
Muhamed Sporišević, govorio je o rezultatima svog istraživanja sprovedenog na selu Turan blizu Burse, kojeg su 25. marta 1885. godine osnovali i većinu današnjeg stanovništva čine Bošnjaci doseljeni iz Krajine koji su emigrirali tokom uspostave austrougarske vlasti 1878. godine. „Kada govorimo o Bošnjacima u Turskoj, moramo gledati dva aspekta: prvi, većina migranata se naseljavala na selo, osim onih koji su u Bosni također živjeli u gradovima. Integracija i asimilacija su se odvili na dva različita načina – u gradovima su tekli brže nego na selu; drugi, velike prekretnice, kao što je uspostava Republike Turske i vojni udar šezdesetih, nakon kojeg su novim zakonom uvedene osnovne škole u svako selo, radi učenja turskog jezika, koji je bio tada znatno manje zastupljen. Ovaj razvoj dešavanja doveo je do migracija iz sela u grad i glavni je razlog zašto bosanski danas uglavnom čuvaju stariji ljudi“. Slično je govorio i Muhiddin Šahin (Šahinpašić), rođeni Stambolija: „Vjerovatno smo mi zadnja generacija koja govori bosanski jezik. Djeca razumiju, ali ga ne govore tečno. Međutim, to nije kao kod naše generacije.“ Sporišević je, naglašavajući da „stanje jeste kritično, ali da još nije kasno“, zbog čega je osnovao kurs bosanskog jezika u Bursi kroz koji je, za samo dvije godine, prošlo oko pet stotina polaznika.
Dino Softić, bivši student međunarodnih odnosa u Ankari i sadašnji predsjednik TUMED-a (Udruženje bh. alumnija u Turskoj), govorio je o vlastitoj perspektivi života u Turskoj, kao i mogućnosti koje su mu pružene u tom smislu: „Najviše me fasciniralo prihvaćanje. Riječi „Bosna“ i „Bošnjak“ imaju veliku težinu. Bošnjaci iz Bosne i Sandžaka visoko kotiraju u Turskoj. Otvorena su nam mnoga vrata, ali to nije dovoljno iskorišteno. Moramo uspostaviti bolje odnose i razvijeniju međusobnu saradnju. Mi mladi možemo biti spona koja je potrebna za korak dalje“.
Adis Bećiragić, rođeni Sarajlija, u Tursku je došao 1993. godine i tu proveo zadnjih 28 godina života: „Osjećao sam se od prvog dana kao u svojoj kući. Nikad me nije pogledao kao stranca…Vrlo lahko uđeš u tokove života u Turskoj, za razliku od drugih, koji počnu osjećajući se kao stranci“. Govoreći o povezanosti sporta u Turskoj, naročito košarke, sa Bošnjacima, Bećiragić je naveo mnoga zvučna imena turske košarke, kao što su Hidayet Turkoglu (Hidajet Turkolu), Mirsad Turkcan, Mehmet Okur, Cedi Osman (Džedi) i drugi: „Košarka u Turskoj zasnovana je na Bošnjacima, a usto su najpoznatiji turski košarkaški reprezentativci porijeklom Bošnjaci“.
URSD
