Pozitivna priča pristiže nam iz grada Hansa Christiana Andersena, Odensea, u kojem od 1995. godine živi Mensur Graca, voditelj i jedan od urednika BH Radija Odense iz Danske. Sa ovim Sarajlijom razgovaramo o njegovoj migrantskoj priči, domovini Bosni i Hercegovini, gradu njegovog rođenja Sarajevu, ali i o odnosima na relaciji domovina-dijaspora.
Kada započinje Vaša migrantska priča i zbog čega baš u Kraljevini Danskoj?
Graca: Moj izlazak iz BiH desio se krajem 1995. godine a zemlja u koju sam stigao je ”odabrana” jer mi je u njoj bila kćerka. Sjećam se da sam na tuj put krenuo bez ličnih dokumenata prelazeći sve granice ilegalno mahom kroz šumu izbjegavajući granične prelaze baš kao što to danas rade migranti koji su sa istoka krenuli na zapad za boljim i sigurnijim životom. Dosta slična situacija s tim da sam ja imao sreću jer se tada granice nisu čuvale kao što je to danas slučaj.Tada se moglo proći mnogo lakše, mada sama činjenica da putujete ilegalno kao neki kriminalac proizvodi neki nimalo prijatan osjećaj. Kada insan nema izbora onda prihvata ono što mu je jedino preostalo, tako sam i ja uradio. Danas kada gledam iz ove današnje perspektive to sigurno ne bih ponovio. Tada sam do duše bio puno mladji a mladji ljudi ulaze u rizike bez mnogo razmišljanja i strahova.
Na koji način je bošnjačka zajednica organizirana u zemlji Vašeg trenutnog življenja?
Graca: Kada sam ja stigao te 1995. u Dansku bošnjačka zajednica je bila smještena u izbjegličkim kampovima i još uvijek nisu imali trajne dozvole boravka tako da i nisu bili organizovani jer se nije znalo hoće li ostati u zemlji ili će biti vraćeni nazad u BiH. Tek po dobijanju trajnih dozvola boravka počinju polako da zaživljavaju i prvi BH klubovi, ali i formiranje džemata, a kasnije i IZ Danske. Bio je to period lutanja jer se u tome nije imalo iskustva. Mnogi klubovi su poslije par godina rada prestajali sa aktvnostima a razlog je uglavnom bio isti, nedostatak novca za pokrivanje troškova iznajmljivanja prostora, plaćanje komunalija i slično. To se nije moglo plaćati iz sredstava prikupljenih od članarine tako da je gašenje bilo neminovno. Džemati koji su tada formirani su uglavnom opstali jer su motivi i način organizovanja potpuno drugačiji u odnosu na klubove. Danas ako se ne varam u DK djeluje 14 džemata, a 5 od njih je u vlastitim prostorijama koji su kupljeni po prilično visokim cijenama. Postoji i par klubova, kao i jedan fudbalski klub koji djeluje pod imenom FC Bosna i Hercegovina. U Danskoj djeluje OBHU – Savez dopunskih škola, a oni se bave očuvanjem bosanskog jezika. U udruženju je aktivno nekoliko učitelja koji vode male škole bosanskog jezika. Radi se naime o vrlo stručnim i kvalifikovanim kadrovima koji rade odličan posao na volonterskoj osnovi i to već dugi niz godina. Mislim da mnogi i nisu svjesni koliko je njihov rad sa djecom značajan. To se sazna tek kada djeca odrastu, neka će govoriti bosanski a neka ne. Već danas imamo odrasle ljude koji se sjećaju svoji prvih učitelja iz škola za bosanski jezik. Učitelji su bili ti koji su im utkali maternji jezik trajno, to se ne smije zaboraviti. Posebno bih izdvojio učitelje Jasnu Hasanbašić i Nasera Bašićakoji su veliki borci za očuvanje maternjeg jezika ovdje u Danskoj.
U Odensi je smješten i BH radio koji će uskoro obiljeiti 12 godina emitovanja programa na bosanskom jeziku. U Danskoj djeluje već 18 godina i humanitarna organizacija Bošnjaka Danske Most-Bro na čiji smo rad naročito ponosni. I ja sam licno član Most-Broa, a ima nas ukupno 236 koliko se sjećam. Svaki mjesec nam se redovno odbija sa našeg računa a mi smo sami odlučili kolika će ta suma biti. Neko odvaja 50 dkk dok ima i onih koji odvajaju po 300 dkk svaki mjesec. Prikupljeni novac od članova nije dovoljan da bi Most-Bro mogao pozitivno odgovoriti na veliki broj molbi za pomoć koje stižu na adresu ove organizacije, zato se veoma često organizuju humanitarne akcije u kojim s vremena na vrijeme učestvuje i BH radio iz Odense. Ako bi se uporedili sa drugim zemljama gdje takodje živi BH dijaspora onda bi sasvim sigurno mogli reći da smo mi jedna od bolje organizovanih BH zajednica. To ne znaći da nema prostora za bolje, uvijek može bolje. Mislim da imamo manji broj aktivista iz novih generacija i na tome bi trebalo raditi u budućnosti. Još uvijek su najaktivniji upravo ljudi iz prve generacije a njih je svakim danom sve manje. Ako ne izvršimo kvalitetno smjenu generacija mislim da neće biti dobro ni za nas ali ni za njih same, jer naša udruženja su izmedju ostalog i čuvari našeg identiteta.
Rođeni ste u Sarajevu. Na koji način promovirate i pomažete da se o našeg glavnom gradu proširi pozitivan glas?
Graca: Kad čovjek živi van BiH onda se lokal patriotizam gasi a pojačava onaj državni pa je tako i kad sam ja u pitanju. Nikad ne razmišljam o tome kako promovirati Sarajevo, uvijek je BiH na prvom mjestu. Za promociju BiH ja lično koristim društvene mreže sa manje ili više uspjeha a to svakako nije dovoljno. Svako ko živi u inostranstvu je na neki način ambasador BiH i njegovo ponašanje u zemlji u kojoj živi je dobra ili loša reklama za državu iz koje dolazi. Moram reći da mladje generacije imaju puno više kontakata sa Dancima nego mi stariji. Njihov kontakt je prisniji od našeg i oni veoma često sa svojim Danskim prijateljima putuju u BiH, što je svakako pozitivno u svakom pogledu.
Šta smatrate da je potrebno unaprijediti u kontekstu razvoja saradnje na relaciji domovina – dijaspora?
Graca: To je dobro ali i teško pitanje te s toga nisam siguran da ću naći baš pravi odgovor. Jedino u šta sam siguran je to da je saradnja potrebna i da postoje interesi i volja na obadvije strane. Kad kažem obadvije strane onda to kažem uslovno jer mi smo jedan narod i naši su interesi gotovo isti. Nama nedostaju kreativni ljudi sa novim idejama i novim projektima, a za svaki interesantan projekat uvijek će biti dovoljan broj interesanata. Do sada je bilo pravilo da je inicijativa za saradnju sa domovinom uvijek dolazila iz dijaspore a vrlo rijetko iz domovine. Naša saradnja sa BiH se odnosila uglavnom na humanitarni rad a to je značilo pomoć dijaspore ugroženim pojedincima, ustanovama, udruženjima ili boračkoj populaciji. Na tome se i završavalo. Prostora ima, volje ima a problem može nastati u finansiranju projekata. Nama iz dijaspore je finansiranje također problem jer niko ne želi iz svog džepa finansirati neke projekte koji su od opštedruštvenog značaja, a da pri tome društvo stoji po strani. Potrebno je konkretno finansijsko uključivanje BH društva, za početak barem simbolično. Uložena sredstva u takve projekte sigurno nisu bačena jer bi se taj novac višestruko vratio upravo bh. društvu. Oblast turizma je oblast u kojoj su mogućnosti velike. Udaljenost od preko 2000 km je velika prepreka ali je i to riješeno uvodjenjem linije Vizz Aira na liniji TZ – Billund po jako popularnim cijenama pa smo na neki način postali mnogo bliže jedni drugim. Troškovi putovanja su znatno smanjeni pa se moglo krenuti i sa konkretnim projektima odvodjenja grupa u BiH ali i dolaska pisaca, pjesnika, režisera, pjevača…. u Dansku. Nadam se da će Vizz Air kako se najavljuje početi da leti ne samo iz TZ već i iz Sarajeva što bi bio pun pogodak za nas u DK a sami tim i za BiH. Kao neko ko živi u Danskoj 25 godina mogu slobodno reći da sam siguran da postoji veliko interesovanje za bh. planine među Dancima i da to treba iskoristiti na obostrano zadovoljstvo. Bh. društvo bi profitiralo, naša omladina bi upoznala svoju domovinu, naučili bi bolje jezik, a Danci bi sasvim sigurno ponovo došli. U tom pravcu su već bili napravljeni projekti, ali je Covid 19. sve zaustavio. Nadamo se da će se i problem sa Covidom završiti, a onda idemo sa realizacijom projekata koji su bili zakočeni. Dobar proizvod lako nadje svog kupca, tako je i sa projektima na relaciji domovina-dijaspora. Do nas je.
Intelektualno.com
