Kada neko vrlo mlad zakorača u čarobni svijet poezije, onda mu se pruža šansa da kroz svoje stihove iskaže sva osjećanja, prema svijetu i u svijetu kome pripada. Rožaje grad pjesnika, slikara, književnika, trgovaca, prosvetara nastavlja svoju lijepu tradiciju promovisanja onih kojih su zaista posvećeni kulturi. Nedavno kada sam bio u Rožaje, imao sma priliku da upoznam mladu pjesnikinju Erminu Bibić, tako da ovaj put predstavljam njenu poeziju i moj osvrt na nju.
Ermina Bibić, rođena je 07.11.2001. godine u Rožajama. Završila je osnovnu školu 25. maj, srednju stručnu školu, smjer elektrotehničar računara. Po završetku srednje škole upisala je Učiteljski fakultet, slijedeći tradicije kraja koji je dao zasita puno izuzetnih pedagoga i prosvjetara smjer (razredna nastava). Iako je vrlo mlada pokazala je svoj odgovoran odnos prema široj društvenoj zajednicie pa je tako između ostalog i član NVO ,, Fidelis”, takođe je jako aktivna na polju omladinskih organizacija kao što su humanitarne, ekološke i druge. Ljubav prema poeziji razvila je od svoje jedanaeste godine. I tada, još kao dijete, mir je pronalazila u pisanju pjesama. S tim što je tada to bilo iz dječje perspektive, dok sada na svijet mlada rožajska pjesnikinja gleda sasvim drugim očima i svoje najljepše emocije prenosi na papir. Inspiraciju je pronalazila u svemu što je oko nje, u ljudima, događajima, pa čak i u samoj sebi. Stihovi su navirali sami od sebe, a ona ih je vjepto prenosila na na papir. Oduvijek je voljela da čita poeziju, saosjećala sa piscima koji je pišu i pronalazila sebe u svima njima. Od pjesnika najradije čita Desanku Maksimović, ali tu su i drugi kao što su Miroslav Mika Antić, Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Jovan Jovanović Zmaj i mnogi drugi. Dobitnica je diplome Luča, i drugih diploma za najboljeg učenika generacije u drugoj i trećoj godini srednje škole. Takođe je dobitnica nagrade 30. septembar za učenika generacije na završnoj godini srednje škole. Kroz srednju školu učestvovala je u raznim školskim projektima, u takmičenju iz engleskog jezika, kao i u obilježavanjima svjetskih i međunarodnih dana. Mnoge lijepe osobine krase Erminu Bibić, a ja sam siguran da će njeno ime biti nesumljivo jedno od najljepših na uvjek magičnom poetskom nebu Crne Gore.
Poezija je oduvijek bila jedan od najljepših prostora na kojima ispisujemo naše stranice života, čak i onda kada nam je teško. Pjesnikinja Ermina Bibić želi mijenjati svijet oko sebe i u sebi. U društvu u kojem su dugo vladale dogme, i gdje su žene bile samo majke i domaćice, ne treba da nas čudi da Erminin alter-ego postaje glasnji i da ona želi, da se čuju i njene misli. Poezija Ermine Bibić, predstavlja njenu unutrašnu galaksiju, prostor suptilo-emotivnih traganja, nada, želja, kontura u kojima se odvija čitav jedan proces. Opisujući promjene i utiske sopstvenih i društvenih položaja, ova pjesnikinja u različitim sudbinskim trenucima zapravo prikazuje mnogo širi lični prostor sjećanja, mističnih tajni i obala ljubavi i poštovanja na kojima i gradi svoje stihove. Zbog toga poezija Ermine Bibić data je iz lične poetske intime, koja je u potpunosti razumjela sebe i svijet oko sebe, ali koja rezultate svojih razmišljanja nije umjela da artikuliše sem na ovaj način. Umjesto toga, pesnikinja je dala lirske sjenke i subjekte skenirajući ih na tako jedan orginalan način. Stihovima koji predstavljaju probljeskivanje njenih prostora, odnosno pjesničkim sintagmama koje govore o jednom ili drugom odnosu prema društvu, pesnikinja je uspjela da uspostavi dinamiku na nivou gotovo svih pjesama. Ta dinamika je umnogome potpomognuta suptilnim efektima i figurama kojima se autorka služi. Svaka Erminina pjesma u zbirci predstavlja cjelinu za sebe, s tim što se u kompoziciji gotovo svih pjesama lako se može uočiti veza među pjesmama, i to posredstvom istovjetnih motiva, ideja i detalja. Autorka kroz svoju poeziju podvlači značajnu istinu svojih pjesama, ne postoji ništa što je (ne)realno, sve je plod sublimacije iz stvarnog života i spoljašnjih impulsa. Veliki ruski mislilac Mihail Epštejn jednom je zapisao: „Mislim da je većina naših sadašnjih problema nastala iz toga što nismo stvorili svoj način da pričamo o ljubavi. Mislimo bez ljubavi. ” Nedostaje nam ta komponneta u modernoj poeziji, dok kod pjesnikinje Ermine Bibić, je ona veoma izražena što daje posebnu vrijednost njenim pjesmama. Ali u najtežim (poetskim) trenucima pjesnikinja ostaje sama sa sobom. Snovi i kreativnos, želje i nadanja, prošlost i budućnost, dan i noć su samo dio njene na momente kompleksne ličnosti koja želi da svojom poezijom na naljepši način obogati svijet u koji je tek zakoračila. Tokom ove godine izaći će i njena prva autorska zbirka, zato sada dijelimo sa vama moj izbor njene poezije:
KUTAK MOJE DUŠE
Noć je..
Opet me emocije guše
Tuga uđe duboko u vene
U svaki kutak moje duše.
Tražim izlaz,s vjetlo na kraju tunela
Nisam mnogo zahtijevala, samo sreću sam željela.
Opet mi nek idio fali
Da li si to opet ti?
Možemo li početi tamo gdje smo stali?
Ili da nastavimo jedno drugo lomiti?
Noć je…
Nadamnom se neka tama nadvila
Pa se tako zapitam…
Jesam li ovoliku tugu ja zaslužila?
LJUBAVNI OKOVI
Ispijam kafu, i pitam se čemu ovaj život vodi
Zašto sam u okovima, a toliko sam na slobodi?
Osjećam da iznutra me pritiskaju neki lanci…
Nisam ni pomislila da mi ponovo možemo biti stranci.
Zar može čovjek zbog ljubavi kaznu snositi
I osjećati bijes prema životu…
Zar se zbog ljubavi mora i ono loše podnositi?
Ipak,uvjerila sam se da ona ne donosi samo ljepotu.
Zašto nikad samo ljubav dovoljna ne bude?
Zar je njen smisao da nam poljulj avjeru u ljude?
Ogorčena sam na život, i na ove ljubavne okove
Ogorčena na sve što se tvojim imenom ne zove.
Ipak, ostavljam tugu po strani u nadi da će proći
Ostavljam sva loša sjećanja u prošlosti
I otebi maštam, kao i svake noći.
OTAC
Postoji čovjek jedan,
volim ga svim srcem svojim.
Za mene je i od blaga,više vrijedan,
ponosna sam jer se zovem djetetom njegovim.
Svi znaju da pričamo njemu,
o čovjeku koga zovem svojim ocem.
Uz mene je uvijek,uvijek u svemu,
jedini je muškarac koji vlada mojim srcem.
Znam da teret koji on nosi,
nimalo lagan nije.
Ni najveća tuga nije uspjela da ga pokosi,
Bože, želim da se moj babo vječn osmije!
U ovom životu
babo, imam samo jednog tebe.
Ti zračiš, predstavljaš ovog svijeta
svu ljepotu,
čak i kad ljut si,nisi razlog da srce moje zebe.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
