Razgovor sa Ibrahimom Osmanbašićem, predsjednikom Udruženja za kulturu-Nova svjetlost (KNS) iz Sarajeva, koji se aktivno bavi muzikom, slikarstvom, književnošću i teatrom; takođe, urednik je knjiga umjetničkog i naučnog sadržaja, te organizator brojnih kulturnih i umjetničkih manifestacija od lokalnog do međunarodnog značaja.
Razgovarao: Hamdo Čamo
Gospodine Osmanbašiću, obzirom da niste imali podršku institucija za kulturu, kako su prošli vaši književni susreti?
OSMANBAŠIĆ: Ima neke skrivene i duboke simbolike u uskraćivanju podrške „10. KNS Međunarodnim književnim susretima-2021“. Naše institucije za kulturu, po svim nivoima, bespotrebno su se dodatno iskompromitovali na jednoj prestižnoj regionalnoj književnoj manifestaciju. Imali su priliku da sa minimalnim sredstvima uzmu učešće u jednoj od najinteresantnijh posljeratnih priča iz domena pisane riječi ovog podneblja. Foteljaši mandatske pameti – a koji ne razlikuju sonet od epike – nisu nama dostojni sagovornici. Za nas su pjesme, priče, drame, knjige – mnogo više od riječi i papira; to je naš pogled na svijet, životna filozofija, tj. način mišljenja i života. Mi svoje usmjerenje crpimo iz civilizacijskih umotvorina a tamo nema uputa koje govore – da trebamo žaliti što nas ne prepoznaju i ne podržavaju oni čija djela nisu uzorita. Možda je to kontradiktorno za one koji nemaju naše iskustvo i apercepciju naše društvene zbilje ali, na neki način, meni lično je drago što nemamo podršku aktuelnih struktura u sferi kulture, jer mi se čini da su oni tu zalutali – jer su sferu umjetnosti sveli na formalnost, a to znači da su za njih nepoznanice afirmativni kriteriji za ljude i djela, tj. za domet umjetničke kreacije u književnost.
To je ozbiljna društvena anomalija. Mislim da u aktuelnom općem društvenom haosu u BiH pjesništvo je prognano iz institucija i ono što čini njegovu suštinu spalo je na brigu svjesnih, časnih i odgovornih pojedinaca i rijetkih organizacija koje nisu spremne da kalkulišu oko programskog opredjeljenja. Dakle, moramo prihvatiti činjenicu da su u pogledu kreativnog književnog izražaja domaće institucije kulture zakazale, da lutaju u sjenkama zablude – najgore je što su pored nesposobnosti i neznanja leglo nečasnog. To jasno alarmira da ne znaju šta predstavlja pojam ETIKE, jer kada bi to spoznali, vjerujem da mnogi ne bi bili tu gdje su danas – u zoni sumraka.
U zabludi su ponajviše jer misle da im umjetnici zavide. Mislim da smo ušli u fazu kolektivnog otrežnjenja od etnonacionalnog pijanstva i institucionalnih zloupotreba pod tom kadabahijskoj inerciji, kako u BiH, tako i u reginu. Nažalost, mnogima neće biti uopće prijatno ovo predstojeće trežnjenje – jer očito da svijet želi okovati ponovo u lance balkanskog zloduha koji je unesrećio milione ljudi.
Mi pisci o tome pišem već decenijama i oni koji su nas ignorisali morat će da se uskoro suoče sa posljedicama svoje neuviđajnosti – jer njihova slika u svijesti sigurno se ne uklapa sa onim što civilizacijski, epohalni hod očekuje od ljudi ovog podneblja.
Tako da naša jubilarna manifestacija je prošla u relaksiranoj, tihoj i svečarskoj atmosferi – i tu su bili pisci iz desetak zemalja. Snimljeno je oko 5 sati promotivnog materijala koji se može pogledati na internetu. Vremena se mijenjaju, danas kad živimo u vremenu razvijenih tehnologija i masovne komunikacije – pisana riječ ima neku novu upotrebnu vrijednost, a time i općedruštvenu funkciju i svrhu. KNS-ovi programi su uklopljeni u globalne kulturološke trendove, pa usudio bih se reći, da na neki način, čak, i utičemo na njihove tokove.
To znači da će književnih susreta biti i naredne godine, bez obzira na podršku od strane institucije u BiH?
OSMANBAŠIĆ: Naravno da će biti – ako mi u udruženju budemo smatrali da se manifestacija treba održati. Ta odluka se donosi početkom godine kada se ne zna ništa o budžetima i podršci – jer je to glomazan projakat koji se realizira pola godine, a gdje učešče uzima obično preko 200 pisaca iz regiona i diljem svijeta, gdje su rasijani ljudi ovog govornog područja. Mnogima smo mi jedna od najbitnijih spona sa domovinom u pogledu kreativnosti. Nažalost naše društvno ne brine o svojim draguljima – talentima za pisanu riječ – u suštinskom kontekstu, već čisto formalno i paušalno. Preko arogancije, diskontinuiteta i formalizma ne odgajaju se pjesnički talenti – već suprotnim manirima.
Pored jubileja da smo održali 10. Međunarodne književne susrete, ovih dana KNS je objavio i stoto izdanje u svojoj petnaestogodišnjoj izdavačkoj delatnosti. Sigurno da u regiji ima i prestižnijih književnih manifestacija od naše, a i izdavača sa bogatijom produkcijom – ali tu se radi uglavnom o nasleđenim manifestacijama iz predhodnih vremana, kao i o profesionalnim izdavačkim kućama; međutim, meni nije poznato da se time može pohvaliti ijedna NVO iz BiH, a volio bih kad bi takvih bilo i u našeoj regiji.
Iako o nama su izbjegavali da govore oni kojima je to sfera poslonog angažmana, danas o nama svjedoče činjenice – što je dovoljno za razumne ljude.
Treba istaći da udrženje ima izuzetno produktivnu video produkciju, a koja se emituje preko vašeg YouTube kanala. Kakve sve emisije radite?
OSMANBAŠIĆ: Da, mi smo odavno shvatili važnost interneta u pogledu promocije umjetničkog stvaralaštva i ulagali u web portal kada je to bilo veoma skupu za naš status i mogućnosti. U pojedinim fazama, može se reći, da smo virtuelno egzistirali i premošćavali veoma zamračene periode – kako u lokalnom tako i u općem društvenom ambijentu u Sarajevu i BiH. Kadkad bi se mračnjaci dokopali ključnih fukcija u kulturi i nanosili velike štete umjetnicima, a i općenito kulturi. Faktički, mi još nismo imali značajnog političkog funkcionera sa kulturološkom programskom vizijom, a to proizilazi iz opće političke devalvacije kod nas, jer naše političke stranke su uglavnom lišene progresivnih društvenih vizija i njihova hijerarhija i funkcionalnost nije utemeljena na programskim osnovama – već na nekim drugim interesnim fundamentima. Nažalost, mi živimo u vremenu poremećenih društvenih vrijednosti, a to je ozbiljno zastranjenje sa teškim posljedicama.
Faktički, ovo društvo nije održivo i funkcioniše na nezdravim, vještačkim osnovama – od čega ljudi masovno bježe glavom bez obzira i uglavnom ne razmišljaju o povratku. Nije problem samo što ljudi odlaze iz BiH, već što odlaze ogorčeni i što im ne pada na napamet da išta ovde oziljno počinju i grade – nakon što postanu uspješni vani. Mi se moramo osloboditi štetočina što ostvaruju lične interese naanoseći opću društvenu štetu. To uglavnom rade zloupotrebom položaja, što je kažnjivo i samo je pitanje kada će profunkcionisati pravna država i kada će odgovarati za nesavjestan rad u službi.
Puno je znakova da se nešto žestoko iza brda valja, čim se grade novi zatvori – a ne možemo graditi perspektivnu budućnost jer smo zaobručani kriminalom i nemoralom.
Što se tiče KNS-ove video produkcije, radi se prilozi različitog profila. Imamo serijal „Paralelna stvarnost“ gdje ugošćavamo interesantne osobe koje su talentovane i vrijedne, što daleko od očiju javnosti rade nešto od opće koristi. Veoma me raduje što smo zabilježili mnoge, meni drage, ličnosti koje zavrijeđuju širu pozornost i obično se radi o osobama čija vrijedna djela već dugo čekaju da budu javno predočena. Nadam se da će se jednom promijeniti društveni ambijent i da ćemo tragati za onima koji imaju nešto interesantno da javno ponude.
Snimali smo serijal „Književnih radionica“ gdje se angažovao iskusan pjesnik Sejad Durak, kao koordinator projekta i nakon 10-tak radionica korona nas je zaustavila. Mislim da je to po prvi put snimljeno kako izgleda konstruktivan kritički osvrt na poetsko djelo, te kako se radi na analizi i nadogradnji pjesme. To je potrebno svim pjesnicima i to je veoma značajna aktivnost koja ne gubi na aktuelnosti. Sada, kad je pandemija oslabila, pokrećemo aktivnosti sa Književnim klubom „Nova svjetlost“ i uz određene programske inovacije nastavit ćemo da tragamo za najprihvatljivijim modelom današnjim pjesnicima – kako i na koji način da se provode aktivnosti na podizanju pjesničkog zanata na viši nivo. Puno je indikatora koji ukazuju da o relaciji pisac-kritičar-publika ima smisla voditi debatu i istraživanja da bi se poboljšala pjesička kreativnost i produktivnost, a time i izdavaštvo.
Snimamo naše promocije i manifestacija, a pokrenuli smo i emisiju „Kultura dijalog“ što bi trebalo da rasvijetli naš mentalni sklop, kolektivne zablude, kreativne potencijali i potrebu da ljudi međusobno više razgovaraju i kroz dijalog traže rješenja od zajedničkog interesa. Između ostalog, očit je nedostatak kulture dijalog na relaciji vlasti sa umjetnicima. Mnogo toga ne štima u sferi organizacije umjetnika, a što treba polako prevazilaziti. Neophodno je insistirati na dijalogu na relaciji vladinog i nevladinog sektora. Civilno društvo može biti snažno i uticajno ali samo ako se akteri međusobno respektuju i ako nisu spremni da budi podanici koji se povode za mandatskom pameću. Okovi mandatske pameti mogu zaobručati i one koji se prikopčaju na budžete te neosnovano i putem mahimnacija i manipulacija uživaju privilegije.
Da li se naši umjetnici , koji su uglavnom u lošoj ekonomskoj situaciji ,mogu organizovati i suprostaviti političarima, koji uživaju u izobilju i nikome ne odgovaraju za svoje postupke?
Može ali ako se promjeni načim mišljenja i probudi respekt prema samom sebi. Podaničkom duhu je to nemoguće.
Danas imamo situaciju da zbog mizernih donacija u mraku ostaju cijele umjetničke grane, sa armijom umjetnika. Kreativci trebaju dići glas i zahtjevati svoja prava u demokratskom društvu – a čega očito nisu svjasni. Neminovno je da dođe do sučeljavanja opravdanih zahtjeva umjetnika sa arogantnom administracijom – koju beskrupulazni funkcioneri guraju u vatru da neuviđajnim manirima lišavaju kreativnce njihovih prava. U blagodatima društva trebaju svi njei članovi da učestvuju a ne samo političari i njihovi poslušnici – koji se abnormalno bogate kao nigdje u Evropi. Umjetnici treba da podignu društvenu i političku svijest na viši nivo ako ne žele da i dalje budu prezrene marionete.
Na kraju krajeva, umjetnici trebaju znati, biti svjasni i spoznati da je iz kulture proizašla politika, tj. drštveno orgnanizovanje, uređenje i reukovođenje – a ne suprotno. Jedan od socijalnih aksioma je da bez njegovanja kulture i respekta prema umjetnicima ni jedno društvo nema perspektive, a naša domovina je očit primjer za to. Naši beskrupulozni političari nisu ni svjesni čime se poigravaju kada ignorišu, vrijeđaju i ponižavaju umjetnike i njihova djela – jer kada bi Bosnu i Hercegovinu napustili svi umjetnici oni bi osvanuli u paklu! To im treba reći i ponavljati – sve dok kultura i umjenost, tj. kulturni djelatnici i kreativni umjetnici na dobiju mjesto koje im i pripada prema univerzalnom vrjednosnom sistemu koji je civilizacijska tekovina, a ne novotarija neukih primitivaca.
Ima li nade za bosanskohercegovačku kulturu i umjetnost – koja je bez daljnjeg potpuno zanemarena?
Ako želimo opstati – kao dostojanstvena ljudska bića – mi koji živimo kulturu i umjetnost, ili od kulture i umjetnosti, MI SE TREBAMO I MORAMO UDRUŽIVATI i zajedničkim snagama, pomažući jedne druge, rješavati pitanja od zajedničkog interesa. Kulturni djelatnici – koji su u strukturama društva i umjetnici – koji su kreativni stvaraoci tebaju i moraju međusobno da se respektuju i da tragaju za ogranizacionim modelima koji će voditi prevazilaženju nepovolnog društvenog ambijenta za njegovanje kulturne baštine i afirmaciju umjetničkih kreacija. Ako i dalje ostanu podjeljeni i ne iskažu volju i sposobnost za dijalogom između kulture i umjetnosti – a što je u svojoj suštini bliske naravi, kako onda mogu očekivati razumjevanje i dijalog sa politikom koja je po svojoj naravi suprotna sa kulturom i umjetnošću?
Mi smo u raljama primitivizma i za blagodati civilizacije moramo se izboriti afirmacijom kulturne baštine i umjetničke kreacije. Zato je neophodno da surađuju kulturni djelatnici i umjetnici – uz međusobni respekt, a što danas nije slučaj.
Smatramo da bitnim da se danas javnim manifestacijama, kvalitetnim projektma i edukativnom video produkcijom osvjetle pojedina pitanja iz nagomilala društvena problematika da bi se nadvladao opći haos što pogoduje agresivnom primitivizmu i marginalizira kulturu i umjetnost. Niko neće doći da to riješi umjesto nas, a da bi nama bilo bolje. To moramo shvatiti što prije i početi rješavati pitanje po pitanje – respektujući ljude od znanja i dobre volje.
Zaključimo ovaj razgovor riječima Bulgakova, “Pisac će uvijek biti u opreci s politikom, sve dok je i sama politika u suprotnosti s kulturom”, kao i mudrim riječima Nelsona Mandele:“Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možemo upotrijebiti da promijenimo svijet“. Poželimo svima više uma, razuma i mudrosti, zdravlja i uspjeha na polju kulture u budućem radu. Hvala Vam na ugodnom razgovoru.
