Priča bračnog para Elvira i Denise Bekrić je priča o nevjerovatnom uspjehu Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori
Kao izbjeglice po završetku rata u BiH sredinom 90-ih otišli su u Kanadu, gdje su zasnovali porodicu i izgradili uspješan biznis, zahvaljujući kojem su zaradili lijepe novce, te imali priliku da biraju gdje na svijetu će nastaviti graditi životni put. Danas žive i rade na Kostarici, za koju su se odlučili jer im je, kako kažu, Kanada bila previše hladna i snježna.
U razgovoru za Faktor govorili su o počecima i životu u Kanadi, poslu sa kamionima i transportom, novom životu na Kostarici, te kako im je jedna svjetska fudbalska zvijezda postala prvi komšija…
– Rođen sam u Matuzićima kod Doboja, gdje sam završio srednju školu, a potom otišao u vojsku. Po povratku iz vojske počeo je rat, u kojem sam sa drugovima sa kojima sam odrastao zaustavio proboj tenkova. Kad je stao rat, te 95. i 96. bili smo izgubljeni, nismo znali šta dalje. Ljudi su se vraćali iz Evrope, pokretali biznise, počeo je život. Otvoreno je diplomatsko predstavništvo Kanade i tada mi se ukazala prilika da odem vani. Ispunio sam aplikaciju za odlazak i moj zahtjev je poslat u Beč. To je bilo 1998. godine, a moja supruga, koju sam upoznao u ratu, je otišla ranije u Toronto sa porodicom, 1996. godine. Njen brat je bio moj dobar drug iz škole i nisam ni sanjao da ćemo nas dvoje završiti zajedno u braku, koji evo traje već 23 godine, a danas imamo dvoje djece – kaže na početku razgovora Elvir Bekrić.
Po dolasku u Kanadu bio je smješten u centar za izbjeglice, gdje je proveo mjesec i u međuvremenu je išao u školu i učio engleski jezik, pripremajući se za život u novoj zemlji.
– Poslije mjesec smo dobili novac da tražimo posao i stan, a morali smo nastaviti da učimo jezik i idemo u školu. Sa suprugom Denisom sam se tada počeo zabavljati. Ona je nastavila školovanje na koledžu, a ja sam počeo da radim na građevini. Odlučio sam da polažem za vozača kamiona, u čemu sam vidio priliku za zaradu, ali i da proputujem i vidim cijelu Kanadu i Ameriku. Denisa je u međuvremenu dobila posao u banci, te smo kupili i naš prvi stan. Te godine, 2000. ona me je odlučila podržati i napustila je posao u banci, tako da smo počeli zajedno da vozimo. Vozili smo dan i noć, a vidjeli smo Miami, Los Angeles, San Francisco… Godine 2004. smo se osamostalili i otvorili našu vlastitu kompaniju. Nabavili smo još kamiona, njih 20-tak i 50 prikolica, a potom smo i prestali voziti jer smo uposlili druge šofere – nastavlja Bekrić.
Zahvaljujući kreditu, koji su teškom mukom dobili od banke, mogli su nastaviti razvijati biznis.
– Isprva smo uzimali starije kamione i prikolice, a sada imamo sve novo. I dan-danas smo u tom biznisu, a kako sada živimo na Kostarici, Denisin brat i njegova žena u Kanadi vode posao sa šoferima i mehaničarima. Imamo dvoje djece, osmogodišnjeg Benjamina i četvorogodišnjeg Kenana. Kada smo zaradili dovoljno novca, odlučili smo da se odselimo iz Toronta. Kupili smo farmu sa bazenom, arenom, štalama, nabavili smo životinje. Tu smo živjeli pet godina i hranili smo se isključivo iz vlastite proizvodnje. Nismo kupovali ni jaja, ni meso, ni povrće. Imali smo veliku pomoć našeg Samira iz Tuzle, koji nam je sve organizovao na farmi, te radio oko životinja. Sve je super bilo, ali je Kanada hladna. Tako smo sjeli i razgovarali šta bismo i gdje bismo mogli dalje. Razmišljali smo o povratku u Bosnu ili o odlasku u Hrvatsku, Španiju, Portugal. Razgledali smo cijene kako bismo kupili kuću, djeca mogla nastaviti da idu u školu, a mi da radimo. U međuvremenu smo nastavili raditi na daljinu, preko telefona, emailova… – govori Elvir.
Na Kostariku su prvi put otišli u januaru 2017. godine i jako im se svidjela topla klima bez kiša, ali i nestvarno lijepo more.
– U februaru smo već našli školu za djecu, te gdje ćemo kupiti kuću. Na Kostarici živi puno Amerikanaca, Kanađana, Belgijanaca, Njemaca. Četiri godine smo tu i do sada ovdje nismo upoznali nikoga sa naših prostora, ni iz Bosne, Hrvatske, ni kroz školu u koju nam djeca idu. Vjerovatno ih ima, mora biti. Živimo u surferskom gradu Brasilitu uz obalu mora blizu Tamarinda, udaljeni smo od aerodroma Liberija nekih sat vremena. Kada smo kupili kuću, ubrzo nam se ukazala prilika da kupimo još dva placa, te smo napravili još dvije manje kuće sa po dvije sobe. Ovdje je popularno iznajmljivanje kuća na nekoliko dana do godine. Potom smo kupili još dva placa i izgradili dvije kuće u jednom lijepom resortu, gdje turisti dolaze. Tako da sada živimo u jednoj, a rentamo te četiri kuće – pojašnjava Bekrić.
Elvir se, kako iskreno kaže, često pita je li moguće da su uspjeli tako, nakon djetinjstva u BiH, preko teškog iskustva rata u kojem je Denisa i ranjena, Kanade, izgraditi život u kojem imaju sve. Uskoro će u svom vlasništvu imati i prvi brod iz bh. proizvodnje kompanije “Derubis” iz Viteza, koji su platili oko pola miliona eura.
– Mogli bismo mi ostati ovdje na Kostarici, praviti kuće na placevima i prodavati, ali i ovo je veliki stres. Najprije sa radnicima jer oni nemaju navike kao mi. Ovdje opet idemo u školu, učimo španski i sve smo bolji. Ipak, stižu godine, meni je 50, koliko god se pazio, išao u teretanu i bio vegetarijanac, nije ostalo puno. Vratio bih se ja u Bosnu, ali sada će početi lišće da opada, sivilo, hladno, prljavština… Bolje mi je ovo sunce i surfanje – kaže Elvir.
Denisa Bekrić otkrila je da im je na Kostarici prvi komšija velika kostarikanska i svjetska fudbalska zvijezda, ali i da njoj jako nedostaje Bosna i Hercegovina.
– Ovdje je super, dvanaest mjeseci je sunce i toplo vrijeme. Ipak, nekada me uhvati nostalgija. Odvrnem radio Sarajevo, slušam naše pjesme, iz mene to ne može, ono naše. Voljela bih da mi je Bosna ovdje na Kostarici. Ispričat ću vam zanimljivost koliko smo mi Bosanci uprkos svemu sretan narod. Kada smo kupili plac ovdje gdje živimo, u posjetu je ubrzo došao Keylor Navas, igrač Paris Saint-Germaina i reprezentacije Kostarike. Odemo mi na plažu, kad tamo on, ljudi ga okružili. Ipak je on njihov anđeo, zvijezda. I Elvir mu priđe sa djecom da se uslikaju. Uđu u priču i kaže mu Elvir imaš ovdje placeve koji se prodaju, zašto ne kupiš jedan. I ne prođe šest mjeseci, on kupi dva placa do nas i sada će da pravi kuće. Sada nam je prvi komšija – kazala je na kraju razgovora Denisa Bekrić.
