Goraždanka Ines Ribić sa adresom u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) svake godine vraća se u rodni grad, odlučna u namjeri da istraje u borbi za istinom i kaznom za zločince koji su u maju 1992. godine razorili njenu porodicu.
Već skoro tri decenije Ribić traga za posmrtnim ostacima oca Ibrahima i gaji nadu da će oni koji su odgovorni za smrt njenih roditelja biti izvedeni pred lice pravde. Majku Slavicu su joj ubili pred očima, a otac je odveden i nikada nije pronađen.
Svoju tragičnu životnu priču u razgovoru za Fenu počinje sjećanjem na 1992. godinu, kada su ona i dvije sestre u kratkom vremenu izgubile oba roditelja.
Početak rata su dočekali u svojoj kući, pored firme “Pobjeda” u dijelu grada koji je ostao pod kontrolom srpskih snaga. Kada je 4. maja 1992. počeo napad na Goražde, izbjegli su u naselje Mahala, ali su se, na nagovor djeda Ilije koji je ostao među srpskim vojnicima i kojeg Ines smatra odgovornim, vratili kući, gdje je, kako kaže, sva tragedija I počela. Ocu Ibrahimu, poznatom goraždanskom taksisti oduzeli su automobil, dok je porodica stavljena u kućni pritvor.
– Došli su 26. maja i odveli tatu navodno na ispitivanje koje je trebalo trajati dva do tri sata. Odvela su ga trojica ljudi, od kojih sam jednog lično poznavala i koji i danas radi u Državnoj graničnoj službi u Višegradu. Ja sam tada imala 17 godina, on možda 21-22 godine i družili smo se prije rata i uvijek je prolazio pored moje kuće. Kada su tatu odveli, kasnije smo dobijali neke ceduljice od njega, znali smo da je bio zarobljen u školi u Podhranjenu – priča Ines.
Dodaje da su nakon toga u julu ljudi koje takođe poznaje, ispred kuće pred njenim očima ubili i majku. Sjeća se da je taj zločinac nakon ispaljenog hica, došao u dvorište kako bi provjerio da li je mrtva.
– Moja mama je bila Srpkinja, iz miješanog braka, ali je bila na tatinoj strani, odnosno muslimanskoj jer je vidjela šta i ko radi. Bila je uz tatu do zadnjeg momenta. Ljudi koji su nju ubili zvali su je Srpkinjom i ona nije jedina koju su isti ti ljudi ubili, već i nekoliko drugih koje sam lično poznavala, a ubili su ih zato što nisu bili za krvoproliće – pojašnjava.
Uvjerena da je majka Slavica ubijena samo zato što je bila udata za Ibrahima te da bi i ona tako odabrala, Ines je odlučila da na majčinom mezaru u naselju Kolijevke, bude muslimanski nišan.
Nakon smrti majke, Ines i njene dvije sestre prebačene su kod djedovog brata u srpsko naselje Površnica, a u augustu iste godine uspjele su izaći sa teritorije pod kontrolom Vojske RS-a, pod uslovom da promjene imena.
– Ta porodica nas je pazila i nisu dali da nas iko dira. Predloženo nam je da uzmemo srpsku vjeru, što je bio jedini izlaz da bi ostale žive. Mi smo promjenile imena, ja sam ostala Ines, sestre Emina I Anesa su postale Mira i Ana, a nena Esma – Mara, tako da nam je njihovo rukovodstvo dalo potpis i pečat za izlazak i mi smo uspjele izaći u augustu. Ja sam svu svoju originalnu dokumentaciju sakrila i iznijela, i mi smo naravno ostale ono što smo od rođenja, muslimanke, jer ta imena su bila samo na jednom papiru – sjeća se Ribić.
Iz okupiranog Goražda prebačene su u Užice a potom su odlučile otići dalje.
– U Užicu su nas dočekali raširenih ruku i nas tri smo bile jedina djeca koja su smještena u hotel, dali su nam pare i hranu i svu pažnju, misleći da smo srpska djeca koja su ostala bez roditelja. Nudili su nam smještaj i sve, međutim meni je bilo stalo samo da se odmaknem od njih, tako da smo se uspjele prebaciti u Sandžak, kod tatinog amidže, a odatle smo otišle u svijet, naprije u Tursku pa u Ameriku, gdje smo i danas – navodi ona.
Ističe da je u međuvremenu o ocu uspjela saznati mnogo informacija, ali ne i lokaciju koja krije njegove posmrtne ostatke. Navodi da je, po izjavama svjedoka, otac nakon zatvaranja u školi u Podhranjenu kasnije odvezen na Sokolac gdje je zadnji put viđen 12. juna. Sve ostale zarobljenike, dodaje ona, pustili su iz kamiona, dali ih u razmjenu, a njen je otac ostao vezan na kamionu i od tada ga više niko nije vidio.
– Saznala sam imena ko je naredio, odveo i ubio oca, međutim nisam saznala lokaciju. Znam da i SIPA kojoj sam prije više od deset godina dala iskaz, sve to isto zna i ta imena koja sam im ja rekla, oni su potvrdili kroz druge svjedoke. Nažalost, još niko nikada nije pozvao nikoga od tih Srba ni na kakvo ispitivanje iako je po mojim saznanjima dosta njih i spremno da kaže šta je i kako bilo, kada bi bili pozvani. Ali, s obzirom na to da ih niko ne zove i oni šute, a mnogi od tih ratnih zločinaca danas rade na funkcijama – ogorčena je Ribić.
Iako smatra da ima nade da će počinioci biti kažnjeni, neshvatljivom ocjenjuje činjenicu da se hapse i procesuiraju branioci Goražda, dok niko od onih koji su činili strašne zločine u tom gradu nije procesuiran.
– Ovaj grad je oduvijek bio poznat kao “Grad na dlanu” i kada sam bila na Površnici 1992. godine ta četiri mjeseca, imala sam priliku da vidim šta to znači jer i srpski vojnici su ga zvali tako. Bila sam na tom području, na jednoj krivini gdje je bio njihov minobacač i tenk odakle su ispaljivali projektile na grad i sve se živo vidjelo. Narod koji je cijelo vrijeme rata proveo ovdje zna puno bolje kako je bilo živjeti četiri godine bez struje, vode, hrane, sa granatiranjem svaki dan I kolika je silina te agresije bila. Zna se ko je to radio, koliko je djece poginulo, civila, i sada da hapse branioce. Ovo nije sramota samo političara i institucija već cijelog grada koji je to dopustio. Lično ne odustajem od istine i pravde. Mamu sam uspjela dostojno sahraniti a moja je želja da to isto uradim i za oca i nadam se da ću uspjeti jednog dana, na jedan ili drugi način, bez obzira da li to nadležne institucije htjele ili ne. Snage i strpljenja imam dovoljno i ne dozvoljavam da me bilo šta obeshrabri – zaključuje u razgovoru za Fenu Ines Ribić.
Fena
