Sarajevo jeste protratilo 15 godina. Sarajevo jeste imalo ne 5, već 15 minuta slave. I to smo propustili. Zaslužujemo li novu šansu?
Piše: Sead Numanović
Završena je prva runda mukotrpnih pregovora o promjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (i “ograničenih” izmjena Ustava Bosne i Hercegovine).
Očekivano, bez rezultata.
Posjeta specijalnog izaslanika State Departmenta za izbornu reformu Matthew Palmera i direktorice u Evropskoj službi za vanjske poslove (EEAS) Angeline Eichhorst to i jeste imala za cilj.
Prvi probni baloni ispunili su svrhu, ustanovilo se stanje stvari i pokazalo sve što je već (odavno) očigledno.
SAD i EU su pod pritisak stavile stranke u Sarajevu.
Održan je cijeli niz mukotrpnih sastanaka s političkim liderima čije stranke imaju sjedište u Sarajevu.
Malo se “stiskalo” i Dragana Čovića.
Ovlaš se sjelo s Miloradom Dodikom, čisto da se zadovolji forma.
S opozicijom entiteta RS se ćaskalo uz kafu.
Ako se po jutru poznaje dan, u Sarajevu vlada duboki mrak.
Na dan dolaska Palmera i Eichhorst, Dodikov SNSD je na Palama održao sjednicu Glavnog odbora.
S nje nam je odaslana “mapa puta” otcjepljenja entiteta RS.
Dodik je opet uspio “iznenaditi sve” i otići nekoliko koraka naprijed na tom putu.
Iz Sarajeva su, naravno, došle oštre osude. Pridružile su im se i diplomatske misije SAD i Velike Britanije. U javnim istupima i direktorica EEAS-a odbacila je Deklaraciju SNSD o ustvnim principima…
Ista meta, isto odstojanje.
Iza svih reakcija u Sarajevu (domaćih i stranih) stoji zalaganje za principe.
Iza Dodikovih istupa je uvjerenje da će realnost prevladati.
On je sve godine svoje vlasti potrosio u krčenju puta kojim je krenuo. Uz svesrsdnu podrušku Srbije i Rusije, došao je do stanja da mu Evropska unija nije u stanju i neće izreći sankcije za sve što radi. U Evropskom vijeću, vrhovnom organu Evropske unije, koje u konačnici odlučuje i o sankcijama, ima najmanje dva glasa sebi u prilog – Mađarske i Slovenije.
Premijeri tih država – Viktor Orban i Janez Janša neće štititi Dodika jer ga “vole”. Oni će stati iza njega, jer im je dobar alat u ostvarivanju nekih svojih ciljeva u Uniji.
Ne treba se iznenaditi ako se Orbanu i Janši pridruže još neki evropski lideri.
Dakle, treba nam biti sasvim jasno da EU sankcije Dodiku neće uvoditi, jer to ne mogu. O njima se u institucijama Unije odlučuje jednoglasno, a jednoglasja nema.
SAD hoće uvesti nove sankcije.
A one neće imati efekta protiv Dodikovog plana.
Davno smo ovdje napisali da će Bidenova “crna lista” žestoko pogoditi bošnjačku političku scenu, a malo će se odraziti i na političku nomenklaturu kod bosanskih Hrvata.
Hoće američke sankcije slijediti Njemačka, Norveška, Holandija… hoće to imati nekih posljedica i po entitet RS. Možda čak i po Srbiju…
No, Dodik sa svojim lobistima radi i na tom planu.
A šta radimo mi?
Nedavno saslušanje specijalnog izaslanika State Departmenta za zapadni Balkan Gabriela Escobara pokazalo je da se Sarajevo može uzdati u par entuzijasta iz brojne bosansko-američke dijaspore i dobru volju isto tako par kongresmena (i senatora).
Entuzijazam ne znači ništa pred desetinama miliona dolara koje su iskeširane lobistima u Americi.
Dodik je prije 15 godina rekao šta hoće.
Mi smo to vrijeme protratili kako bi se dodatno svađali, dijelili, uhljebljivali svoje i topili “neprijatelje” iz drugih bošnjačkih i probosanskih stranaka. Krvava se bitka vodila oko plijena.
Krao je i pljačkao Dodik, naravno. I vješto naše pare slao našim neprijateljima.
Sada smo se mi kao “probudili”. I htjeli bi svašta nešta. I da se to “svasta nesta” odmah desi, da izvršioci nismo mi i da nas ništa ne košta.
Ima u narodu jedna uzrečica o takvom naumu.
Ali nije prikladna za javni riječnik (mada bi je Dodik glat izgovorio).
A to ne može!
Sarajevo jeste protratilo 15 godina.
Sarajevo jeste imalo ne 5, već 15 minuta slave. I to smo propustili.
Zaslužujemo li novu šansu?
Naravno da nam je niko dati neće!
Treba energično i brzo djelovati.
A sarajevska politička čaršija, ali ni Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci, kao njeno ogledalo, nije ni voljno ni sposobno za to.
Nije sve izgubljeno, ali smo dobrano zakasnili i trebat će čudo da se negativni trend kretanja koji traje već tih prokletih 15 godina, zaustavi i krene u suprotnom pravcu.
Za početak, moramo shvatiti da nam niko neće rješavati naše probleme. To je toliko očigledno, da ta istina bukvalno udara u oči, tuče nas po glavi da je prihvatimo, dok mi to uporno odbijamo.
Svijet nas neće spašavati!
Svijet nikad nije bio ono što priča. Uvijek se govori u kategorijama visokog morala. Djela govore sasvim suprotno.
Koliko je puta rečeno – nikad više genocid.
A on se i sada odvija u Siriji, Jemenu, Burmi…
Koliko puta je rečeno da se sila neće priznati u rušenju međunarodnog pravnog poretka.
A svi se upinju da se taj poredak sruši.
Ko ne vjeruje neka pogleda evropsku kartu – ne mora dalje ići.
Rastući je broj zamrznutih ili poluzaleđenih sukoba. Od Moldavije, preko Kipra, do Ukrajine.
Posljednja stvar koju bi smo trebali uraditi je da se opet počnemo klati među sobom o tome ko je kriv za proteklih 15 godina. Krivce znamo i nije samo jedan.
Sada je vrijeme za (neproglašenu) vladu bosanskohercegovačkog jedinstva. Da svako – od političkih lidera do “običnog” čovjeka počne raditi ono što najbolje umije.
Neki moraju sjesti u auto i otići vidjeti drage prijatelje, ali i mrske neprijatelje.
Neki moraju pozvati svoje rođake – a ima ih sve više i više – u inostranstvu te im reći da se angažiraju tamo i počnu zvati svoje vijećnike, poslanike, ministre. Zapad ima taj mehanizam razvijen do savršenstva. Mehanizam (besplatnog) lobiranja i pritiskanja.
Argumenti jesu na našoj strani. Ali fali im sila.
A sila se postiže brojkama. A one su na našoj strani.
Imamo, dakle, osnova i moći da počnemo kontraofanzivu.
No, to se neće desiti.
Jer ćemo radije kriviti jedni druge, psovati Zapad i – lajati na mjesec…
Izvor: Je li prekasno za Bosnu i Hercegovinu? (politicki.ba)
