“Ja sam htjela da budem advokat. Htjela sam da studiram pravo i da budem advokat, a onda mi je moj tata jednom prilikom rekao – to bi bilo bacanje para, ti si svakako advokat i bez tog studija… a onda je došao i rat i odnio sve u nekom drugom pravcu.”
Emicu Ćorić vihor rata odnio je u Njemačku. Iako je sebe kroz život uvijek zastupala jasnim stavovima i jasno postavljenim ciljevima, nije postala advokat, već neko ko naukom brani pravo na rađanje. Postala je embriologinja, a kasnije je svom pozivu dodala i druga zanimanja. Studirala je u Njemačkoj na Uneskovom koledžu, jedinom takvom u Njemačkoj, koji prima samo 120 studenata godišnje. Tokom studiranja je i radila kako bi se mogla sama finansirati. Nakon tog koledža, sva vrata su joj bila otvorena, te je izabrala Max plank institut, isti onaj na kom je radio, između ostalih i Albert Ajnštajn.
“Radila sam na Max Plank institutu koji ima najviše nobelovaca na svijetu. Moj bivši šef je bio tada a mislim da je i sada, najmlađi nobelovac na svijetu, sa 42 godine je dobio Nobelovu nagradu, to do tada nije bilo zapamćeno. To su ljudi koji nisu škrti, to su ljudi koji su spremni svoje znanje da podijele. Dobio je Nobelovu nagradu i nema dalje od te nagrade, ali on je spreman da sve ispod sebe uči. Obično je to znanje škrto, ima ljudi koji neće recimo naučiti nečemu radnicu da im ne ukrade taj dio posla. To u takvim naučnim krugovima ne postoji. Što su ljudi viši to su pristupačniji, što su niži to su komplikovaniji.”
Učila je od najboljih a onda odlučila da stečeno znanje stavi na raspolaganje ljudima u svom rodnom gradu, u BiH. 2008. godine otvorila je Centar za vantjelesnu oplodnju u Mostaru, prvi takve vrste u Hercegovini.
“Ja sam živjela jako dugo u Njemačkoj, radila sam na raznim institutima, i tamo sam radila umjetnu oplodnju. Htjela sam da se vratim u svoj grad i svoju državu jer nisam zapravo istinski nikad bila ni otišla, htjela sam da dovedem ovdje nešto što nije postojalo i nešto što se ovdje ne može ni naučiti. To mi znači jako puno. Sve to mi je istinski važno jer tu se stvaraju životi, tu su ljudi čije sudbine, budućnosti vi mijenjate i to je jedan jako dirljiv posao, jako intiman posao. Priče su jako dirljive, one uspješne sa veseljem… jedna djevojčica je po meni dobila ime, ali opet druga strana je ona tužna koja nema sretan kraj.”
Emica Ćorić stalno kreira nove priče, uvijek društveno korisne. Pored toga što daje svoj doprinos stvaranju novih života, našla je način da da jedan novi život i novu vrijednost brojnim segmentima onog što se, mahom u seoskim domaćinstvima, ubraja u neplaćen “ženski posao”. Vlasnica je i menadžerica konceptualne radnje u Starom gradu u Mostaru u kom prodaje proizvode koje su pravile žene širom BiH. Sve ih je sama pronašla, jednu po jednu, i ponudila im saradnju. Kaže da je naučila da se uzda u sebe u svoje znanje i da ne posustaje na putu do cilja.
“Ako sam ja odlučila da otvorim radnju ja ću je sigurno otvoriti, ništa me neće spriječiti, ako sam odlučila da tu bude sto žena, tih sto žena ja ću pronaći u najsitnijim selima, jako sam ambiciozna, volim raditi, mogu raditi 20 sati dnevno bez problema, ništa mi nije problem. Nije mi problem ni mesti ulicu ni bilo šta drugo raditi ako me to vodi do uspjeha… Ovdje ima jako mnogo žena koje nigdje ništa ne izlažu ili ne prodaju osim ovdje. Htjela sam da im pružćim mogućnost da ti njihovi proizvodi idu u svijet. Za jednog Francuza jedna marmelada nema cijene koja je kući domaća napravljena. To sve rade naše žene u njihovo tzv. slobodno vrijeme… ”
I njoj samoj teško je odrediti koji dio sedmice ili dana spada u slobodno vrijeme. Pored toga što vodi Centar za vantjelesnu oplodnju i vodi radnju domaćih proizvoda nadomak Starog mosta, ona je i direktorica azila za pse u Mostaru i predsjednica Centra za zbrinjavanje životinja u HNK.
“Imam svoje udruženje za zaštitu životinja, odnosno azil koji jedini u Hercegovino, sretni smo družimo se. U svem što radim volim da sam pionir, volim da sam prva, bila sam jako dugo u inostranstvu i vidjela šta se sve može raditi… ”
Svaku nedjelju provodi u azilu, to je njen dan za druženje sa životinjama. Cilj joj je pronaći što sigurniji dom za njih, mnogi od ovih pasa budu udomljeni u inostranstvu.
I Emici Ćorić je dom cijeli svijet, putuje često, širi vidike i razmjenjuje iskustva. Smatra da kao društvo svi možemo mnogo više i bolje. Svjesna je da žena u još uvijek patrijarhalnoj Bosni i Hercegovini, često nije dovoljno cijenjena, ali ističe da je najvažnije ono koliko svako sam sebe cijeni i sam u sebe vjeruje.
“Ne trebaju se pokolebati, reći ja bih sada da pravim rakiju ali to ne prave žene. Prave. Možda će moja rakija biti najbolja. Vrednujem kad je čovjek od riječi. To je meni jako bitno. Kad imam svoj stav i svoju riječ i kad ja taj stav ne gubim i ne gubim svoju riječ bez obzira što se neke okolnosti mijenjaju. I kad mi se može vjerovati, to volim kod ljudi.”
Ovaj serijal se implementira u partnerstvu sa Westminster fondacijom za demokratiju (WFD), uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.
N1
