Ferid Muratović, rođen 1973. godine u Petnjici, Crna Gora. Godine 1991. Došao u Luksemburg gdje i sada živi. Napisao je tri knjige poezije: ,,Spremište za moju tugu” (2012), ,,Pjesma noći” (2014), ,,Jorgan od kamena (2016) i knjigu proze ,,Čovjek u vodi” (2017). Sve njegove knjige objavio je Literarni klub ,,Husein Bašić” – Luksemburg. Saradnik je revije ,,Bihor” gdje vodi rubriku za sport koja tretira mlade talente u Luksemburgu porijeklom iz Crne Gore.
Ferid Muratović predstavlja mladog pisca koji je daleko od svoje rodne Petnjice otisnuo se na daleke a često i neizvjesne muhadžirske (iseljeničke) puteve. Noseći sa sobom onu jaku ličnu crtu Crne Gore u kojoj je ponikao. Godine se polako nižu a sa godinama nastale su i zbirke poezije koje odslikavaju njegovu ličnost.
Poezija Ferida Muratovića, predstavljao snovne poetske teme koje su zapravo samoosvješćivanje bića, pokušaj osvjetljavanja čovjekove biti kroz rečeno, kroz dodire u duhu i vrijednovanje čovjeka i života spram ljubavi i humanih životnih vrijednosti. Mnogi stihovi su, gotovo, sentence mudrosti, definicije o mudrosti, riječima, kroz koje putuju misli, u poeziji, osjećanjima, životu i smrti. Kroz svoju poeziju i odabrane pjesme autor neophodno sjedinjuje afirmativno i degradirajuće u ovom vremenu kroz kontakte sa drugima, kroz upućivanje ka vječnim vrijednostima života (u nekim tuđim i dalekim daljinama) koje ne zastarijevaju te na taj način oživljava ljepotu mudrosti prethodnih generacija koje su otišle van svog rodnog kraja. Dok sam čitao Feridovu poeziju, proživljavate svojevrsni veliki napor ljudskog duha koji teži ka imenovanju, kovanju metafora, ispredanju iseljeničkih priča i nostalgija. Poezija i strah su njene forme. Mitovi pokušavaju da preobraze užase u priče, da bi sapele strah kao što imamo u pjesmi ,,Srebrenica. ” Muratovićeve suptilne poetske teme prati hod na marginama između literature i filozofije, tematski iskazujući egzistencijalna pitanja. Poezija kao izraz čiste ljubavi, duševnih i duhovnim senzacija bitna je karakteristika Muratovićevog bića koje je potpuno okrenuto drugima i koje tu svjetlosnu (iseljeničku) supstancu neprekidno i nesebično emanira i literarno oživljava kako u poeziji, tako i u prozi i ukupnom svom aktivizmu. Ima pjesnika koji veruju u nadahnuće i onih koji ga poriču, kod Muratovića je ono očigledno jer ga otkrivaju lirsku snagu obeliska kada je njegov duh najproduktivniji i đe je najintimnji literarni iskaz. Ferid Muratović je jedan od onih budnih pjesnika koji osluškuju treptaje svog rodnog kraja kao otkucaje sopstvenog srca, ali koji svjesna ustrojstva civilizacije i neophodnosti suprotstavljanja zlu, šire svjetlost svog poetskog bića na sve strane pokušavajući da bar djelimično rasvijetle taj sveopšti mrak ljudskog posrnuća u koji često svijet zagazi. Poezija je oduvjek bila sinonim svjetlosti i filozofi su je uvjek izjednačavali sa svjetlošću čega je i Muratović svjestan. On, zapravo, svo vrijeme podsjeća na arhetip, na ono fundamentalno u insanu (čovjeku) a to je ideja dobra koja se mora vrlo svjesno sprovoditi i njome treba podsticati druge da se osvijeste.
Poetski ali i prozno postignuta sazrelost emocija Ferida Muratovića i vizija u ovom jednom i jedinom, a prolaznom zemaljskom, životu čine ga posebnim i izdvajaju od mnogih drugih autora. Jednostavnost nizanja slika u stihu je predominantna, pjesnik je gospodar svojih riječi, dozvoljavajući im često i slobodu, da se nađu u neobično lijepim i zanimljivim sintagmama. Upravo u ovakvim vremenima trebaju nam pisci poput Muratovića ali i na desetine takvih pjesnika i književnika koji se neće stidjeti svoje lijepe i duhom bogate istorije Bošnjaka ali istorije, Crne Gore. Već će duboko zaroniti u sebe i svoje nacionalno nasleđe, sačuvati ga, od zaborava i asimilacije. Okrenuti se već rođenima mladima i onima (koji će se tek roditi!); podstaći ih da gledaju na stranu na kojoj sunce izlazi, a ne na stranu sa koje dolazi tama. I podsjetiti ih uvjek da su najljepše boje Bihora i Crne Gore. Preplitanjem hronološkog i retrospektivnog nizanja stihova Muratovića poezije je odslikana u kratkim crtama životna priča. Zato sam siguran da je vrijeme poezije i proze tek pred njim u svim narednim godinama koje će ispuniti duhom nadahnute stihove i brojne prozne elemente.
LIJEK ZA DUŠU
Bol u duš nikad ne prolazi
Već se samo godinama slaže
Ako ima neko da zna lijeka
Molio bih neka mi pokaže.
Duša me boli, ne mogu više –
Više od rana sa moje kože
Ima li lijeka, ima li spasa
Pokaži jedini Bože.
Ako za dušu lijeka nema
Bolje da nema ni života
Jer ovaj život nije život
Ovo je bolna strahota.
Doktori kažu duša ne postoji
Ali to znaju soamo oni koje boli,
Boli i steže disaiti ne da
I tjera čovjeka da dušu
Bogu preda.
GRUMEN ZEMLJE
Grumen zemlje – grumen hljeba
Grumen sebe ozemljenog
Luta svijetom zaboravljen
Pa i nisam možda čovjek.
Prije bit će da sam posto
Pismonoša – golub ranjen.
Kud i kome da se krene
Gdje i kada da se stigne
Grumen zemlje pod pazuhom
Ispod zemlje – zemlja zove.
Kada krenem da predahnem
I kad ne znam gdje ću leći
Uzmem grumen svoje zemlje
Postavim ga ispod glave
Otvoreno gledam nebo
I nebeske njive plave.
Dok pod glavom grumen šuti,
Što je zelen jastuk moj,
Čujem gluhi povik Neba,
I umilni ptica poj.
Kako znati šta je java,
Od umora šta je san,
Kako saznat šta noć jeste
Kako znati šta je dan?
CRNA ME GORA ZOVE
Crna me Gora zove
I iz sna zov me budi
Puni mi snovi Crne Gore
Pune mi čežnje grudi.
O, domovino mila,
Kakve su ovo sudbine naše
Ona koja ti u sred srca bila
Njome te neki danas plaše.
A ti si meni dio srca
I dio misli svake
Ljubim sva tvoja sela
gradove i palanke.
A čujem dan se provlači mio
Kroz polja moga Bihora
U tebi i s tobom srećan sam bio,
Samo je jedna Crna Gora.
Proći će huke i galame
A ti ćeš malena i sva od zlata
Ponovo djeci svojoj iz daleka
Širom otvorit vrata.
NEMOĆ
Teška li si noći crna u nemoći
Čekam nadu koje nema
Koja kroz noć posustaje
Te mi dušek od nemoći crne sprema.
I planine snijega pune
Zaleđene staze strme
Sve ih grlim da podignem
Da pomognem iz nemoći.
Ubijaju strah i slutnja
Preteške su ove noći
Kada ne znam kud i kako
ili poći ili doći.
Maglovita noć se spušta
Bog to svojom mišlju kroji
I nikako de me s nadom
Od djetinjstva moje spoji.
Teško se je uzbraniti
Sve bih boli uzo sebi
Umjesto njih patio bih
Zažalio nikad ne bih.
Noć se spušta neprolazna
Prisvojio ja bi sebi crne noći
No je došlo vrijeme boli
predajem se u nemoći.
SREBRENICA
Nigdje i nigdje dana
A noć je crna i kroz nju plač
To vuci pali žedni gladni
Vrebaju preplasenu nejac.
Sve gori od plača
Djeca se u naručja zbila
Pokraj njih majka
koja ih nije ni zadojila.
Ječe poljane i brda
I brat se drži brata
Za ocem i majkom svojom
U džehenemska nahrupiše vrata.
Mi vama nećemo ništa
Govori general mlad
A samo minut kasnije:
Sve ih koljite sad!
Iz vrha neba u nebo
Orlovski kljuni krvavi
Po zemlji srebrenoj caruju
Iz daleka stigli varvari.
STRAH OD NALAZA
Omerčić, kako su ga ponekad zvali, nabaviodnekud staro biciklo bez guma, pa ga očisti i podmaza kolamastom iz Rahmanove vlačare, nađe tvrdo vodeno kablo i njime obloži felgebicikla. Bio je to sada njegov mercedes. Tako ga je zvao, tako su ga zvali i drugi. Stizao je na njemudo u treće selo, čak do Bioče. Djeca su se diviladok je špartao bihorskim putevima, a on likovao.
Malo što bješe dijete bez roditelja, malo zbognjegovih šerluka – voljelo ga je cijelo selo. I nijebilo djeteta, i nije bilo žene, niti čovjeka da nisupoznavali Omera Jasiku i njegovog mercedesa.
Ali, majstor Tule, pronalazač kakvog nemaše cijeliBihor, niti preko Lima, napravi mu malu radiostanicu kojom se uključivao na kanale radija. Doduše, to je moglo samo kada je bio u bliziniradio aparata, ali njemu je to bilo dovoljno da pravizbrke od kojih se narodu dizala kosa na glavi.
Hvala majstor-Tulu, ali – ne lezi vraže…
Porani on tako jednog proljećnog jutra kod tetkeNaile u Studeni Do, a tih dana nekakvamalaksalost bješe oborila muža joj i tetka njegovogVehbiju Sokolovića, te bješe davao nalaze u Domuzdravlja u Bijelom Polju, te je sad, onako bolešljiv, Vehbija više ležao kući nego što je išta drugoradio.
Ode Omer iza kuće, sjede na kladu i sačeka da završe vijesti koje je Vehbija bez daha slušao, pakad završiše – Omer uključi svoju spravu : – Pažnja, pažnja ! – odjeknu iz crnog duguljastogradija pored Vehbijine glave. On se prenu : – Šta li je sad, za Boga miloga ? – kao da je slutio da se o njemu radi. – Vehbiji Sokoloviću iz bihorskog selaStudenii Do, ne valjaju nalazu, ni hič… Odmah da se javi u Dom zdravlja u Bijelo Polje ili ni zoru nećeiščekat.
– Aiiih… – skoči Vehbija kao oparen.
– Ženo, đeco, kamo vas ?… – kao bez glave jurioje po sobi i skupljao odjeću. – Kaiš, kamo mi kaiš, juče sam s njim bio Haruna, đe ga ostavih ?
– Šta bi, Vehbija, za Boga miloga, šta bi ?
– Gotov sam, gotovo je sa mnom, Boga mi samsanj’o đe propadam u neki mutan jaz, obistini se… Sve meni san kaže, sve… I ne trebaju mi doktori… Radio javlja da su mi nalazi katastrofalni i da se hitno javim. O, Naila… U koliko ono ima autobus sa Glavice ? Koliko je to sati ? Valja li mi ovaj kaput ?Đe su mi one crne pantole ?… Vehbija je unezvijereno trčao po kući. Omerčić ostavi spravupod strehom i uđe u sobu : – Šta je tetak ? – Upitaga kroz smijeh, a on ga tako prostrijeli pogledomda se ovaj umalo ne prevrnu na leđa. – Tebi do smijeha, a meni život o koncu visi, je li ? – razderase Vehbija i Omer umuknu.
I dok je krupnim koracima Vehbija koračao nizbaštu, Omer ga je dozivao :
– Tetak, ja sam se šalio ? – ali se Vehbija nijeobazirao ; ni lijevo ni desno, grabio je naprijed i ponavljao : – Aiiih, Aiiih…. Poče i kiša, nekolikoputa Vehbiji se poklizaše cipele
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
