Prvi maj je međunarodni praznik rada kojim radnici obilježavaju svoja dostignuća i sjećaju se žrtava koje su podnijeli pripadnici radničkog pokreta u borbi za ostvarivanje radničkih prava.
Prvi maj se i danas obilježava u skoro svim zemljama svijeta, u znak sjećanja na 1. maj 1886. godine, kada su na Trgu žitne burze u Chicagu izbili nemiri, a 40. 000 radnika Chicaga obustavilo rad i stupilo u štrajk, tražeći bolje uslove rada i života.
Godine 1889. na Prvom kongresu 2. Internacionale, prve međunarodne organizacije radnika, odlučeno je da 1. Maj bude zajednički praznik svih zemalja svijeta, a crvena zastava je postala simbol radničke krvi prolivene u borbi za ostvarivanje radničkih prava.
Na konvenciji održanoj 1884. godine Federacija američkih organizovanih sindikata ustanovila je radnička prava na 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati prava na vlastiti život. Od 1890.godine Prvi maj se obilježava kako zvaničan praznik radničke klase cijelog svijeta.
Etape borbe za radnička prava
Radnički pokreti za oslobođenje radničke klase od ekspoatacije, za ostvarivanje političkih i socijalnih prava vođeni su kroz više razdoblja. Prva etapa trajala je od kraja 18.stoljeća do osnivanja Prve radničke internacionale (1864). U tom periodu radnici se organizuju i bore za bolje uslove rada, kraće radno vrijeme (tada se radilo dnevno i do 15 sati), veću nadnicu, pravo na bolovanje , pravo na odmor.. i bolje uslove života. Nažalost, i danas radnici u mnogim radnim sredinama ne smiju ni upitati za povećanje plate, imaju ograničeno ili nikakvo pravo na bolovanje, uskraćuje im se godišnji i dnevni odmor, itd.
Osnivanjem Druge internacionale 1864. godine radnička klasa se organizuje ne samo unutar zemalja već i internacionalno, što je borbu za radnička prava učinilo efikasnijom i uspješnijom.
Treća etapa borbe za radnička prava u svijetu počela je 1919. osnivanjem Treće internacionale u Moskvi, u cilju potsticanja svjetske revolucije.
Nakon II Svjetskog rata u mnogim zemljama svijeta na vlast dolazi radnička klasa, čime se unapređuju uslovi rada i proširuju i poboljšavaju radnička prava. Na prostorima bivše Jugoslavije radnici stiču pravo na rad, na radno mjesto, pored redovne mjesečne i trinaestu platu, naknadu za godišnji odmor, za topli obrok, finansijski se pomaže obrazovanje i usavršavanje radnika, poširuje se pravo na stan i stanovanje, …
Kraj 20. stoljeća i ulaz u 21. stoljeće radnici su dočekali na koljenima. Mnogi su ostali bez radnih mjesta, bez plata, bez sigurnosti i mira…
Prvi maj sve manje simbolizuje pobjedu radničkih prava
Prvi maj se širom svijeta nekad slavio kao dan borbe za radnička prava, a danas se Prvi maj doživljava i obilježava kao Dan izgubljenih radničkih prava. Sve manje simbolizira pobjedu radničkih prava, a sve više upućuje na gubitak radničkih prava. Sve što su radici spontano ili udruženi u sindikate uspjeli ostvariti u protekloj višestoljetnoj borbi, danas se dovodi u pitanje. Radnici postaju moderni robovi rada. Danas se sve manje može govoriti o sigurnom radnom mjestu, o dobrim uslovima rada, osiguranoj pristojnoj zaradi, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj sigurnosti, pravima iz radnog odnosa, a sve češće o kršenju i uskraćivanju tih prava. Čak se dovodi u pitanje pravo na sigurnu penziju zarađenu u punoj starosnoj dobi nakon 40 godina rada. U sve većem broju slučajeva radnici, kada god je to moguće, nastavljaju raditi nakon sticanja prava na penziju, da mogu obezbjediti životni minimum i podmirivati visoke troškova zdravstvene zaštite, koji nisu pokriveni osiguranjem. U mnogim zemlja svijeta, prije svega Americi, u trgovinama, servisima i javnom sektoru za minimalnu satnicu rade starci, djevojčice i golobradi dječaci, dok sve veći broj obrazovanih mladih desetinu godina čeka prvo zaposlenje.
Vraćamo li se na sami početak civilizacijske borbe?
Počelo je sa krvavom borbom za dostojanstvo i prava radnika, a danas smo prisiljeni vraćati se na sami početak te civilizacijske borbe i tražiti najosnovnija prava, kao što je pravo na rad. Danas smo svjedoci, da u brojnim zemljama svijeta mladi dožive srednju starosnu dob, a nemaju ni jednog dana radnog staža. To je posebno karakteristično za BiH i zemlje Balkana, u kojima mladi ljudi ne mogu naći zaposlenje, pa sve masovnije odlaze u svijet trbuhom za kruhom.
I pored tog, sve je manje protesnih sklupova, radnička klasa spava, kao da joj svaki dan cvjetaju ruže, i ni od čega je ne boli glava. Stiče se dojam da šutnja postaje najglasniji izraz nezadovoljstva radnika i novi oblik borbe za vraćanje izgubljenih prava.
Moderni kapitalizam danas funkcionira po modelu: najbolji radnik je koji radi više poslova i koji ima toliko dugova, da će s njima otići u grob. U ranijem socijalističkom društvenom sistemu radnik koji je imao kreditne obaveze nije mogao dobiti novi kredit, a u kapitalizmu radnik otežano dobiva kredit ili ga ne može dobiti, ako nema kreditnih obaveza i ako ne plaća bankovnom kreditnom karticom.
Danas radnici žive u stalnom strahu od otkaza i smanjenja plata… A obaveze radnika su sve veće za kuću, stan, struju, vodu, grijanje, veće dažbine za takse i poreze, sve veće kreditne rate od sve manje plate. Dostojan život je teško ostvariv san i radnički ideal ovog novog vrenmena. I ondje gdje postoje sindikati, često su samo registar događaja i posmatrači, bez većeg uticaja. A zaštita radničkih prava je na sve nižem nivou.
Samo u nekim dijelovima svijeta i danas se organizuju mirni protesti i nastavlja borba za radnička prava. Posljednji veći radnički protesti prije godinu dana dogodili su širom Rusije, kada je na ulice izašlo preko 2 miliona radnika, u Turskoj- Istambulu, te Grčkoj, ali i u više azijskih i drugih zemelja…
Tradicija obilježavanja Prvog maja na našim prostorima
Tradicija obilježavanja Prvog maja počela je u Jugoslaviji nakon II Svjetskog rata i nastavlja se u BiH i državama nasljednicama do današnjih dana, ali sa različlitim intenzitetom. U BiH građani i ranije i danas sa posebnim nadahnućem obilježavaju ovaj radnički praznik, ustaju na uranak probuđeni pleh muzikom, odlaze u prirodu, piju, roštiljaju i peku janjce, pa čak i onda kada im to prihodi ne omogućavaju. Održala se i tradicija održavanja sportskih i zabavnih igara u prirodi, ali nema kao nekad protesta i prvomajskih parada, iako je sve više razloga za izlazak na ulice i radnički bunt. Narednih dana u BiH stupa na snagu novi Zakon o radu, koji u sindikatu ocjenjuju antiradničkim, jer umjesto da ispuni radnička očekivanja i poboljša položaj radnika, smanjuje radnička prava. Iz tog razloga Sindikati Rs u Banja Luci na dan 1. maja organizuju mirnu protesnu šetnju.
Nekad se slavio rad i radnik. Rudar “Breze“ r. Alija Siretanović je umjesto nagrade koju mu je ponudio predsjednik Tito zatražio veću lopatu, sa kojom bi mogao iskopati više uglja. Sada je poslodavac postao alfa i omega, iako kršenje radničkih prava postaje model ponašanja brojnih poslodavaca. Radnici su danas prisiljeni trpiti nasilje da osiguraju egzistenciju za sebe i svoju porodicu. Zbog straha od posljedica radnici maltretiranja ne prijavljuju, a odbrana radničkih prava je sve teža i posljedičnija.
U BiH se i ove godine Prvi maj slavi roštiljanjem, a ne traženjem radničkih prava. Svi su mirni kao ovce u zemlji u kojoj je privreda ratom rasturena a kriminalnom privatizacijom opljačkana, u kojoj je od 3,5 miliona stanovnika pola miliona nezaposleno, a na jednog zaposlenog dolazi jedan penzioner. Nekad je penzija bila san svakog radnika za miran i spokojan život u starosti, a danas je penzija kod većine crkavica sa kojom se ne živi, već preživljava i crkaje. Nekad su javne kuhinje i kontejneri bili mjesta gdje su nekli obrok tražile i nalazile samo beskućnici i osobe koje su zapale u teške nevolje. Danas su narodne kuhinje i kontejneri mjesta gdje se hrani sve veći broj nezaposlenih , penzionera pa i radnika sa niskim primanjima. I pored toga, i ove godine se ponavlja neobjašnjiv fenomen, da u prirodu odlaze, roštiljaju, piju i peku janjce najviše oni koji žive na rubu egzistencije, i oni koji ne rade i nemaju ni dana radnog staža.
Milioni ljudi su i danas izrabljivani
Iako ni jedna zemlja u svijetu danas pravno ne priznaje ropstvo, milioni ljudi u svijetu i danas su na razne načine izrabljivani. Najčešći oblici izrabljivanja su dužničko ropstvo, trgovina s ljudima, tjeranje na prostituciju, prinudni rad… Prema zvaničnoj statistici u 2005.godini je bilo 12,3 miliona slučajeva prinudnog rada. U nemogućnosti da organizovano i preko sindikata ostvare svoja radnička prava, radnici se pojedinačno ili grupno odlučuju za najteže oblike borbe, kao što je štrajk glađu.
Ranije je ropstvo temeljeno na ekonomskoj, pravnoj, moralnoj, idejnoj, političkoj i vjerskoj zavisnosti i pokornosti. Ranije je rob bio vlasništvo druge osobe ili grupe. Danas je radnik rob rada. Radnici robovi svoje slobode. Ranije je radnik prodavao svoju radnu snagu, a danas sve više prodaje sebe. Parola “Bolje grob, nego rob!” još uvijek nije izgubila svoj puni smisao.
Radnici su danas roba,
koja se kupuje i prodaje,
i postaje sve jeftinija,
što duže traje.
Živio 1. Maj!
je otrcana parola samo,
koja nam govori koliko smo pali,
koliko još niže propadamo.
I dok radnička klasa spava – Živio 1. Maj – Međunarodni praznik rada i Dan radničkih prava!
Burlington, Zijad Bećirević
