Mevludin Hrnjić je nakon pada Srebrenice 80 dana lutao šumama, krio se od neprijatelja, da bi 29. septembra 1995. godine dočekao slobodu. Rođen je 1971. godine u Kamenici kod Zvornika, a 1991. godine je završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.
Postao je imam džamije u Karakaju kod Zvornika potkraj 1991. godine. Pet mjeseci poslije ahmediju je zamijenio puškom i zajedno sa komšijama stao u odbranu rodnog mjesta Kamenica.
Kamenica je, priča on, dva puta padala u neprijateljske ruke i dva puta oslobađana. Ipak, početkom 1993. godine povukli su se u Cersku, a potom u Srebrenicu.
U Srebrenici su ga dočekale jezive slike. Hiljade ljudi su bili na otvorenom, promrzli, goli, bosi, gladni…
“To su vatre, tu su stotine, hiljade ljudi po pločnicima, pod nastrešnicama, lože vatre, kao iz onih nekadašnjih partizanskih filmova. U zbjegovima. Glad. Nema humanitarne pomoći…“, kaže Hrnjić u razgovoru za Anadolu Agency (AA).
Do proglašenja Srebrenice zaštićenom zonom UN-a bio je na linijama odbrane. Kada je Srebrenica došla pod zaštiti UN-a vratio je se svojoj imamskoj misiji. Zajedno sa još 50-ak imama obnovio je vjerski život u Srebrenici, a postao je i imam u Čaršijskoj džamiji. Sjeća se da je 7. jula 1995. godine u Čaršijskoj džamiji održao posljednju hutbu kada je i pala granata na kupolu džamije. Ubrzo će s braćom preko šuma krenuti ka slobodnim teritorijama dok su njegovi otac i majka krenuli put Potočara. No, njemu je još uvijek pred očima taj crni utorak 11. jula.
“Ulazi i Mladić sa svojim koljačima. Žalosno je bilo gledati sa brda te scene kada sve pada, sve ostaje iza nas, a mi krećemo na put neizvjesnosti nadajući se da će biti put spasa, a koji se pretvorio u put smrti koji hiljadu ljudi nije preživjelo“.
Na čelu je kolone koja ide ka slobodnim teritorijama. Preživio je pakao u rejonu Bukve, ovozemaljski džehenem, a 13. jula u blizini Nove Kasabe krenuo je da se preda sa jednom grupom Bošnjaka. No, prije same predaje obuzeo ga je strah i on je jedini iz te grupe pobjegao i nije se predao neprijateljima.
“Tog 13. jula izbjegao sam predaju u njihove ruke i nisam ni sanjao da će od tog datuma moj put do slobode potrajati punih 80 dana. Moj put se pretvorio u put pukog preživljavanja, u put košmara, trauma, straha, beznađanja, nadanja…“.
Nastavio je sa skrivanjem po danu i lutanjem po noći. Došao je do Cerske, potom do rodne Kamenice. U septembru je zajedno sa jaranom Mirsadom kružio oko neprijateljskih linija u blizini Kalesije. U jednom trenutku su udarili direktno na neprijateljsku zemunicu.
“Onda je za nama bila potjera, hajka, kao na zečeve. Mi smo bježali, ne znamo ni kuda, oni zovu, viču, pucaju, psuju… Bili jedan drugog izgubili, pa se opet našli. I tako nam je i taj dan prošao u strahu da bismo navečer uspjeli nekako da prođemo tu liniju i eto 29. septembra, bio je petak, u jutarnjim satima smo došli nadomak sela Panjevi, ugledali sunce slobode, ne vjerujući svojim očima…“.
Njegov otac je odvojen od majke u Potočarima i ubijen. Trojica braće nisu preživjela put smrti. Samo je on došao živ i stao pred majku.
“Majka je živila u tuzi i boli, izgubila je supruga i četvoricu sinova. Na dan prije je dobila informaciju da sam stradao negdje u Memićima u minskom polju. Kada sam došao s dvojicom vojnih policajaca u Mihatoviće kod Tuzle, policajac mi je rekao da sačekam malo, da ode do moje majke. Ja i drugi policajac smo ostali u autu. Policajac je otišao gore, a moja majka je uspavljivala unuče, bratovo dijete koje on nije ni vidio. On je nju prepao samom pojavom, policajac. I kaže: Neno, odakle si ti? Ona odgovara: Iz Srebrenice. Koga si izgubila? Kaže četvoricu sinova. Kako su se zvali sinovi? Ona je gledala u njega zaleđenim pogledom. Je li koji bio hodža? Odgovorila je: Jeste jedan. Neno, doveo sam ti hodžu, muštuluk. Ona nije vjerovala, ali kada sam ušao, taj susret prvi… Ja gledam u nju, ona u mene, ne vjeruje, pita me: Sine, jesi li to ti? Zagrljaj, suze, plač…“, govori svoju bolnu ispovijest Mevludin Hrnjić, koji je u detalje opisao svoj put do slobode u knjizi “Svjedok srebreničkog genocida“.
A.A.
