Talijanski dokumentarni film “Bosnia Express” kroz putovanje vozom istražuje moderni identitet BiH i kulturološke poveznice s onim što se događalo u njenoj kompleksnoj prošlosti. Pogledali smo film Massima D’Orzija i evo utisaka.
Bosna, kao neiscrpna filmska inspiracija, potaknula je brojne autore da pokušaju prodrijeti u suštinu fenomena koje posjeduje zemlja u srcu Balkana. Talijanski dokumentarac “Bosnia Express” u hipnotizirajuće sporom ritmu donosi poetski komentar na kulturološku i religijsku raznolikost BiH. Ovo je u posljednjih mjesec dana već drugi dokumentarni film o Bosni objavljen na Netflixu i dolazi nakon vrlo zapaženog srbijanskog filma “The Long Road to War”, koji se bavi uzrocima Prvog svjetskog rata.
O čemu se radi? Voz kroz bosanskohercegovačke gradove prolazi sporo, jer ima štošta za ispričati. Slike koje se redaju pred nama, svakodnevni su prizori pored pruge i oni sa sarajevskih ulica, uz koje se obično naglašava spoj Istoka i Zapada, različitih religija i kultura (vjerski obredi iz Begove džamije i pravoslavne crkve).
Glas iz off-a pripovijeda o nama na stranom jeziku. Kada filmove o Bosni prave stranci, gledamo ih s posebnom pažnjom. Oni ili ne znaju ništa o nama ili odlično razumiju fenomene po kojima smo nadaleko poznati. Ćevapi su ovaj put preskočeni, ali je motiv baklave uptrijebljen da se objasni kompleksnost bosanske zemlje i odnosa među njenim narodima.
Bosna je, po mišljenju autora, poput orijentalne slastice. Ima brojne slojeve, urolana i ispečena te natopljena sokom mržnje. Ponekad ne razumijemo ni sami sebe, jer je napetost na ovim prostorima oduvijek prisutna, a kroz prošlost se pokazala vrlo destruktivnom.
Baba Roga u maskirnoj uniformi
Autor nam pripovijeda o Baba Rogi, kao jednoj od najpoznatijih ličnosti slavenskih legendi, nekoj domaćoj verziji vještice s rogom na čelu. Ona je najveća noćna mora našeg djetinjstva, a devedesetih godina njen je duh došao u maslinasto zelenoj uniformi, ostavljajući brojne žrtve iza sebe. Međutim, baba se u filmu nije pojavila, ali lice ratnog zločinca Ratka Mladića jeste.
Donoseći brojne crtice iz burne bosanskohercegovačke historije (među kojima je i ulazak u Titov bunker u Konjicu), autor se fokusira na posljedice konflikta devedesetih, koji se u našoj kolektivnoj svijesti nameće kao trauma bez presedana. Srebrenica, silovanje kao strategija ratovanja i rušenje Starog mosta u Mostaru… samo su neke od teme koje otvara reditelj D’Orzi, prikazujući istovremeno savremeni život u današnjoj Bosni.
“Rat nikada nema žensko lice”, pa zato posebno pogađa žene. U filmu pratimo studentice Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i muzičku pedagoginju. One su žene koje žive u Sarajevu, reflektirajući ono tradicionalno i s druge strane – ono moderno. Film je obojen ženskim senzibilitetom i u prvi plan stavlja emancipiranu bosansku ženu.
“Bosnia Express” je kao neka vrsta boravka pred ogledalom, u kojem je slika realna i zadovoljavajuća, iako nije savršena. U svakom slučaju, dokumentarac preko niza metafora, alegorija i poezije donosi autreferencijalni trenutak svima nama, u kojem možemo saznati zašto smo tako kompleksni i zašto su napetosti koje živimo tako umjetnički potentne i fascinirajuće za svakog onog ko ih promatra sa stane.
Stoga, nećete pogriješiti ukoliko uskočite u “Bosnia Express” voz na Netflixu. Naći ćete se na tuzlanskom kolodvoru, u ilidžanskoj Velikoj aleji, a potom i na baletnoj probi i teatru s glumcima na sceni. Do Barščaršije možete i tramvajem, a možete i skoknuti do Međugorja. Na ljepote koje ova zemlja posjeduje često nas moraju podsjećati filmovi.
