Ko je (sve) spasio Seada Hambiralovića?

Piše: Autorski tekst, S.H.

Nekih godina postavljeno je ovo pitanje u zvorničkom Radio Osvitu. Zbog same dramatike i odluke da sam s početka aprila 92. ostao u rodnom gradu i „uvjerim“ je li moguće da zlo nadvlada razum. Malo je bilo vremena da stane u jednu emisiju. Sve u 524 strane prezadnjeg romana i pride da se radnja simbolično završava u Srebrenici prilikom prve posjete Memorijalnog centra u Potočarima.

U julu se oglasio naslovom „Pastorče“ jedne grozne priče. O Zvorniku je riječ a nakon par dana sa OBJAŠNJENJEM zbog povremenih problema sa postavljanjem kolumne na Fb stranicu Gljiva Mira. Uslijedile su reakcije, a ovo je zadnja:

Lemi Lemi: “Ti si izvuko svoju zadnjicu i pobjego kao i mnogi drugi kao kukavice.“

Gljiva Mira: O, Lemi, Lemi, s dobrom uranio! Možemo lako razjasniti tvoju odapetu konstataciju, ali prvo dobaci ime i prezime. Ja se ne skrivam pod drugim imenom- Sead Hambiralović, a stranica je Gljiva Mira iz više razloga, između ostalog jer se neko ubacio pod mojim imenom…                                                                                                             

Ovo je prvi put nakon 30 godina da neko tako prikači! Svi mi ostavljamo svoje tragove, moji su javni u tri zemlje. Ako kažeš tvoje ime poslaću ti kao posebnu poruku ponešto i razaberi da li stoji tvoja olaka konstatacija. Svako dobro.

Lemi Lemi: “Sabahairosom. Ja sam onaj koji ti je spasio glavu. Ja sam onaj kome nije bitno ime. Ne boj se nisam lažnjak. Ne boj se nisam ko bi mogo naškoditi tvojoj karijeri. Nisam onaj koji traži da se odužiš, ni kahvu ili čaj. Ja sam onaj koji ti je ustupio fotelju kad si počinjao. Ja sam onaj od kojeg bi mogao mnogo čega da saznas, jer se samo boga bojim. Ja sam onaj kome ništa ne znači moje ime. Jer i ako ti kažem nećeš se sjetiti. Možda kad bi me vidio, sjetio bi se. Ali ti si sve ovo zaboravio jer imaš moje fotke na profilu. Selam od Mila Erić.”

Kada sam pogledao fotose biće da je On. A malo zatečen javno obznanjenim imenom, ubrzo i poslatim zahtjevom za Fb prijateljstvo. Naravno, kliknuo sam. Pošto je vjerovatno bio u toku moga sprovođenja, neka prvo ide što je išlo u knjizi. Sve sušta istina- literatura dozvoljava, a ovdje je samo izmjena imena (asocira na Boju, spominje se drugim povodom, op.a.):

PRIJEKI SUD: „Opet sam u ”Alhosu”. Ovo je treći put.

Prvi put, kada su naručili veliku sliku za menzu. Firma nije mogla puno platiti, jer je konfekcija išla slabo, a izvoz umanjio. Mogli su dati pedeset i sako da odaberem.

Drugi put nedavno. Dvorište, Zućo i Repić…

Ako je taj prvi put bilo radi lijepog razloga, drugi put privođenje i neizvjesnost koju je nosila svaka provjera, ali ovaj sada, treći put, vjerovatno je bilo s nekim posebnim razlogom. Pogotovo što su me sproveli na sprat i zaustavili pred tapaciranim vratima sa zalijepljenim  A3 papirom, na kojem je bilo ispisano krupnim slovima PRIJEKI SUD. I ja ispred koji treba da uđem.

Pa, hajde, Božiji robe, i to da se vidi! Nisam osjećao strah. Osjećao se nekako ”onako”, gdje tijelo i mozak kao da nisu više jedno. Svako na svojoj strani i u ovome nespokoju. Jedino oči služe i –  zapažaju sve. Posebno to ”prijeki”, prijek, zao, loš – poprijek, kao pogled u kojem se složi prijetnja, ljutnja i kao najava mnogo goreg.

Umjesto njih tri, pet, sedam (sa sudovima nisam imao iskustva) kad, ovdje dočekao me samo jedan. Prijeki sud i jedan!

Otkud on, Bojan na ovako važnom mjestu? Odmah sam zapazio da mu nije pristajala ta kožna fotelja. To mi je prvo prošlo. Možda je nekoga zamjenjivao?

Imao je neku aferu, dugo ga nije bilo. Po prvi put me ne pozdravlja i po prvi put ga vidim sasvim ozbiljnog.

– Sedite.

Sjeo sam na stolicu pored stola. I to sedite odmah sam uhvatio. Oni koji su došli sa druge strane rijeke, obično su zadržavali svoj dijalekt, i to nikome nije smetalo. Malo je bilo čudno za neke sa lijeve strane. Vjerovatno su imali svoje razloge i u to se nije zalazilo. Sa ovim čovjekom nikad nisam izmijenio više od pozdrava kada se sretnemo i otkud da odmah uočim taj detalj?

Sjedio je u toj fotelji i gledao na stranu. Malo je mlađi. Plava kosa mu je na kratkom čelu prorijeđena, ali je vješto namakao pramen. Vrpoljio se i očigledno mu je nezgodno kako da počne. Negdje iz podsvijesti došlo mi je da okrenem: Lafe, daj ne zajebaji! U stvarnost me vrati onaj čitki, jasni i ledeni natpis na vratima.

Zatupkao je prstima po glatkoj površini stola. Sada je gledao nekud preko mene, možda u kartu do vrata. Veliki prozor je sa napola spuštenim roletnama. Iz dvorišta se se čula povremena dovikivanja, psovke i zvukovi auta.

Čekao sam.

Bojan je udahnuo duboko. Bila je to najava da će početi.

– Ovde imaju tri vojske… – reče.

Čekao sam dalje.

Šutio je.

– Mislim da smo se razumeli.

Šta smo se razumjeli?, zamalo nisam upitao. Preduhitrio me:

– Možete izaći.

 Samo to?

Klimnuo sam, ustao i krenuo. Tako je rečeno. Mogu ići. Gdje?

Prvo ću izaći…“

(„Bijeli cvijet iznad puta“, S.H.)

Sve dalje odvijalo kao na fimu: vojnik sa uperenim automatom sproveo do auta – pravac restoran „Kod Stanka“, Banja Koviljača. Čekao je direktor Instituta, s kojim je „Birač“ razvijao zeolite i saopštio da je rezervisana soba u hotelu „Podrinje“ (?!). Sve mi se „otvorilo“ u te kasne sate- nisam pristao! Zatečen je, a žurilo da nastavi u Beograd. Kada na telefon nije uspio dobiti „nekoga“ uslijedilo je moje „insistiranje“ da me poveze. Nerado je slegao ramenima (bili smo nekad u dobrim relacijama, op.a.), a kad smo stigli malo „lakše“ što je u „Putniku“ rezervisana soba. Rano ujutro probudila njegova sekretarica da trebam „hitno“ u Zvornik i kreće drama nad dramama…

PODUŽI SPISAK: Prvo je s početka „spasila“ urednica Radio Zvornika, Gordana Imširović Manić. Kada su se tamni oblaci nadvili nad rodni grad, uletio sam u redakciju da se nekoliko puta objavi moj zadnji mirovni pokušaj: tačno u 12 sati stajaću na sredini mosta u plavoj „murinoj“ jakni- pa neka snajperisti pucaju..! (pored pomenutog romana, ranije objavljeno i u knjizi Novo sunce, S.H., op.a.). Bila je zatečena- odbila je, pa i zbog prijateljskih relacija naših familija. Pored Goce, svjedoci Milan Jovanović i Asim Imamović; u romanu su izmišljena dva naredna imena: Žinpa, kada sam posumnjao oko „spašavanja“ kod „Jugobanke“ na Čauševcu i pobjegao; Srećko, preko svoga „povjerljivog čovjeka“ obezbijedio da „izađem“ iz grada; komšije Sveto Ćećarić, Dragan Stefanović, Fata i Nijaz Hadžialić, amidža Muhamed, jedna porodica u Beogradu, potom u Budvi, neko su vrijeme olakšavali skrivanje; Zvonko Tarle se angažovao oko propusnice da izađem iz zemlje- oteglo se- pomogle kolege iz „Borbe“- dali putni nalog za Minhem „da pišem o izbeglicama…“

Mile Eriću, pošto si javno naveo ime, hvala ti ako je i koliko bilo do tebe! Dalje neću, a znano ko je sve mućem i ubijen u tom istom Alhosu. Veliš da sam od tebe mogao mnogo „saznati“. Pa nije išlo da bilo koga ganjam- pogotovo one koje sam vidio na ”zadatku”. U knjizi spomenuo stid dvojice, koji su mnogo godina kasnije iskreno prišli.

Kada sam izašao sa Prijekog suda malo se začudio ko se napravio ”Englez” kada sam zamolio da zbavi propusnicu. Prije desetak godina, kada smo se sreli, kao da se ništa nije desilo- pitao da li bi mu dozvolio da štampa nešto od moga. Odmahnuo sam. Kao pametan, razumio je – prethodno je trebalo svašta nešto.                                                                                                                                                                                     

Da, da, u tom strašnom pogromu bilo je „više vojski“, prekodrinskih. Srećom nisam „dopao“ najgorima, ako izuzmem Repića i to je posebna priča. Opisano, a sve bilo jasno kada me komšija Sveto trebao odvesti da se „prijavim“. Očigledno „zastidio“- prvi je izašao pred zgradu „Z-14“ da se maknu vojnici sa šubarama i kokardama. Sjedajući u njegovo auto ipak sam ih vidio dok su izvirivali iza salona namještaja…

Pominješ Boga, želim vjerovati! U nekoj je koicidenciji sa pošiljkom koju sam zatekao u tuzlanskom sandučetu. Išlo je u kolumni- ukucati na Google: Bijeli golub ponovo (ne)leti 332: TAJNA JEDNOG USB-a (11). Prazan, uzalud zvao njemački broj..(?). Pretpostavljam da je vezano za masovne grobnice i neko „da olakša dušu“, stajalo je u pošiljci. A ganut, kada je nakon otkrivanja spomenika na Kazanbašči prišla žena u crnini i saopštila gdje ih još ima.

UKLJUČILE I DOBRE VILE: Htjelo se da jedan ovakav ipak ostane. Nakon Dejtona, haj da „usmjerim“ da sa Drine krene vedrine. Haman to nekima nije bilo po volji u oslodođenom- okupiranom gradu. Incident je odjeknuo u medijima kada je za vrijeme održavanja Susreta zvorničke dijaspore „Biti u svom gradu“ spriječeno polaganje vijenca na „dio“ spomenika oslobodiocima „onog“ rata. Jedne prekodrinske novine korektno su prenijele moje: “Mi nismo došli da nas čuva policija, već da kao dijaspora pomognemo i obnovimo zavičajne veze…“.

Pa će koji dan kasnije uslijediti „opomena“- neko je sa najvišeg sprata novogradnje bacio vreću materijala i za malo pogodila. Jah – krenuo na Kazanbašču da nadgledam spomenik. Potom novi „znak“ kada je Kimeta Bojić stigla iz Njemačke sa „otvorenim“ krovom skupog auta i pozvala da ručamo u motelu Vidikovac na Diviču. Čim je pored Hidroelektrane dodala gas i jurnula prema Gradskoj kapiji, zakuckalo je sa moje strane. Ubrzo sve „pojasnilo“: na parkingu odvrnuti šarafi na prednjem točku..! Ne računati onu „blažu“ prijetnu na stepenicama kod Bolnice. Otišao u policiju sa idejom da probamo „drugačije“. Mlađahni zamjenik komandira lijepo saslušao – neka pozove „tog“ i da mu pred njim nešto u lice kažem. Ostavio sam broj- nije nazvao, a narednih dana desilo „znakovito“- kad god bi me „taj“ ugledao na ulici, uvijek podalje zaobilazio…

 Zato sam onako „uslovio“ na davnom sastanku Kolegija gradonačelnika u vrijeme dogovora oko povratka: „ako jedan čovjek u gradu bude protiv, nema ništa od prenošenja moga projekta!“ Odluka Kolegija je bila zadžabe jednoglasna, jer sam ubrzo shvatio da (još) To nije za tamo…

Više je imena i razloga da ostanem živ. Haman ostalo upamćeno od djeda i oca, vjerovatno „ubrojan“ i moj mirovni angažman – uključiti i dobre vile! Moglo je ispasti drugačije- ali ne bi bilo tolike priče prema dobru. U prilogu je koliko se nakupilo tragova- projekat Gljiva Mira, pa Bijeli golub, pa „Čovjek koji traži svjetlo“, pa Tri „ukazanja“ u Zvorniku, pa najnoviji pokušaji mirovno- turističkog trokuta Tuzla- Zvornik- Srebrenica i, moguće, nadmaši Međugoroje…

P.S.                                                                                                                                                                                                          Više na Fb stranici i arhivi portala dijaspore BHDINFODESK. A filmski insert „To sam ja“, snimljen u švedskom vozu, prvi put je prikazan na nedavnoj promociji u tuzlanskom Ateljeu Ismet Mujezinović – kazuje „sve“ i samo je za izuzetne prilike; Razlog priloženih referenci, između ostalog, u kolumni narednog utorka: „Ruža i ZvoniMIR“.

Reference

Sead Hambiralović(1952. Zvornik), osnivač regionalnog projekta GljivaMira & DaBudeBolje;

Prijeratno zaposlenje: rukovodilac Službe informisanja i propagande u Energoinvestovoj Tvornici glinice „Birač“, Zvornik; u Norveškoj: sekretar za kulturu & rukovodilac projekta Sopp for fred (GljivaMira) u Bergen Internationall Kulturcenter; Bosna i Hercegovina: Jednogodišnji  angažman u Tuzli u okviru  Međunarodnog projekta „Povratak stručnjaka­“; Švedska: rukovodilac projekta u Örebro internationella center- Kulturaliansen;

Novinarstvo: urednik lista Birač; vlasnik i urednik privatnog dječjeg lista Mali as; od osnivanja Radio Zvornika uređivao i vodio emisije: Dječji žurnal, O njima će se govoriti, Nedeljom u dvanaest, Emisija o Tvornici glinice Birač, Na odmorištu ispod stare lipe, Šala i zbilja kokuznih vremena; sarađivao sa Glasom sa Drine, Radijem Podrinje, Frontom slobode, Oslobođenjem, Borbom, Arenom, Haugesund avis, Sunnhordland avis (urednik Dječije strane), Bosanskom poštom, portalom dijaspore BHDINFODESK (sada kolumnista);

Slikarstvo: Deset samostalnih i više kolektivnih izložbi slika u Bosni i Hercegovini i u okviru Međurepubličke zajednice kulture Sava, potom u Norveškoj i Švedskoj. Dobitnik Prve nagrade i Zlatne medalje za slikarstvo na Energofisu, Sarajevo i Druge nagrade za dizajn na Međunarodnom sajmu namještaja u Zagrebu. Autor idejnog rješenja spomen-obilježja na prvoj masovnoj grobnici u BiH, Kazanbašča, Zvornik;

Knjige: Dva splavara mala, Prava domovina, Birač (monografija na sh. i engleskom), Sopp for fred (I. dio monografije na norveškom), Varfor gråter solen / Zašto sunce plače (drama na norveškom i bosanskom), Novo sunce (poema Bijeli golub komponovana), roman Bijeli cvijet iznad puta, zbirka Panonika, priče sa slanih jezera.

Zastupljen u dva izdanja monografije Ko je ko u Bosni i Hercegovini i Pisci u dijaspori; Zvornik, slike i bilješke iz prošlosti (sa dopunjenim izdanjem), Zvornik, historijska monografija; Tragovi o nama; Spominjan u još desetak knjiga više autora;

Autor filmova: Oberefeste- Zvornik, Na brdu iznad grada, Tanjin tata, Skok za banku, Hitan slučaj, Imena u kamenu, Alma nije skočila, Mikan, Aluminijada, Djevojka i sunce, Neki novi grad. Izuzev jednog filmovi nestali za vrijeme rata.

Na festivalima amaterskog filma Bosne i Hercegovine nagrađen tri puta Zlatnom plaketom te srebrenom i bronzanom. Osnivač filmskog kluba Birač, Zvornik;

Mirovni angažman: Aktivnosti u okviru prijeratnog Foruma intelektualaca Zvornik; Bijela urednička špalta protiv rata u listu Birač; osnovao prvu dječiju galeriju u ex-Jugoslaviji i pokrenuo likovni konkurs Tata, ne igraj se rata; organizator mirovne manifestacije dva granična grada Hajde da se družimo. U Norveškoj osnovao internacionalni projekt Gljiva mira, koji se nastavio razvijati u Švedskoj, započet otvaranjem internacionalne dječije galerije Fredssvampen; 

Organizator programa i izložbi: Norveška, Švedska, Wels, Bosna i Hercegovina: Svjetlo za djecu u ratu, Tata, želim crtati mir, Dječije zastave, Dani Gljive mira, Dječija gala mira, Škola za dječje ambasadore mira; Susreti zvorničke dijaspore pod nazivom Biti u svom gradu;

Predavač: Čovjek koji traži svjetlo, Priča o Gljivi mira, Novinar u (ne)vremenu; Moderator serije prezentacija knjige Dobri ljudi u vremenu zla, dr Svetlane Broz, u Švedskoj; 

U medijima: oko 400 novinskih članaka i RTV reportaža na više jezika; u dokumentarnim filmovima: Avdibeg u šetnji, Dva Zvornika, Priča o Gljivi mira (radna verzija, I. dio), Zvornik, dalek i drag, Kazanbašča, Putevima Hasana Kaimije.

____________________________________________________________________________________________________

Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenja, Moja BiH i šalje na preko 200 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com