Ovih dana svratio i ja malo do naše prijestolnice, Sarajeva, za koga mnogi kažu da je evropski Jerusalem. I stvarno SFF festival u punom jeku, sjatilo se i staro i mlado i dijaspora i regija i mnogi drugi iz cijelog svijeta. Tokom večeri centar grada izgleda kao nekada Woodstock, restorani i svirka na svakom koraku, Baščaršija bliješti, džamije i crkve osvijetljene, bazari nakićeni… Grad izgleda nestvarno kao da je u nekoj zemlji čuda, a zapravo nekako i jeste tako. Tu idilu na trenutak je prekinuo her Schmidt arlaukanjem po domaćim političarima. Odmah sam se sjetio partizanskih filmova, one čuvene operacije “Barbarosa”, firera kako se dernja, pa pomislih ko zna na šta će ovo ispasti. Kažu nije mu uspio neki plan skovan u Zagrebu pa sada ne može rahmtli Anti Starčeviću na oči, pa kao zato je ljut.
Praznik za oči je bilo vidjeti šetnju po crvenom tepihu raznih domaćih i stranih glumaca i umjetnika sve dok se na istom nije pojavila “bitanga” iz NIP-a sa svojom princezom. Sve gledam hoće li za ručicu povesti i svog “legitimnog” iz HDZ-a. Okupljeni negoduju a njega baš briga jer ga čuva policija sa Pala, uhljebljena u PU Novi i Stari Grad. Kažu da ti policajci nisu običan svijet već da su bliski zločinki Biljani Plavšić, njeni stari-novi jarani. Poslije njega svaki pogled na crveni tepih je izazivao nelagodnost. Razmišljam sada kad će i hoće li se i crveni tepih “otcijepiti”.
Par dana provoda je prošlo sa familijom i prijateljima i onda se “dohvatih” vijesti i interneta da vidim kako stvarnost izgleda iza sveg tog blještavila. I tako naletim na članak “Ahmet Sejdić otvoreno o Amiru Reki: Kandidat za “Nobelovu nagradu za laži i podvale”, objavljen u poznatom portalu Faktor.ba. Kako stvari stoje ovaj portal je pokrenula kompanija Simurg, čije je direktor navodno blizak turskom predsjedniku Erdoganu. Ova medijska grupacija je pored portala faktor.ba pokrenula također i tjedni list Stav, blizak vladajućoj bošnjačkoj stranci SDA i njezinom lideru Bakiru Izetbegoviću.
U tom članku bivši komandant Višgradske brigade Ahmed Sejdić kaže slijedeće-citiram:
“Osam godina slušam podvale i neistine koje se uvijek proširuju slatkom pričom “humaniste”, “heroja” i “komadanta oslobodioca” Amira Reke. Mediji to objavljuju bez provjere a odgovorni sudionici šute. Sramno i jadno. Stoga ću svemu tome suprotstaviti istinu i biću svjedok istine da ono što je kao razlog za “kandidaturu za Nobelovu nagradu” i mnoštvo iznesenih bljuvotina o tim i ratnim događajima, Rekina laž sa dobro sračunatim ciljevima. Sramno je da je toliko povodljivih i naivnih ljudi i medija da prljavu laž ne provjere već je plasiraju kao biser i primjer “humanosti”, “herojstva” i “velikog djela”-kraj citata
Je li baš tako? Znajući ko su vlasnici tog portala i kome je sve blizak uvukla se sumnja da baš i nije sve tako. Jedini način da saznam istinu je da čujem i drugu stranu, glavnog junaka spomenute priče.
I tako zamolim kapetana Reku da se nađemo na kafi. I on se zatekao u Sarajevu i ja, pa takvu priliku nisam smio ispustiti. Našli smo se u restoranu unutar “Bingo” supermarketa. Mada u godinama, kapetan Reko se doimao još uvijek kao vitalna snažna osoba puna samopouzdanja i ponosa. Imao je svoj vlastiti biznis ali su mu “neki” ušli u njegov poslovni prostor, sve pokrali i porazbijali i naravno ti “neki” nikada nisu pronađeni. Sada živi od pomoći supruge, nešto ručnog rada što uspije prodati i nade da će sprati ljagu sa sebe, koju su mu opet “neki tamo” namjestili. Drugim riječima, kako je sam opisao, komandant 43. drinske brigade, koji je ratovao protiv Karadžićevih četnika na desnoj obali Drine i uspješno zaustavljao njihove nalete je sada skoro na “prosjačkom štapu”.
Sa druge strane visoko-dekorisani rezervni oficir Ahmed Sejdić je tokom rata bio komandant Višegradske brigade. Pored silnih odlikovanja i unapređenja postao je i direktor JP “Bosanskohercegovačke šume”. Oko 30 zaposlenih u toj firmi radi na raznim projektima koje se tiču prikupljanja, digitalizacije i selekcije podataka o šumskim staništima i sličnim drugim projektima. Preduzeće je ostvarilo gubitak od 132000 KM u 2019. godini sa prosječnim troškovima po zaposlenom od 2310 KM. Šta nam to govori? Reklo bi se ništa, ali pametnom je i išaret dovoljan.
Prva strana priče može se naći na već spomenutom portalu Faktor.ba, kažu bliskom turskom predsjedniku Erdoganu, ponekad začinjena i pokojim člankom na istu temu objavljenom u Bakiru bliskom portalu “Stav.ba”. Što propusti starina Novače, to dočeka mali Radoica.
A druga strana priče teče nekako ovako.
Kapetan Amir Reko sjedi preko puta mene, gleda me, ocjenjuje i procjenjuje moju “borbenu gotovost”, ko zna ko sam i šta sam i ko me poslao. Prvi puta se vidimo uživo. Uvjeravam ga da želim da znam istinu o tom događaju, jer kako stvari stoje mnogi učeni i uvaženi ljudi u Sarajevu su već “kupili” priču Ahmeda Sejdića, sada već ustoličenog direktora javne firme sa jakim vezama uzduž i poprijeko. Vidi mu se muka u očima iako iskra nade i optimizma i dalje sija.
Kaže voli Bosnu onakvu kakva bi trebala da bude, multi-etničku, multi-konfesionalnu, baš onakvu o kakvoj je slušao na predavanjima akademije JNA dok je drug Tito bio živ. Ovo šta su od nje napravili Miloševićevi četnici i Tuđmanove ustaše uz pomoć domaće pete kolone nikako mu se ne sviđa.
Glavnokomanujući ratnog predsjedništva u Goraždu bio je tada Hadžo Efendić, koji mu je tražio da “očisti” srpsko selo Bučje, strateški važnu kotu blizu Goražda. Ma šta ta riječ “očisti” značila kapetan Reko, kao školovani oficir je znao da bi u toj akciji poginuli i brojni pripadnici Armije RBIH i da bi bio veliki kolateral medju civilima. I sam je za to “čišćenje” imao dobar motiv jer su par dana prije toga četnici mu spalili majku i dio rodbine. Ipak odlučio je da drži to selo izolovano na neki način blokirano od dejstava na samo Goražde. Zbog toga je glavna komanda u Goraždu odmah angažovala Višegradsku brigadu, kojom je komandovao Ahmed Sejdić.
Jednog dana u proljeće 1992 godine Ahmed Sejdić stiže sa svojom Višegradskom brigadom od oko 300 vojnika pred selo Bučej. Odbrana sela je bila dobro utvrđena na širokom prostoru sa do zuba naoružanim mještanima. Računali su da u selu ima oko 50 noružanih Srba, da bi u konačnici pobjeda bila izvjesna ali uz ogromne žrtve pripadnika Armije RBIH. I sam Sejdić shvata da frontalni napad bez artiljerije bi bio poguban i poziva Amira Reku da sa dijelom njegove 43. drinske brigade dadne podršku. Kapetan Reko mu predlaže plan po kome bi ciljevi akcije mogli biti ostvareni, tj zauzimanje strateški važnog položaja ali bez gubitaka u redovima Arnije RBIH bez kolaterlane štete među civilima. A ako ne uspje taj plan, za frontalni napad uvijek ima vremena.
Ukratko Ahmed Sejdić pristaje, selo se predaje i razoružava, civili su upućeni ka Čajniću, srpski vojnici zarobljeni bez ispaljenog metka sa namjrom da se razmjene.
Od tada nastaje zaplet koji će epilog vjerovatno imati na Sudu BiH. Sud BiH je potvrdio optužnicu protiv Ahmeda Sejdića za zločin počinjen protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika na području općina Rudo, Višegrad i Goražde. Prema optužnici, Sejdić je, kao komandant Prve višegradske brigade Armije BiH (ABiH), naredio i učinio nečovječno postupanje prema civilima srpske nacionalnosti i ratnim zarobljenicima Vojske Republike Srpske (VRS).
Kapetan Amir Reko je poslije te akcije pao u nemilost SDA vlasti u Goraždu sa spinovima da je prijatelj Srba, da je izdajnik i čak do njega dopire vijest da mu se sprema likvidacija. Zarobljeni Srbi nisu mogli biti razmjenjeni jer su od Duška Kornjače, jednog od tadašnjih srpskih vođa u Čajniću dobili poruku da na teritoriji pod njegovom komandom nema više ni jednog živog “muslimana”. Kapetan Reko ozbiljno shvata prijetnje i napušta Goražde a po svjedočenju brojnih srpskih zarobljenika Ahmed Sejdić provodi brojne torture i mučenja nad njima. Na poziv Tužilaštava BIH Amir se odaziva ali nije htjeo da svjedoći protiv Sejdića tražeći da Sud prvo ispita masovna ubistva Goraždana tokom opsade pa tek onda “šamaranje”, koje je provodio Ahmed Sejdić. No tu nije kraj priče.
Priča ima daleko dublji sadržaj. Po priznanju jednog uticjanog novinara TV SA, tada člana SDA, koje je dao Amiru, tadašnja vlast Republike BIH je napravila dogovor sa Karadžićem da i Srebrenica i Goražde pripadnu “Srbima”. Tom planu glavna prepreka su bili kapetan Amir Reko, koji je početkom agresije imao veoma uspješne akcije na odbrani Goražda i komandant 14. divizije 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, Zaim Imamović. Prvi je satanizovan sa namjerom da bude likvidiran a drugi je ubijen pod veoma sumnjivim okolnostima, nakon što je zatvaran i maltretiran u Sarajevu. Pod veoma sumnjivim okolnostim su ubijeni i Izet Nanić, brat i supruga Sefera Hilovića, Irfan Ljubljankić, Hakija Turajlić a zbog harange vrha SDA puklo je srce i generala Alagića. Taj plan se skoro i ostvario, Goražde je bilo pred padom 1995. godine ali su taj pad spriječili UN i NATO. Nisu mogli dozvoliti drugu Srebrenicu.
Razišli smo se sa obećanjem da ćemo se opet nekada sresti. Osjetio sam u njegovom glasu i iskrenost i sjetu. Ja mu vjerujem a vi kako hoćete. Vjerojatno da nećete jer nemate taj kapacitet da shvatite ovakve stvari (čast izuzecima). Da imate ja i ne bih imao potrebu da ovo pišem. Još uvijek živimo u plemenskom društvu po sistemu “veži konja gdje ti aga kaže”. Zato je moguće da Bakir iz trezora poruči: “Da se on pita on bi dao Srbima lijevu obalu Miljacke”, kao što je dao Hrvatima desnu obalu Neretve. On “aga” to može jer vi vežete konja gdje vam “aga” kaže, bar vi koji glasate za njega. Još smo nekako dobro i prošli, jer kada njegova zamjena, bitanga iz NIP-a dođe na vlast po vašoj želji on će “dati” i Srbima i Hrvatima i ovo šta je ostalo.
Kapetan Reko neće dobiti Nobelovu nagradu. Nije ni negator ni inspirator genocida pa stoga nije kvalifikovan. Uostalom kome još treba Nobelova nagrada koju udjeljuju tamo neki Templari, čija je svijest još uvijek zarobljena u srednjem vijeku. Ni her Schmidt ni ku*a Evropa nikad nam nisu bili naklonjeni pa neće ni sada.
Esad Jaganjac, Sarajevo 20. 08. 2022.
