Rizvan Rizvić je tih, nenametljiv, skroman čovjek koji najviše govori svojim djelima. Živi u njemačkom Schwarzwaldu, a srcem i dušom u svom Kozluku i svojoj Bosni i Hercegovini.
FILMSKA PRIČA
– Rođen sam 06. oktobra 1960. godine, u Kozluku, od oca Juse i majke Safije kao njihovo najmlađe jedanaesto dijete. Osnovnu školu završio sam u Kozluku, a Školu učenika u privredi (Metalski smjer) u Zvorniku. U predratno vrijeme bio sam omladinski rukovodilac i sportski radnik. Godine 1989. stupio sam u brak sa Šehzadom Omerbegović s kojom imam blizance, sina Elvira i kćerku Elviru. Po zanimanju sam VK zavarivač, a do ‘90-ih sam radio širom bivše države. Moj dolazak u Njemačku je filmska priča za sebe. Nakon nasilne deportacije iz Kozluka, uspio sam izaći iz voza na Paliću i doći do Sremske Mitrovice, kod sestre Hatidže, a odatle preko Sombora uz pomoć Omera Omerbegovića (privatni autobuski međudržavni prevoznik) do Karlsruhea, a zatim u Schwarzwald, gdje i sada živim, priča nam Rizvan Rizvić.
KAKO STE SE SNAŠLI U NJEMAČKOJ PRVIH GODINA?
– Pa prilično teško, s obzirom na hroničnu nesanicu i brigu za ostatkom familije i nepoznanicom gdje se ko nalazi. Prije deportacije sam se nalazio unutra, u svojoj kući, kada su je zapalili. Vidjeli smo i ko je to uradio. Strašni momenti i sjećanje…
Nesanica, nepoznavanje jezika, nezaposlenost (iako smo imali pomoć) nevjerica šta se sve desilo, razočaranost u ljude, sve je to uticalo na težak period prvih godina. U to doba sam dobijao telefonske račune i do 700 DM, ali sam uspio saznati za familiju i prijatelje gdje se ko nalazi, pa i šire poznanstvo. Priključio sam se jednom fudbalskom klubu i igrajući fudbal počeo učiti jezik, a kasnije se i zaposlio. Tom prilikom sam uspio usavršiti zanimanje i specijalizirati zavarivanje plazmom (obično se plazmom zavarivalo robotima), a to me i ostavilo u Njemačkoj kada su naši zemljaci masovno “dobrovoljno” vraćani nazad i raseljavani diljem svijeta. Teško je bilo to iskušenje koje se polahko prevazilazilo. A onda je stiglo drugo, strašno, teško iskušenje – leukemija – oko 350 sati najjačih hemoterapija… toliko su ulazile te terapije u mene u moje tijelo, preko 350 sati…. Nije samo svaka dlaka otpadala nego i nokti… zatim, transplatacija koštane srži, oporavci, patnje, strahovi i borba. Hvala Bogu, prošlo je uz pomoć, prije svega supruge i djece, a naravno bez Božije i ljekarske pomoći, ne bih Vam sad odgovarao na Vaša pitanja.
VEOMA STE VEZANI ZA BIH I SVOJ RODNI KOZLUK, KAŽITE NAM NEŠTO O TOME.
– Mene su iz Kozluka deportovali (na način kao nacisti Jevreje) ali samo tjelesno, privremeno. Sve ovo vrijeme ja sam, ustvari, u svom Kozluku, svakodnevno, duševno i srčano u mislima i cijelom svojom psihom i bićem. Upravo zato što nisam fizički stalno u Kozluku, pokušavam da budem što više na sve moguće načine prisutan tamo. Pojavom interneta inicirao sam, uz nekoliko građana/ki, portal kozlukonline.com koji je radio 15 godina. Svakodnevno s novim vijestima iz Kozluka, okoline i BiH. Pokrenuli smo tada mnoge humanitarne akcije, prije svega za povratnike u Kozluk, ali i šire. Bilo je raznih vrsta pomoći, od pojedinačnih do onih većih poput finansiranja mjesečnih karti za djecu koja putuju autobusima u srednje škole i mnoge druge akcije.
Prvi smo organizovali zajedničke iftare u Kozluku. Bilo je to glavno okupljalište svih Kozlučana/ki jer Facebook još nije postojao. Nažalost, portal smo morali ugasiti, a o razlozima gašenja ne bih ovom prilikom. Uradio sam projekat, napisao tekst i finansirao snimanje kaside posvećene šehidima Kozluka pod nazivom “Šehidi Kozluka” u izvedbi i pomoći prijatelja prof. Salema ef. Hurića. To je moja mala zahvalnost našim šehidima. Inicirao sam i kratki YouTube (dronom snimljen) video dokumentarnog karaktera pod nazivom Kozluk 2020, a snimatelj je bio prijatelj Mario Stjepić iz Tuzle. Bilo je još mnogih aktivnosti u tom smjeru. Dakle, sve što je vezano za našu BiH i moj Kozluk, a može se i treba pomoći, ja sam dio toga. Od početka sam sudionik osnivanja Udruženja građana Kozluka “Nova Svjetlost” i kroz to udruženje radimo da u Kozluku bude svima bolje. Ove godine, ako Bog da, nadam se i promociji moje druge knjige.
POEMA KOZLUKU
HOĆETE LI NAM PREDSTAVITI SVOJU PRVU I OTKRITI DETALJE IZ NOVE KNJIGE KOJU ZAVRŠAVATE?
– Moja prva knjiga “Muške dimije, bijeli dudovi i crni neljudi” je nastala kao mehlem na vrijeme prije izgona. Mehlem za bolove nastale egzodusom i progonom, ali i strahom od zaborava na ono šta se desilo. Strah da se to ne zaboravi i ne ponovi. U njoj sam napisao osim priče “Muške dimije” i “Poemu Kozluku” u kojoj sam detaljno i činjenično opisao deportaciju Kozluka u vidu poeme. Tu su i priče koje opisuju stvarne istinite događaje iz Kozluka, nešto poezije, za svakog ponešto. Mislim da smo malo ostavljali pisanog traga iz svoje prošlosti na ovaj način.
Nisam se trudio niti trudim postati neki književnik ili pisac, nego jednostavno što više zapisati iz života našeg Kozluka i ljudi kojih više nema. Bitno je da sve zapisano bude naslonjeno na istinite događaje i sudionike. Ostao sam dosljedan tome i u svojoj drugoj knjizi koja je mnogo bogatija tim pričama. Opis nastajanja jedne velike familije u teška vremena nakon Drugog svjetskog rata, ali i druge priče o stvarnim događajima i ljudima tog vremena sve do ovog posljednjeg devedesetih. Nastojao sam da spomenem što više starih žitelja iz naše čaršije, onih kojih više nema među nama da ostanu trajno spomenuti. Osim toga, veoma bitno je da možemo uporediti međuljudske odnose nakon Drugog svjetskog rata, onog teškog vakta i ovog posljednjeg, nakon agresije na BiH.
KAKO SU ORGANIZOVANI BOSANCI U NJEMAČKOJ I ŠTA VAM NAJVIŠE NEDOSTAJE IZ BIH?
– Stalno sam u službi našoj BiH, kroz razne akcije klubove ili udruženja. Koordinirao sam prijavu glasača tj. pokušavao sa još mnogo bh. patriota (raznih nacionalnosti) da pomognemo ljudima da se prijave i ukažemo na važnost izlaska na glasanje. Bio sam dugo godina sabornik u IZBNJ, itd. Stoga znam da nismo baš dobro, a nadasve, nismo sinhronizovano organizovani. Fali nam više klubova bh. građana/ki mimo vjerskih udruženja pa i sportskih klubova, umrežavanja i saradnje na svim nivoima među njima. Trenutno radim s nekim našim građanima/kama u Freiburgu da se i tu pokrene organizovan rad i već se dosta toga pripremilo, nadamo se uspjehu. Ima tu i problem, nesređenosti u našoj domovini. Sve to sprečava bolje i brže organizovanje naših ljudi ovdje. Ali treba na tome stalno raditi posebno na druženju i saradnji svih naših građana/ki.
A šta mi najviše fali iz BiH? Eh… Ona duševna ljepota i opuštenost, međuljudska saradnja i poštivanje, pomaganje… Mirisi, svi mirisi. Miris cvijeća i miris života kojeg nigdje nema kao u našoj Bosni.
S KIM I GDJE ŽIVITE U NJEMAČKOJ I DA LI STE ZADOVOLJAN, SRETAN ČOVJEK?
– Vidite, svašta sam predeverao. Trenutno živim sa suprugom, a djeca su zasnovala svoje familije i imaju svoje potomke. Imam zdravu familiju, dvoje unučadi, unuka Malika i unuku Elu, slogu u familiji i braku, pa i zdravlje. Zadovoljan sam sa svim što mi je Bog odredio i dao. Toliko sam duševno spojen s našom Bosnom i mojim Kozlukom, da, dokle god tamo ne bude sve dobro i sretno, ja ne mogu reći da sam sretan. Dok boluje moja Bosna, bolujem i ja. To, jednostavno, ne mogu promijeniti. Ali mogu pomagati da bude bolje i da nam domovina ozdravi i to pokušavam na sve načine.
VAŠA PORUKA GRAĐANIMA/KAMA BIH U DIJASPORI I DOMOVINI?
– Ne bih da pametujem i šaljem neke poruke s obzirom da smo previše razjedinjeni, raseljeni i razdvojeni. Dodatna podjela na dijasporu i domovinu me, ustvari, i najviše boli. Jer, većina nije svojom voljom vani. Stoga, umjesto poruke, molba: Volimo našu BiH svim svojim bićem, srcem i dušom, voljet ćemo se i međusobno! Vjerujmo u nju i čuvajmo je!
Haris Halilović / Plima
