Prvih godina braka bišćanin Salih i njegova supruga Jelena dane godišnjeg odmora provodili su u Jugoslaviji. U Belgiji su živjeli već desetak godina i marljivo radili. Salih je vodio trgovinsku radnju, u kojoj su se mogli kupiti svi savremeni elektro- uređaji. Za vrijeme godišnjeg odmora, koji su koristili u ljetnom periodu, obilazili su rođake i prijatelje u Bihaću, a ljetovali u Neumu.
Neum je u to doba bio oaza mira, dio bosanskog mora u kome se moglo naći čisto more, tihi ugođaj i srdačna ruka dobrodošlice. Novoizgrađeni Hotel Sunce je tek otvorio svoja vrata, a bosanski funkcioneri počeli kupovati placeve uz more i graditi vikendice.
Salih i Jelena su u Neumu našli dio ovozemaljskog raja, o kojem su sanjali i koji su sanjalački opušteno uživali.
Jednoga popodneva, dok su ležali na pješčanoj plaži, plažom su se začuli dječiji glasovi popraćeni razdraganim prkosnim smijehom i vulgarnim izrazima neuobičajenim za ovo podneblje. Kratko po tom pojavi se pogurena žena, srednjih godina, zaplašena i zgrčena lica, koja je hodala četvoronoške, praćena grupom dječaka, koji su joj podizali haljinu, podraživali je i upućivali joj podrugljive riječi. Zaprepašteni slikom koju vide, Salih i Jelena su se samo sgledali. Shvatili su da se razularena grupa dječaka podsmijava ženi, koja se zgrbita i ožalošćena kretala pred njima, pokušavajući da im izmakne. Koliko god bi ona pokušavala da uhvati korak brže, oni su je sustizali. Naravno bili su brži, oblijetali su oko nje i uzvikivali pogrdne riječi. Ozlojeđen takvim ponašanjem dječaka, Salih je skočio, izružio djecu koja su se odmah razbježala, i pomogao jadnoj ženi da se oslobodi te napasti. Uzeo je za ruku i doveo kod Jelene, koja je prihvatila i smjestila pored sebe na prostirač. Nije žena morala objašnjavati svoje stanje, jer se po njenom izgledu vidjelo da je pod teškim pritiskom, i fizički ugrožena i iscrpljena siromaštvom. Nakon što im se predstavila, i rekla da je iz Bosne, sela Grm kod Zenice, ispričala im je svoj slučaj. U Jeleni i Salihu je prepoznala dobre plemenite duše, pred kojima je mogla izliti svoje jade. Dok je bila sasvim mala i ležala u sobi, njen otac, koji je volio popiti, došao je kasno noću sa sjedeljke i da ne budi suprugu i ukućane ušao u kuću kroz prozor. Obzirom da je bio mrak, nije vidio gdje staje, stao je na ležaj i nagazio na tijelo njegove kćerkice. Za oštećenje kičme nije bilo lijeka. Ostala je pogrbita i tako odrastala od svojih prvih godine života. Za njenu želju da vidi more saznala je jedna dobra žena Filomena, koja je radila u Njemačkoj, smilovala se na nju, pa odlučila da joj želju ispuni. Naravno, Salih i Jelena su joj uz riječi utjehe ponudili nešto novca i poklonili mali radio, koji su koristili na plaži. Taj događaj ih se snažno dojmio.
Kad su se vratili u Belgiju, prvi posao za Jelenu i Saliha bio je otići u trgovinu ortopedskih pomagala i potražiti prikladna kolica za staricu iz sela Grm. Željeli su olakšati njen patenički život. Kako je cijena takvih kolica bila paprena, iznosila je 10.000 franaka, odlučili su pogledati i na drugim mjestima. A trebalo je riješiti i način dostave, pa je Salih posjetio fratra Dragu, kod kojeg su se okupljali ne samo Hrvati, već i mnogi građani iz Jugoslavije, a bilo je i Turaka. S njim se znao od ranije, jer je učestvovao u prikupljanju i slanju pomoći stanovništvu Jugoslavije. Tu se Salih susreo i sa Ivanom Dadićem, kojeg su zvali Bosanac, jer je bio zaljubljenik Bosne. Kada mu je Salih jedne prilike pokazao naljepnicu Bosna i Hercegovina, kreiranu da obilježi transportne pošiljke, poljubio ga je od dragosti. Upravo tada su spremali za Bosnu veliku pošiljku hrane. I fratar je imao nekoliko kolica za teško pokretne, ali su bila oštećena, a nisu imali ni gume na točkovima. Naravno, obećao je Salihu da će u njegovo ime rado izvršiti dostavu. Istoga dana u stan kod Saliha i Jelene banuo je Salihov prijatelj, doseljenik iz Bosne, Ahmet Kurtović. Saznao je šta Salih traži, pa mu je dovezao ne samo dvoja ortopedska kolica već i i rezervne gume za točkove. A nisu se zadržali samo na tome. Kao što su to i ranije više puta činili, dali su se u akciju i za kratko vrijeme sakupili priličnu sumu novaca, odjeću i druge potrepštine, namijenjene sirotoj siromašnoj ženi. Sve to je u najkraćem roku uz pomoć fratra Drage poslano u selo Grm, sirotoj ženi, koju ni Salih ni Jelena nisu mogli zaboraviti.
Nije prošlo puno vremena, a na kućni prag Čavkića pojavila se njima nepoznata žena. Rekla je da je upravo došla iz Jugoslavije i Salihu donijela neki paketić. Rekla je da je od sestre. Šta mu je to poslala njegova sestra Ismeta, pitao se Salih dok je raspakivao pošiljku? Bio je prijatno iznenađen kad je uz prikladne kanditorske hrvatske proizvode ugledao prekrasan lajbec izrađen finim radom od bijele vune. Oprobao ga odmah. Bio mu je kao saliven. Dugo ga je i kasnije nosio, i sad ga negdje ima. Još veće iznenađenje je bilo u tome što je to bio poklon od žene iz Grma, a ne od njegove Ismete. Žena iz Grma je toliko bila obradovana i počašćena svime što su Salih i Jelena za nju učinili, da ga doživljava kao rođenog brata.
I možda bi sve ostalo na tome, da Salih i Jelena nisu i naredne godine otišli na odmor u Neum. Naravno, njihov boravak nije prošao nezapažen. Mnogi su čuli za gest dobročinstva koji su Salih i Jelena učinili sirotoj ženi. Već narednog dana dobili su poziv od sestrične pogurene žene iz Grma, da im dođu u posjetu. Sestrična je živjela u gradu i bila udana za jednog od najbogatijih ljudi Neuma, u čijem vlasništvu su bile benzinska pumpa i trgovine. Čim su ušli u bogato namještenu kuću, pred njih je vidno obradovana sa stolice skočila njihova “štićenica”, uhvatila Saliha za noge, obgrlila ih i povikala: “Ti si moj pravi svetac, pa onda Isus”. Sticajem okolnosti ili su bile pozvane, tom susretu su prisustvovale i dvije časne sestre.
“Ovo je naš novi fratar, rekla je sestrična”, upirući pogled na Saliha i okrećući se prema časnim sestrama. Dok je to govorila, u njoj se ogledalo neko posebno nadahnuće. Bila je dražesna, izgledala kao primadona. Iznenađen i počašćen takvim dočekom, prihvativši svoju titulu kao šalu, a i sam uvijek dokon šali, Salih ih zapita: “Ako sam ja fratar, a gdje mi je crkva?”. “Pravi se!”, bio je odgovor jedne od časnih sestara. Bez imalo oklijevanja, počašćen svojim novim statusom, Salih se kratko zgledao sa svojom Jelenom, iz svog novčanika izvadio novčanicu od 1.000 Franaka i pružio ih časnoj sestri. “Naš prilog, za našu crkvu” – nastavio je Salih u šali.
I narednih dana, dok su boravili u Neumu, Salih i Jelena su susretali svoje nove prijatelje. U njihovim očima i njihovim srcima postali su nedjeljivi dio ovih prostora, postali su “počasni građani grada Neuma”. Uvijek su tu dobro došli i uvijek će tu biti rado dočekani i viđeni. Jedan slučajan susret u kome je humanost nadvladala ljudski hir otvorio im je nove neslućene puteve. Nisu tada ni slutili da će im dobročinstvo koji su učinili spontano, ali sa srcem, potpuno promijeniti život.
Kad je došlo do raspada Jugoslavije, počeo rat, slike rata pokrenule su Jelenu i Saliha, iznova pobudili njihovu potrebu i urođeni osjećaj da unesrećenima pomažu. Marljivo su sakupljali hranu, odjeću, lijekove, novac i slali konvojima. Na desetine šlepera sa njihovim oznakama na ljepljivoj traci, koju je sa dubokim rodoljubljem ljubio Bosanac Ivan, prešlo je preko njihovih ruku i poslano braniocima i unesrećenom narodu u Bosne i Hrvatske. Njihovom hranom su nahranjena mnoga gladna usta. Mnogi su to zaboravili, ali zahvalnost i blagoslovi su i sada negdje u duši dobrotvorstva Saliha i Jelene Čavkić.
“Njihova crkva” je napravljena. Salihov i Jelenin život se promijenio i krenuo u drugom smjeru. Salih je doživio nesreću na poslu, od koje se duže vrijeme oporavljao. Više nikad nisu imali priliku doći u Neum, niti posjetiti “svoju” crkvu, ali uspomena na te dane u njima je ostala trajno urezana. Nisu i neće nikad zaboraviti mladu pogurenu ženu iz sela Grm, ni njenu bogatu sestričinu, a sigurno je neće ni oni njih. Prekrasan lajbec od bijele ovčije vune i sada je uredno složen na polici ormara, u stanu Saliha i Jelene Čavkić, na adresi Boslutp Str. 3, u belgijskom gradu Maasmeeclielenu.
Burlington, Zijad Bećirević
