NEKADA ŠIMIKE ZA ŠTRAFU
noge moje životne epizode pretočene su u uspomene. S uzdahom se sjećam vakta kada sam čekao da odrastem. Da u lijepom odijelu i cipelama zakoračim na (baš)čaršijski asfalt. Nisam nikad bio, ali sam znao, da se kostajnički mangupi prepoznavaju upravo i po modernom oblačenju i obuvanju. Naš kraj, za vrijeme tog zemana, bio je nadaleko poznat po izradi europskih cipela. Jedno vrijeme takozvane špičoke ili šimike bile su u modi. Među kostajničkim zavodnicima, koji su i tada vodili računa o oblačenju i obuvanju, često se vodila polemika čije su cipele najbolje. Nije u pitanju bilo kakva je koža, prirodna ili umjetna, nego kako su dizajnirane i ušminkane, uglancane… Jedni su tvrdili da je najbolji obućar Safet Golić, drugi Muste Bečirspahić, treći Ibrahim-Šiljo Ometlić, četvrti Milovan Svrabić, peti da je među njima najmlađi, a najbolji, Remzija Tihić… I tako u nedogled.
Jedno je sigurno, osim metalaca, Kostajnica je najviše imala obućara. „Krivnja“ je u tome što je u vremenu od 1945. do 1959. godine postojala Obućarsko-opančarska zadruga. Mnogi su tamo radili ili zanat završili. U našem „Gradiću Pejtonu“ opančarski zanat su imali Milovan Svrabić, Drago Cvjetojević, Milan Arbutina, Marko Ikšić i Ivan Alapić, a majstorske obućarske diplome: Ibrahim-Šiljo Ometlić, Safet Golić, Muste Bečirspahić, Mujo Golić, Adil (Rifkov otac) Golić, Ferid Golić, Sejfo Novljaković, Jandro Franović, Štefo Krovinović, Pajo Krovinović, Dušan Memičanin, Fadil Arnautović, Joso Nožinić, Franjo Franović, Ibrahim-Bjelac Dugonjić, Mehmed Bešlagić, Zvone Kovačević, Mursija Sofilić, Remzija Tihić, Meša Golić, Medo Bečirspahić, Halid Suljanović, Sulejman Agarević, Muharem Valjevac, Mehmed Agarević-Kibo, Tome Antonić, Zuhdija Ćurt, Mihajlo Marin, Mesud Biogradlija, Adem Bešlagić – Zibin, Nezir Šarić, Meho Midžić – Nain, Ismet Tihić, Omer Ikanović, Fadil Ometlić, Hamdo Ometlić, Hamdija Kartal iz Petrovca, Ivo Grublješić…
S raspadom Zadruge mnogi su potražili druga zaposlenja, prekvalificirali se ili otišli u pečalbu. Naravno, neki su otvorili obućarske radionice. Jedno vrijeme u centru grada bilo ih čak petorica. Prijatni miris kože, čim biste kročili u našu (baš)čaršiju, osjetio bi se. Obuća se izrađivala po narudžbi, bilo dječja, ženska ili muška, od tekstila, prirodne i umjetne kože. No, hoće li ovaj zanat preživjeti – teško je odgovoriti. Sa šilom u ruci je još samo Edib Tihić – Edo,. On pokušava na području dviju Kostajnica održati posao nekada priznat i uvažavan ne samo na ovim prostorima. Moj dragi komšija Edo pravi je umjetnik svog zanata. Izvodi majstorije na kožnoj galanteriji, posebice na ženskim modernim kožnim tašnama. I što je nemoguće za popraviti njegove čudotvorne ruke pretvaraju proizvod, uglavnom obuću, funkcionalnom. Za to su mu, osim zlatnih ruku, potrebni i šusterski strojevi, koje Edib posjeduje. Poznat je i priznat, ponajprije kvalitetom i brzom popravkom stare, ali i nove obuće. Uz sve to Edo prati svjetska modna kretanja u toj oblasti.
Aferim za mog komšiju!
Ferhat KORAJAC
