Piše Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Neđeljno jutro, 19. januara 2025. godine, obećavalo je mir i tišinu, onaj posebni ośećaj koji donosi početak dana. Odlučih da posjetim Stari Bar, mjesto đe se istorija i priroda stapaju u jedinstvenu cjelinu. Sa prvim zracima januarskog sunca, dok su se oblaci povlačili pred plavetnilom neba, stigao sam u blizinu ovog drevnog grada. Parkirah svoje vozilo i starom kaldrmisanom čaršijom krenuh ka tvrđavi, ośećajući kako svaki korak vodi dublje u prošlost. U tišini ranog jutra, čulo se samo blago škripanje vrata dok ranoranioci otvaraju svoje lokale, pripremajući ih za nove posjetioce. Poneki prolaznik, mahom turisti i lokalni stanovnici, već su šetali kaldrmom, upijajući spokoj ovog mjesta. Zaustavih se u lokalu „Stara čaršija“ da popijem svoju prvu kafu. Miris svježe skuvane kafe sa lokumom miješao se sa aromom starih maslina i začina, donoseći mi osjećaj topline i gostoprimstva. Uz osmijeh domaćina i zvuke jutarnjih razgovora, osjetih kako mjesto diše svojim mirnim ritmom.
Laganim korakom nastavih prema utvrđenju, koje se izdaleka činilo kao monumentalni čuvar prošlih vjekova. Masivno kameno zdanje, podno moćne Rumije, stajalo je ponosno, pričajući priču o vremenu i ljudima. Ovđe su Iliri, Grci, Rimljani, Vizantijci, Sloveni, Dukljani, Mlečani, Osmanlije, katolici, muslimani, pravoslavci svi na svoj način, ostavili snažne tragove. Kamen po kamen, građeno i dograđivano kroz vjekove, ovo utvrđenje nije samo arhitektonsko čudo, već i svjedok sudaranja i prožimanja civilizacija. Stajao sam na ulazu u Stari Bar, diveći se njegovoj ljepoti, osjećajući kako svaki ugao, svaka pukotina i svaka sjenka nose neispričane priče o ljudima koji su ovđe živjeli, borili se i stvarali. Preda mnom se otvarala staza ka duhu prošlosti, đe svaka stopa nudi priliku da zaronim u dubinu jednog vremena koje je, iako davno prošlo, ostavilo dubok pečat na sadašnjost.
OMERBAŠIĆA DŽAMIJA
Prije nego što prođoh kroz kapije drevnog Starog Bara, kuda su vijekovima prolazili trgovci, vojnici, zarobljenici, pisci, vladari, gospodari, mornari, vjernici, zanatlije i putnici, pažnju mi privukoše dvije omanje džamije – Omerbašića džamija i Škanjevića džamija. Ono
Džamija Omerbašića sagrađena je 1662. godine (H. 1082). Njen zadužbinar i graditelj bili su članovi starobarske plemićke porodice Omerbašić. Iako nekoliko puta renovirana zadržala je autentični izgled bazarske džamije iz osmanskog perioda. Kao dio kulturne baštine Crne Gore zaštićena je kao kulturno-istorijski spomenik. Prije izgradnje Islamskog centra u Baru, Omerbašića džamija je bila glavna saborna džamija u Baru. U njenom kompleksu se nalazi se turbe šejh Hasan-dede koje je izgrađeno 1612. godine (H. 1075) i česma poznata kao Kadijina ili „tekijska”-česma iz 1642. godine (H. 1063) zajedno sa starim mezarjem sa najstarijim sačuvanim nišanom – nadgrobnim spomenikom iz 1696. godine (H. 1159).
Ono što je posebno interesantno jeste da mnogi posjetioci pronađu predah u sjenci Omerbašića džamije. Njeno dvorište, mirno i spokojno, kao da pruža utočište svakome ko zakorači u njegovu tišinu. Zamišljam, kada bi ova džamija mogla da priča, ko zna kakve bi nam priče ispričala – priče o vremenima kada su ovđe stajali trgovci sa istoka i zapada, vojnici, vjernici i putnici, svaki sa svojim nadama, molitvama i mislima. Pored njene česme, koja odolijeva zubu vremena i dalje teče kristalno čista voda, mnogi zastanu da se umiju ili okrijepe. Ta voda, simbol života i nade, nosi u sebi drevne poruke prošlih vjekova, osvežavajući ne samo tijelo već i duh. Dok sjedim na jednoj od kamenih klupa ispod krošnje obližnjeg stabla, osjećam kako vrijeme ovdje teče sporije. Svaki zvuk – žubor vode, povjetarac koji prolazi kroz lišće i tihi koraci posjetilaca – stapaju se u melodiju koja pripada samo ovom mjestu. Predah u sjenci Omerbašića džamije nije samo odmor, već i prilika da se osjeti duh prošlih vremena i povezanost sa onima koji su tu nekada boravili. Ovđe, na ovom mjestu, istorija se ne čini dalekom ona je živa, u svakom kamenu, svakom detalju i svakom dahu koji se udahne pod ovim nebom.
DŽAMIJA ŠKANJEVIĆA
Nastavih svega stotinak metara dalje ka Škanjevića džamiji, koja svojim skladnim izgledom i istorijskom važnošću plijeni pažnju svakog posjetioca. Ono što sam uspio da saznam o njenim podacima govori o bogatoj, ali i burnoj prošlosti ovog značajnog vjerskog objekta. Škanjevića džamiju renovirao je Ahmed beg Škanjević 1750. godine, dok tačan datum njene izgradnje ostaje obavijen velom tajne. Ipak, njena autentičnost i tragovi prošlih vremena svjedoče o dubokoj povezanosti sa osmanskim periodom.
Munare džamije, visoko i elegantno, sagrađeno je 1819. godine zahvaljujući trudu Ali age Hasećije. U kompleksu se nalazi i tekija, za koju se vjeruje da potiče iz istog perioda kao i džamija, pružajući prostor za duhovne prakse i tihe meditacije. Tu je i mezarje iz osmanskog perioda, koje dodatno svjedoči o dugoj istoriji mjesta o ljudima koji su ovdje pronalazili mir i duhovno utočište. Prošlost Škanjevića džamije bila je ispunjena izazovima. Više puta je oštećena, a nakon velikog požara 1912. godine prestala je biti funkcionalna. Decenije su prolazile a džamija je polako padala u zaborav, prepuštena zubu vremena. Međutim, zahvaljujući nesebičnosti i predanosti barskog dobrotvora Zeka Osmanova Šabovića i njegove porodice, džamija je, zajedno sa cijelim kompleksom, doživjela novo rađanje u periodu od 2009. do 2012.
Ova obnova nije samo povratak njenog sjaja, već i duhovni. Ponovo je oživljena tradicija tesavufskog života, rad tekije i obnavljanje zikra, čime je Škanjevića džamija povratila svoju ulogu duhovnog i kulturnog centra zajednice. Danas, dok stojim ispred nje, ne mogu a da ne osjetim duboko poštovanje prema ljudima koji su svojim trudom i ljubavlju oživjeli ovo mjesto. Miris obnovljenog kamena miješa se sa duhom prošlosti a blaga svjetlost januarskog dana obasjava ovo zdanje, vraćajući mu dostojanstvo i sjaj. Stajati ovđe, ispred Škanjevića džamije, znači osjetiti povezanost sa svim onim dušama koje su kroz vjekove tražile i nalazile mir unutar njenih zidova.
ULAZAK KROZ KAPIJE STAROG BARA
Na samom ulazu kroz drevnu kapiju Starog Bara, posjetioce dočekuje mali info-punkt, diskretno uklopljen u ambijent, đe možete kupiti ulaznicu po više nego simboličnoj cijeni od svega 5 eura. I dok prelazite kroz ovu kapiju, osjetite da zakoračujete u prošlost. Svaki kamen pod vašim nogama nosi neizbrisive tragove arheološke prošlosti i vjekova koji su se ovđe nizali, ostavljajući bogatstvo istorije na svakom koraku. Krećući se kaldrmom vijugavih staza, nakon nekoliko stotina metara dolazim do nečeg izuzetnog – male crkve posvećene Svetom Jovanu, koja se smjestila na malom trgu, gotovo skrivena među maslinama i ruševinama. Ovo zdanje odiše posebnošću, a priča koja ga prati vraća nas u ne tako davnu prošlost. A kako piše na zvaničnoj stranici Centra za kulturu Bar kaže se: Crkvu je iz temelja obnovio Baranin Savo Dabanović 1927. godine a konzervatorski radovi su izvedeni 1987. godine, čime je očuvana njena autentičnost i ljepota.
Građevina je jednobrodna, sa elegantnim zvonikom na preslicu koji se izdiže iznad krova i pridaje crkvi poseban šarm. Njena unutrašnjost je zasvedena prelomljenim svodom, dok se ojačavajući lukovi oslanjaju na plitke pilastre, dajući prostoru ośećaj stabilnosti i harmonije. Ipak, ono što zaista privlači pažnju jeste nadvratnik iznad ulaznih vrata. Na njemu su u reljefu prikazana dva anđela koji među sobom drže kružni medaljon, simbol vječnosti i božanskog prisustva. Iznad toga, nalazi se gotički četvorolisni okulus, detalj koji odaje utisak starine i jedinstvene umjetničke vrijednosti.
Interesantno je da postoji vjerovanje kako je starija crkva, koja se ovdje nalazila, bila posvećena Svetom Petru, a prvi put se pominje davne 1247. godine. Zamišljam kako je to zdanje moglo izgledati i kakvu je simboliku nosilo, dok današnja crkva stoji kao njen moderniji naslednik, spoj prošlosti i sadašnjosti, svjedok vremena i svih onih generacija koje su ovdje pronalazile duhovni mir. Dok stojim ispred ove male crkve, osjećam kako me prožima tišina prošlih vjekova. Ovo nije samo arhitektonsko zdanje ovo je mjesto đe se susreću istorija, umjetnost i duhovnost, pružajući posjetiocima priliku da zastanu, razmisle i osjete snagu prošlosti koja i danas živi u svakom detalju.
Strelice kroz stara zdanja vas vode i upućuju, otkrivajući vam čaroliju ovog drevnog grada, dok usput susrećete ostatke brojnih kultura i naroda koji su ovdje ostavili neizbrisive tragove. Niđe na manjem području nije sačuvano više spomenika bogate kulturne baštine Crne Gore, što Stari Bar čini pravim muzejom pod vedrim nebom.
Dok se krećem kaldrmisanom stazom, nailazim na katoličku crkvu svete Venerande, smještenu u tišini stoljetnog ambijenta. Ova elegantna građevina, jednostavna, a opet monumentalna, privlači pažnju svojim skladom i ljepotom. Put koji prolazi pored crkve vodi dalje ka masivnim opasanim ali i (opasnim) bedemima koji poput čuvara bdiju nad istorijom Starog Bara.
Kako piše na stranici Centra za kulturu Bar, „Jednobrodna crkva, nazvana danas crkvom sv. Venerande, bila je prvobitno pokrivena drvenom krovnom konstrukcijom. Orijentisana je gotovo potpuno prema sjeveru i vjerovatno pripadala dominikancima. Po svojim arhitektonskim oblicima ona ne može biti starija od kraja XIV, odnosno prve polovine XV vijeka. Iznad portala nalazi se kružna rozeta, na kojoj ima i elemenata koji ukazuju na prelaz ka ranorenesansnim oblicima, kao profil sa ozupčanom trakom. U crkvi su očuvani medaljoni za osvećivanje crkve, kao i dijelovi živopisa. Crkva je kasnije preuređena. U podu crkve, paralelno sa bočnim zidovima, ugrađena su dva silosa. Sa istočne strane ove nalaze se ostaci starije crkve.“
Zamišljam kako je ova crkva izgledala u svom prvobitnom izdanju, kada su njeni zidovi bili svježe oslikani, a zvuk misi odjekivao kroz skromnu unutrašnjost. Danas, sa svojim kružnim rozama i elementima koji odaju prelaz između gotike i rane renesanse, crkva sv. Venerande čuva duh vremena, pozivajući posjetioce da zastanu i osjete tajnu prošlih vjekova. Pogled sa lokacije crkve pruža se ka okolnim zidinama i bujnom mediteranskom zelenilu koje okružuje ovo područje. Masline, čempresa i vijekovima stare smokve daju ovom ambijentu ne samo boju, već i miris koji nosi duh juga. Dok posmatram te opasane bedeme, osjetim kako prošlost i sadašnjost ovđe koegzistiraju u savršenom skladu. Ovo je mjesto đe se osjeća puls vjekova, gdje se svaki kamen priča o ljudima, vjerama i kulturama koje su gradile i oblikovale ovaj prostor. Put me dalje vodi ka bedemima i svaki korak otkriva novu perspektivu, novu priču. Stari Bar je mjesto koje je živi podsjetnik na istoriju i bogatstvo različitosti koje nas spaja.
STARI BAR NA RAZMEĐAMA VJEKOVA (II)
Šetnja Starim Barom i njegovom tvrđavom uvijek me podsjeti na šahovsku tablu na kojoj su figure razbacane bez reda. Nikada ne znam đe ću početi a đe završiti. Svaki korak, svaki pogled otkriva novu priču, novu tajnu koju kriju ovi drevni zidovi i kamenite staze.
Nakon što sam obišao katoličku crkvu Svete Verande, osjetio sam neodoljivu potrebu da zastanem na kapiji koja vodi ka bedemima. Moj pogled odlutao je ka veličanstvenoj Rumiji. U podnožju planine čuo se snažan huk planinskih rijeka – zvuk koji odjekuje poput melodije prirode, istovremeno snažan i opominjući. U daljini, kao da pripada nekom drugom vremenu, ugledao sam stari most. Napušten, ali dostojanstven, svjedok je nebrojenih priča, baš kao i mlinovi kraj njega. Ti drevni mlinovi, vjekovima su mljeli žitarice, stvarali zlatne kapi maslinovog ulja, i hranili generacije koje su živjele u sjeni tvrđave.
RIJEKA RIKAVAC
Rijeka, plahovita i surova, svojom snagom me podsjetila na moć prirode. Njeno hučanje djelovalo je kao upozorenje – da je potrebno poštovati njenu nepredvidivu ćud. Pretražujući literaturu, naišao sam na tekst istaknutog književnika i publiciste Željka Milovića, koji piše o rijeci Rikavac, toj bujičnoj ljepotici koja nastaje spajanjem rječice Bunar i Majlike ispod Buala, a kod Veljeg mosta i sa Vrućom rijekom.
Milović bilježi: „Odvajkada su se Bunar i Rikavac smatrali istom rijekom, odomaćen je bio samo izraz „Rijeka“, kao vlastito ime, koja se u različitim djelovima toka različito zove. Ima neuravnotežen vodostaj, u zavisnosti od klimatskih prilika – površinu sliva 26,6 km², a dužinu mreže vodotoka 17 km. Kao i sve planinske rijeke, bujičasta je sa velikim brojem kaskada i prelijepih vodopada. Za vrijeme ljeta u njima je malo vode, ali zimi je Rikavac, kažu hidrolozi, jedna od najvećih bujičnih rijeka u nekadašnjoj velikoj Jugoslaviji.“
Dok sam posmatrao tok rijeke i slušao njeno hučanje, činilo mi se kao da me vodi kroz vrijeme – od prošlosti, đe su mlinovi i mostovi bili simbol života i preživljavanja, do sadašnjosti, đe priroda još uvijek čuva svoj prvobitni ritam. Stari Bar i njegova okolina su mjesto u kojem se miješaju priroda, istorija i čovjekova neiscrpna borba da razumije i prilagodi se svijetu oko sebe. Tajna ove šahovske table nije u pobjedi ili porazu, već u igri – u istraživanju, promišljanju i divljenju svemu što nas okružuje.
Rijeke su vječite pripovjedačice, bilježnice vremena, śećanja i tajni. Kroz vijekove su spajale ljude i priče, prelazile mostove koje su gradili mlinari, vojnici, trgovci, i obični prolaznici. Rijeka nije samo huk vode – ona je žila kucavica života, simbol opstanka i promjene, a mostovi su njeni vječni saputnici.
Dok gledam ka stazama koje vijugaju uz Rikavac, ośećam snagu i mistiku ove rijeke, njeno hučanje koje odjekuje kao odjeci prošlosti. Istražujući, nailazim na neiscrpnu riznicu lokalnih legendi i priča koje je važno sačuvati od zaborava – jer svaka od njih nosi dio identiteta ovog kraja. Jedna od njih, koju je zapisao pisac Milenko Ratković, a o kojoj govori i Željko Milović, pripovijeda o nastanku Veljeg mosta, simbola moći prirode i ljudske upornosti.
Ratković bilježi a ja prepričavam: Nekada davno, dok je rijeka Rikavac bjesnila u svom pohodu, na nju je naišao turski haračlija jašući konja. Bisage koje je nosio bile su pune zlatnika, uzetih od seljaka. Njegova pohlepa nije marila za opasnosti – mostovi su bili srušeni, a bujica je nosila sve pred sobom. Haračliji se žurilo da pređe na drugu obalu. Bez mnogo promišljanja, potjerao je konja u mutne, zahuktale talase. Rijeka, kao da je osjetila teret zlata i grijeha, odnijela je pohlepnog putnika. Konj, snažan i prkosan, uspio je da se izbavi i ispliva na obalu. Tijelo haračlije voda je donijela do vrba u ulici od Rapa, đe je sahranjen. A zlatnici iz njegovih bisaga poslužili su za gradnju mosta.
Tako je nastao Velji most – čvrst, otmen i prelijep i nekada nazvivan najljepšim na ovom dijelu Jadrana. Ovaj most koji je bio i svojevrsno arhitektonsko čudo, bio je i opomena. Simbol je sukoba između pohlepe i prirode, između čovjekove želje za posjedovanjem i moći koja prevazilazi ljudske granice. Kako Milović piše: Preživio je vjekove, ali ne i krah Njemačke u Drugom Svjetskom ratu, čija ga je vojska, novembra 1944. godine, u odstupanju prema Skadru, digla u vazduh. Most je zauvijek izgubljen ali legenda nastavlja da živi.
PRIČA O CITADELI
Nastavljajući svoj obilazak, zakoračih kroz monumentalne kapije Citadele, ośećajući težinu istorije koja prožima svaki kamen ovog drevnog utvrđenja. Na zvaničnoj stranici Centra za kulturu Bar pronađoh opis koji me dodatno obogatio znanjem o ovom fascinantnom lokalitetu. Citadela, poznata i kao Tatarovica, podignuta je na śeveroistočnom ćuviku stjenovitog brda, na nadmorskoj visini od 150 metara. To strateško mjesto bilo je važno za odbranu grada, štiteći njegov śeverni ugao i pružajući posljednje utočište u slučaju opsade.
Tatarovica kao dio tvrđave je slojeviti istorijski mozaik. Na njoj se poput slojeva vremena, prepoznaju različite epohe gradnje. Iako neki nalazi grnčarije ukazuju na njeno postojanje već u 10. vijeku, oblik koji danas poznajemo počeo je da se formira početkom 15. vijeka. Na ovom mjestu, krajem 13. vijeka, nalazilo se manje pravougaono utvrđenje, čiji su temelji poslužili kao osnova za dalju nadogradnju.
Unutrašnjost Citadele krije brojne funkcionalno povezane cjeline: bastion s platformom, ravelin, i cistijernu, važni za snadbijevanje vodom tokom opsada. Takođe, otkriveni su ostaci romaničke crkve, koja śedoči o duhovnom životu ovog prostora. Tokom turskog perioda, Citadela je pretrpjela značajne prepravke – dodata su barutana i skladište municije na njenoj śeveroistočnoj strani, što je potvrđivalo njen vojni karakter.
Posebno me intrigirala priča koju su mi ispričali Starobarani – da je naziv Tatarovica povezan sa Tatarima. Ta asocijacija na nomadske ratnike koji su nekada harali ovim prostorima dodaje posebnu mistiku ovom lokalitetu. Da li je naziv ostao kao podsjetnik na njihove pohode ili kao legenda koja je tokom stoljeća poprimila svoj današnji oblik, teško je reći. Dok sam se kretao kamenitim stazama Citadele i posmatrao njene masivne zidove koji prkose vremenu, razmišljao sam o sudbinama onih koji su ovdje živjeli, branili se i molili. Svaki kamen svaki ugao čuva priče o borbama, vjeri, opstanku i prolaznosti ljudskih nastojanja. Tatarovica je śedok istorije međutim ona je i simbol otpora.
NATPIS NA SPOMENIKU – VJEČNA OPOMENA
Šetajući stazama koje čuvaju uspomene na prošla vremena, naiđoh na spomenik posvećen stradalim antifašistima jula 1941. godine. Tada, u vihoru rata, Bar je bio pod okupacijom italijanskih i njemačkih snaga, a sloboda, kako to obično biva, imala je svoju cijenu – plaćala se krvlju i životima. Ovaj spomenik ne samo da śedoči o stradanju, već i o jezivoj strani ljudske prirode, podśećajući na muke kroz koje su prolazili oni koji su stali u odbranu slobode. Na njemu piše:
„Jula 1941. godine italijanski okupator je premlaćene i izmrcvarene žive bacio u ovaj bunar pripadnike NOP-a: Nikolu Vukčevića, Vlada Kavaju, Milića Mirovića i Radomira Mickovića đe su u najtežim mukama završili svoj život.“
Ove riječi odjekuju poput eha kroz vrijeme, opominjući na užase rata, na surovost okupatora, ali i na nesalomljiv duh onih koji su se borili za pravdu, čast i slobodu. Ovo mjesto, koliko strašno toliko i sveto, nosi dublju poruku – da ne smijemo zaboraviti žrtve koje su podnesene kako bismo mi danas živjeli slobodno. Sudbina ovih hrabrih ljudi postala je simbol ne samo patnje već i nepokolebljivosti u borbi protiv tiranije. Dok stojim pred ovim spomenikom, osjećam točak i snagu istorije ali i herojskog požrtvovanja. Ovđe, na ovom mjestu, đe se okupatoru suprotstavila plemenitost boraca, shvatam da je sloboda najsvetija riječ, čije je značenje utkano u živote onih koji su je odbranili po cijenu sopstvenog postojanja.
AKVADUKT STAROG BARA ARTERIJA ŽIVOTA I SVJEDOK VJEKOVA
Koliko se pažnje posvećivalo snabdijevanju Starog Bara vodom, najbolje śedoči impresivni Akvadukt, koji se jasno vidi sa Citadele. Na stranici Kulturnog centra Bar zapisano je:
„Akvadukt, objekat 173. Prema sjevernoj strani gradske kule 163, izrađen je u tursko doba akvadukt koji ima 17 lukova, koji se oslanjaju na isti broj stubaca, i kojim je dovođena voda u grad sa udaljenosti od 3 km. Njegova trasa ima nepravilnu, izlomljenu liniju. U gornjem dijelu, u kanalu, nalazile su se međusobno povezane keramičke cijevi, koje su vodile vodu.“
Ovaj arhitektonski dragulj turskog perioda svjedoči o inženjerskoj vještini i brižnosti prema potrebama stanovništva tog doba. Njegova elegancija i funkcionalnost nisu samo dokaz majstorstva već i odraz svijesti o životnim potrebama grada. Njegova ljepota krije priču o snazi istorije i njenoj neprekidnoj vezi sa ljudskim potrebama. Akvadukt pored toga što je složeni građevinski poduhvat je i simbol trajanja i opstanka. Kroz vjekove, mijenjali su se vladari, dinastije, osvajači, vojske, carevi, kraljevi i predśednici, ali Stari Bar je uvijek iznova gradio sebe. Odolijevao je vremenskim nepogodama, ljudskim ambicijama i prolaznosti života.
Ispod njegovih temelja leži bezbroj neispričanih priča, tajni koje čekaju da budu otkrivene. Svaki kamen ovog akvadukta svjedok je jednog vremena – lijepog i teškog, vremena u kojem su ljudi stvarali i ostavljali za sobom djela koja će nadživjeti njihove živote. Kada stojim pred ovim akvaduktom i posmatram njegovu harmoniju sa okolnom prirodom, shvatam da on nije samo dio prošlosti. On je most koji spaja različite epohe, svjedoči o ljudskoj upornosti i podśeća nas na neprolaznu vrijednost čuvanja nasljeđa. Voda koja je nekada tekla kroz ove keramičke cijevi bila je izvor života, baš kao što je danas ovaj akvadukt izvor ljepote graditeljstva i dokaz da su i naši preci razumjeli suštinu povezanosti prirode, kulture i čovjeka.
KNEŽEVA PALATA ORONULA LJEPOTICA STAROG BARA I TAJNA MRTVIH VRATA
Jedna od oronulih građevina koja i danas śedoči o nekadašnjoj ljepoti života u Starom Baru je veličanstvena Kneževa palata. Iako joj je vrijeme oduzelo sjaj, jasno se vidi da je to nekada bilo impozantno zdanje dostojno knezova, vlastele i gospode. Pod njenim krovom okupljali su se ljudi visokog društva, planirali daleka putovanja, trgovali rijetkim dobrima i razmjenjivali priče sa svih krajeva svijeta. Njene zidove krase neispričane tajne o kontesama i principesama, o ljubavima, intrigama i sudbinama koje su oblikovale istoriju ovog prostora.
Na zvaničnoj stranici Kulturnog centra Bar piše da je Kneževa palata najreprezentativniji privatni objekat, sa nekoliko hronoloških faza. Pretpostavlja se da je krajem 14. i početkom 15. vijeka bila dvor vlasteoskih porodica. U prvoj fazi nalazila se unutar utvrđenja, a kasnije je prepravljana kako bi se prilagodila novim vlasnicima i potrebama vremena. U turskom periodu, palata je pripadala jednoj uglednoj porodici, zadržavajući svoj status simbola prestiža i moći.
Jedan od najzanimljivijih detalja o palati su zazidana vrata poznata kao „porta morta“ ili „vrata mrtvih “. Prema tadašnjem običaju, ova vrata su korišćena isključivo kada bi pokojnik bio iznešen iz kuće, nakon čega bi se zauvijek zatvarala kako bi se spriječio povratak duhova preminulog. Legenda kaže da su ova vrata bila smještena na skrivenom dijelu zgrade i da su bila simboličan prolaz između svijeta živih i mrtvih. Pričalo se da ako bi neko pokušao da ih ponovo otvori, čuo bi šapat pokojnika ili osjetio hladan dah smrti. Danas, Kneževa palata stoji obrasla bršljanom i primorskim biljem, koje poput zaštitničkog ogrtača prekriva njene zidove. Ispod tog zelenila, čvrsto zatvorena, čuva sve svoje tajne – ne samo one o “mrtvim vratima” već i o životu, radosti, i tragedijama koje su se u njenim odajama odigravale. Kneževa palata nije samo ruševina, već živi podśetnik na raskoš jednog doba na običaje i vjerovanja, ali i na prolaznost svega što čovjek stvori. Njeni zidovi i dalje šapuću priče o vremenu kada je bila srce moći, elegancije i plemstva u Starom Baru.
STARI BAR NA RAZMEĐAMA VJEKOVA (III)
Moja šetnja zidinama, bedemima i brojnim lokalitetima Starog Bara se nastavlja, a pažnju mi neizbježno privlači Sat-kula. Vrijeme na njoj stalo je na 7:20. Da li nam taj trenutak nešto kazuje, da li nas opominje? To su pitanja na koja jedino vrijeme može dati odgovore. Sat-kula pamti duge vjekove razvoja i preobražaja Starog Bara, kao tihog svjedoka burnih istorijskih zbivanja. Od kada je vijeka i svijeta, ljudi će mjeriti vrijeme, ali malo đe ono stoji tako simbolično, kao na ovom satu.
Na zvaničnoj stranici Kulturnog centra Bar zabilježeno je: „Sat-kula je zadužbina Jahije-age, koji je obnovio kulu 1753. godine. To je zapravo kula iz srednjovjekovnog ili venecijanskog doba, koja je prepravljena u ovaj monumentalni orijentalni spomenik, po kome se najviše prepoznaje Stari grad Bar. Starobarska Sat-kula je znatno oštećena u višenedeljnoj konstantnoj topovskoj paljbi prilikom crnogorskog zauzimanja 1877. godine. Objekat je stradao i u eksploziji 1881. godine, pa je dodatno oštećen u tri katastrofalna zemljotresa koja su pogađala region Bara – 1905, 1968. i najviše 1979. godine. Temeljno je sanirana i restaurirana 1984. godine.“
Dok nastavljam svoje korake, Sat-kula dominira okolinom, kao simbol ne samo arhitektonske ljepote, već i nepokolebljivosti uprkos svim izazovima. Ovo veličanstveno zdanje, smješteno u srcu Starog Bara, ujedno je svjetionik prošlosti i opomena budućnosti. Njegova istorija prožeta je pričama o ljudima, kulturama i neuništivom duhu ovog prostora.
ARHIEPISKOPSKA PALATA
Nakon obilaska Sat-kule, koraci me vode ka još jednom dragulju Starog Bara – impozantnom zdanju Arhiepiskopske palate. Ova monumentalna građevina danas čuva brojne eksponate koji svjedoče o bogatoj prošlosti, prožimanju različitih kultura i identiteta, takođe ukazuje na duhovni i istorijski značaj ovog prostora. U obnovljenoj palati smještena je arheološka postavka, čiji eksponati danas svjedoče o minulim vremenima i ljudima koji su ovdje živjeli.
Kako je navedeno na zvaničnoj stranici Kulturnog centra Bar: „Veliki portal i tri vitka gotička prozora mogu indicirati da je ovaj objekat prvobitno bila crkva, koja je kasnije prepravljena u dvor biskupa. Po natpisu koji je pronađen sekundarno, pominje se kurija i godina 1400, što potvrđuje pretpostavku da je ovdje bio dvor arhiepiskopa: … CURIA D(OMINI) R(ECTORIS) H(IUS) EC(C)L(E)SIE DE AN (TIVARO) ANN (O) D(OMI)NI MCCCC …“
Unutar palate su otkrivene zidane grobnice, ukrašene crvenim krstovima oslikanim na sve četiri strane. U nekim od njih krstovi su urezani u malter, što govori o specifičnom sakralnom značaju ovog prostora. Snažna katolička vjera, čvrsto ukorijenjena u zajednicu, vezivala je ljude ovoga kraja, gradeći mostove među generacijama i postavljajući temelje duhovnog jedinstva. Ta vjera se ovdje osjećala kao simbol nade, opstanka i zajedničkog identiteta. Danas, ova građevina udomljava arheološki muzej, čiji eksponati brišu granice vremena i povezuju nas sa prošlim vijekovima.
Arhiepiskopska palata u Starom Baru predstavlja autentični spoj arhitekture, istorije i kulture. Prvobitno sagrađena kao katolička crkva, kroz vjekove je doživjela transformaciju u dvor biskupa, što dodatno svjedoči o slojevitosti i dinamičnosti kulturne baštine ovog prostora. Njeni gotički prozori i monumentalni portal odaju utisak elegancije i duhovne uzvišenosti, dok grobnice unutar palate nude uvid u rituale i vjerovanja prošlih epoha. Ova veličanstvena građevina, sada dom arheološke postavke, ne samo da čuva istoriju, već je i simbol trajanja i neuništivosti identiteta Starog Bara.
Arheološki muzej, smješten u impozantnom zdanju Arhiepiskopske palate, nudi bogat i detaljan uvid u raznovrsne istorijske i kulturne periode koji su oblikovali identitet Starog Bara. Kroz pažljivo osmišljenu postavku, posjetioci imaju priliku da zakorače u daleku prošlost, osjetivši duh vremena koji seže od paleolita i neolita, kada su prvi stanovnici ovog područja oblikovali svoj život u skladu sa prirodom i resursima koji su im bili na raspolaganju. Jedan od važnih segmenata muzejske postavke odnosi se na geografski položaj Starog Bara, čija je strateška lokacija omogućila razvoj ovog mjesta kao važnog trgovačkog, kulturnog i duhovnog centra. Posebna pažnja posvećena je Nekropolama u Mijelama, koje svjedoče o drevnim običajima sahranjivanja, kao i o umjetničkoj vještini iskazanoj kroz detaljno ukrašene nadgrobne spomenike.
Izložene skulpture i ukrasi u kamenu predstavljaju vrhunske radove umjetnika koji su živjeli u različitim epohama, dok predmeti od stakla i keramike donose tragove svakodnevnog života i estetskog senzibiliteta minulih generacija. Posebno mjesto zauzimaju eksponati iz perioda Otomanskog Bara, uključujući primjere otomanske keramike ukrašene bogatim motivima i simbolikom, koji svjedoče o dugoj vladavini i kulturnom uticaju Osmanskog carstva na ovaj region. Muzejska kolekcija takođe obuhvata artefakte iz perioda rimske i helenske kulture, koji ističu sofisticiranost civilizacija koje su utemeljile temelje zapadne kulture. Pored toga, izloženi predmeti iz kasne antike i ranog srednjeg vijeka prikazuju prelazne periode i transformacije kroz koje je Bar prolazio pod različitim vladarima i kulturama.
Posebno impresivni su eksponati iz vremena kada je Bar bio pod vlašću Venecije, uključujući predmete koji oslikavaju procvat trgovine i zanatstva u ovom periodu. Gvozdeno doba i tumuli donose priče o prvim zajednicama koje su razvile složene društvene i ritualne strukture. Ova bogata zbirka, koja obuhvata i još mnogo drugih dragocjenosti, poput oruđa, oružja, nakita i religijskih predmeta, svakom posjetiocu pruža priliku da se poveže s duhom prošlih vremena. Arheološki muzej nije samo prostor čuvanja artefakata, već i dinamičan centar učenja i razumijevanja kako je kroz vjekove oblikovan identitet Starog Bara i njegovih stanovnika. Svaka sala, svaki izloženi predmet, nosi sa sobom priču koja nas podsjeća na to koliko je važno čuvati i njegovati nasljeđe za buduće generacije.
POGLED NA OSMANSKE AMAME
Dok kročim stazom đe su smještena turska kupatila (osmanski hamami), osjećam kako me obuzima mistični duh prošlih vremena. Ovo nije samo arhitektonska struktura to je prostor ispunjen tišinom i tajnama, u kojem se svaka pora kamena čini kao čuvar priča o ljudima, ritualima i njihovoj potrazi za mirom i pročišćenjem.
Kako je zapisano na zvaničnoj stranici Kulturnog centra Bar: „Tursko kupatilo (hamam) je objekat čiji je glavni kvadratni prostor zasveden kupolom na trompama. Ispod poda očuvan je hipokaust formiran od niza nižih stubaca između kojih je cirkulisao topao vazduh. Pod je bio od kamenih ploča, koje su nalijegale na ove stupce. Keramičkim cijevima dovođena je iz susjedne odaje topla i hladna voda, koja je cirkulisala duž zidova.“
Već na prvi pogled, hamam svojim jednostavnim, ali impresivnim dizajnom odaje utisak sklada između funkcionalnosti i estetike. Kamenje na podu, zagrijano toplim vazduhom koji je nekada kružio ispod njega, čini se kao da još uvijek nosi tragove koraka onih koji su ovđe dolazili u potrazi za opuštanjem, obnavljanjem tijela i duha. Keramičke cijevi, koje su dopremale vodu iz susjednih odaja, bile su dio promišljenog sistema, čineći hamam simbolom napredne osmanske inženjerske vještine. Poseban ugođaj pruža prostor zasveden kupolom, čije su zidove grijali kanali povezani sa pećima. Dimnjak, koji je služio za izvlačenje dima i zagrijavanje zidova, nije bio samo tehničko rješenje već i element harmonije unutar čitavog sistema. Na kupoli i svodovima nalaze se mali otvori za osvjetljenje i ventilaciju, kroz koje prodire suptilna svjetlost, stvarajući gotovo mističnu atmosferu.
Ulaskom u hamam, čovjek osjeća povezanost sa duhom prošlosti, kao da prostor šapuće o nekadašnjem životu i ritualima. Topla i hladna voda, pažljivo vođena keramičkim cijevima i stubovi hipokausta koji su podove činili toplim, bili su simbol ne samo funkcionalnosti već i umjetničkog izraza. Hamami nisu bili samo mjeta za tjelesno pročišćenje oni su bili i mjesta duhovnog spokoja, susreta i meditacije. U ovom prostoru, đe su se ispreplitali toplina vode, svjetlost koja prodire kroz male otvore i mirisi prošlih vremena, svaki posjetilac može osjetiti duh civilizacije koja je znala spojiti praktično i duhovno. Turska kupatila u Starom Baru nisu samo arhitektonsko blago, već i podsjetnik na važnost rituala koji pročišćavaju tijelo i vraćaju duši mir.
CRKVA SVETE KATARINE
Posebnu pažnju privlači katolička crkva svete Katarine, koja ne samo da svojim izgledom fascinira, već i nosi priču ispunjenu simbolikom i duhovnošću. Svetu Katarinu, zaštitnicu učenjaka, filozofa i svih koji tragaju za mudrošću, vjera i legenda opisuju kao ženu izuzetne ljepote i uma, koja je živjela u 4. vijeku i stradala kao mučenica zbog svoje odanosti hrišćanskoj vjeri. Njena snaga i odlučnost odjekuju kroz vjekove, baš kao i u ovoj maloj crkvi, čiji svodovi i zidovi pričaju tihe priče o vjeri i upornosti. Ispod same crkve nalazi se kratak tunel i prolaz, što dodatno naglašava njenu mističnost i povezanost sa tajnama prošlih vremena. Prolaz, sa svojim zasvođenim svodom, kao da nas poziva da se zaustavimo i oslušnemo odjeke koraka onih koji su tuda prošli. Taj detalj, u kombinaciji sa arhitektonskim specifičnostima crkve, čini ovo mjesto posebnim i nezaboravnim.
Kako je zapisano na zvaničnoj stranici Kulturnog centra Bar: „Crkva sv. Katarine rađena je u romanogotičkom maniru, karakterističnom za sakralno i profano graditeljsko nasljeđe Bara, i predstavlja rijedak primjer crkvica ovoga doba koje su sazidane nad zasvođenim prolazom. Ulica kojom se prilazi crkvi popločana je turskom kaldrmom.“
Vjeruje se da je crkva mogla biti sagrađena kao manastirska građevina oko koje je postojala monaška zajednica, ili kao privatna kapela unutar neke palate. Ova mogućnost unosi dodatnu dimenziju u njenu istoriju, dajući naslutiti da je bila mjesto tihe molitve, kontemplacije i duhovne zajednice. Izgrađena u XIV vijeku, crkva je kroz vijekove preživjela različite izazove, ali je 2018. godine rekonstruisana, čime je sačuvan njen izuzetan značaj za kulturnu i duhovnu baštinu Bara.
Popločana turskom kaldrmom, ulica koja vodi do crkve sama po sebi nosi posebnu atmosferu, kao da nas vodi kroz vrijeme. Crkva svete Katarine, sa svojom jednostavnošću i uzvišenošću, ostavlja utisak tihog svetilišta, mjesta đe se duh uzdiže i đe se prošlost susreće sa sadašnjošću u harmoniji svetog i ljudskog.
STARI BAR I ČEMPRESI
Kasno popodne opominjalo me na kraj dana, kao tihi podsjetnik na prolaznost trenutaka. Sve što sam doživio činilo se tek djelićem mnogo šireg mozaika priča, svjedočanstava i emocija koje Stari Bar čuva u svojim zidovima i stazama. Mnoge stranice naše zajedničke istorije, kulture, religije i nacija ostale su samo dodirnute, tek zagrebane površine beskrajnog bogatstva koje ovaj prostor nudi. Još mnogo toga čeka da bude istraženo, doživljeno i shvaćeno, jer istorija Starog Bara nije samo prošlost – ona je živuća, produhovljena priča koja nastavlja da govori svakome ko želi da je sluša.
Dok sam koračao njegovim kamenim stazama, pažnju su mi privukla brojna drevna stabla čempresa, čuvari vremena, čija visina i vitkost odaju utisak vječnosti. Čempres, poznat kao simbol tuge i uzvišenosti, vjekovima je bio prisutan u mediteranskim krajevima, a posebno u sakralnim prostorima. Njegova tamna, smirena silueta često je pratila crkve, groblja i drevne trgove, kao tiho svjedočanstvo o prolaznosti ljudskog života i neuništivosti duha. Njegove grane kao da pružaju ruke ka nebu, dok mu duboko utkani korijeni svjedoče o povezanosti sa zemljom i njenom istorijom.
U kontekstu Starog Bara, čempresi su tihi svjedoci vjekova, čuvari sjećanja. Njihovo prisustvo podsjeća na neprolaznu vezu čovjeka sa prirodom, ali i na tradiciju koja se ovđe vijekovima njeguje. U sjenama tih čempresa možda su sjedili i razmišljali monasi, hodže, trgovci, vojnici ili putnici, dok su njihovi koraci odzvanjali kaldrmom koja i danas na naljepši način čuva brojne priče kako one zapisane tako one koje postoje u predanjima, legendama, pričama. Stari Bar, sa svojim drevnim zidinama i starim čempresima, nije samo grad on je živi organizam ispunjen dušom i sjećanjima. Čempresi, ti vječni čuvari, stoje kao simbol snage i postojanosti, opominjući nas da se, iako smo prolazni, naš duh može uzdići ka nečemu većem, baš kao njihove grane koje dodiruju nebo. Dok sam odlazio, svjetlost zalaska sunca obasjavala je njihovu tamnu siluetu, a u tom prizoru vidio sam ne samo kraj dana, već i obećanje novih početaka i spoznaja koje me čekaju. Stari Bar je putovanje kroz vrijeme i dušu, ispunjeno neispričanim pričama koje tek treba otkriti i dodirniti. A JA SAM DOTAKAO SAMO NEKE
Vrijeme pred Starim Barom neumitno teče, poput rijeke koja nikada ne staje, noseći sa sobom sjećanja, priče i sudbine onih koji su ovđe živjeli. Njegove drevne zidine i kamenite staze tiho svjedoče o veličanstvenosti prošlih epoha, dok strpljivo čekaju da se novi arheolozi, istraživači i vizionari posvete njegovim skrivenim tajnama. Stari Bar nije samo svjedok vremena on je živa enciklopedija civilizacija, mjesta susreta kultura, religija i naroda koji su ovdje ostavili neizbrisiv trag.
Njegovi drevni temelji i zaboravljeni prolazi kriju još mnoge tajne koje čekaju da budu otkrivene, svaki kamen možda skriva novu priču, svaki ukras može ponuditi još jedan komad slagalice koja čini bogatu istoriju ovog prostora. Tu su slojevi civilizacija – ilirski, rimski, vizantijski, dukljanski, venecijanski, osmanski – isprepleteni u neponovljivom spoju koji podsjeća na važnost ovog grada kroz vjekove.
Međutim, Stari Bar ne može sam da čuva svoje blago. On traži pažnju i zaštitu, traži novu generaciju arheologa, istoričara i stručnjaka koji će sa ljubavlju i posvećenošću raditi na otkrivanju i očuvanju njegovih neprocjenjivih vrijednosti. Traži državu, institucije i zajednicu da ga prepoznaju ne samo kao turističku atrakciju već kao dragulj kulturne baštine Crne Gore i šireg regiona. Jer svaki dan koji prođe bez akcije i ulaganja prijetnja je da se dio njegovih tajni zauvijek izgubi pod teretom vremena. Vrijeme neumitno prolazi, ali Stari Bar i dalje stoji, nepokolebljiv, oslonjen na svoju istoriju i bogatu dušu. On ne traži mnogo – samo ruku koja će ga zaštititi, pogled koji će ga razumjeti i trud koji će mu vratiti sjaj koji zaslužuje. Jer u njegovim zidinama, prolazima i ostacima krije se mnogo više od kamenja i ruševina – krije se identitet, sjećanje i duh jedne civilizacije koja ima još mnogo toga da ispriča onima koji žele da slušaju.
BHDINFODESK
