Potraga za pričom je uzbudljiva, inspirirajuća, često nepredvidiva. Umjetnik bez teme prolazi svojevrsnu groznicu. Nevidljive rešetke drže ga zatvorenim u sopstvenu prazninu. Umjetnik je mali bog, stvaralac svijeta – rečenica koja implicira moć, nepogrešivost, zapravo postaje simbol stvaralačke impotencije. Ipak, dovoljan je trenutak, osjećaj, pogled da unutrašnje vrenje dosegne vrhunac i poluči priče, teme vrijedne materijalizacije.
David Samic, umjetnik istančanog senzibiliteta, otvorenog, savjesnog pristupa temama, nepretenciozno svoje zamisli smješta u trodimenzionalni prostor, njegov poligon za beskrajnu radost igre, zaigravanja i eksperimentisanja s različitim žanrovima i formama. Inače, Samic je rođen u Parizu 1988. godine. Majka je francusko-bosanski pisac porijeklom iz Sarajeva, otac inženjer informatike, austrijsko-rusko-jugoslovenskog porijekla, djed univerzitetski profesor književnosti, a nana slikarka i dramaturginja. S obzirom na to da je odrastao u porodici intelektualaca, u ranom djetinjstvu počinje pokazivati naklonost prema umjetnosti, naročito književnosti i teatru. Igrao je u dramskim i poetskim (bilingvalnim) predstavama svoje majke, učestvovao na renomiranim festivalima kao što su Sarajevska zima i Baščaršijske noći. Kao izniman, nadaren učenik, nakon pariške gimnazije gdje mu je opcija bila literatura i likovna umjetnost, završava najprije studije filma na Univerzitetu Paris 1 Sorbonne, a onda i studije montaže, režije i specijalnih efekata na školi za film EICAR, također u Parizu. Akademski put determinirao je, između ostalog, da Samic definitivno zavoli sve tehničke mogućnosti koje nudi vizuelna umjetnost. Kombinuje različite kinematografske tehnike i istražuje različite žanrove. Autor je nekoliko kratkometražnih igranih filmova koji su obišli mnoge međunarodne filmske festivale. Bio je učesnik Talent Kampusa koji organizuje Sarajevo Film Festival, gdje je slušao predavanja i pohađao radionice poznatih svjetskih filmskih radnika, glumaca i režisera, kao što je, npr., Wim Wenders. Danas profesionalno djeluje kao snimatelj, montažer i reditelj. Pravi video-spotove za muziku, a bavi se i animacijom. Bio je i stažist kod scenariste, pisca i bivšeg ministra za kulturu Frédérica Mitterranda. Jedna od njegovih pasija je i slikarstvo. Imao je nekoliko izložbi u Francuskoj. Grafički je oblikovao i ilustrovao mnoga izdanja knjiga Jasne Šamić koja izlaze na francuskom i bosanskom jeziku.
David Samic je naročito superioran dok radi akvarele. Riječ je o tehnici koja traži disciplinu i slobodu istovremeno, jer majstor mora znati kada će pustiti vodu da govori, a kada će intervenisati s minimalnim, ali odlučnim potezom. Ta estetika slučajnosti ovom umjetniku je prirođena; s lakoćom i bez strahova barata kistom. Obratite pažnju na samopouzdanje kojim odišu njegovi radovi, koji se mogu vidjeti i kao ilustracije knjige Jasne Šamić Sarajevo moje mladosti. Za razliku od ulja ili akrila, akvarel ne dopušta lako ispravke. Jednom nanesen ton gotovo je nemoguće potpuno ukloniti, što zahtijeva izuzetnu preciznost, sigurnost ruke i iskustvo u predviđanju ponašanja boje – sve ono što on demonstrira tako suvereno. Naivne posmatrače upućujem da je akvarel zapravo psihološko ogledalo koje reflektira koliko umjetnik može da prihvati promjenu, grešku i prolaznost trenutka. Boja koja se razlijeva ne simbolizuje samo estetski efekat, već i unutrašnje otapanje rigidnosti, dopuštanje emocijama da pronađu sopstveni oblik. David dopušta i otpušta emocije, a još važnije, prepoznaje ih na licima drugih – svojih bližnjih (koliko samo sjete, nostalgije i mirisa osjetite dok posmatrate portret njegove nane, sarajevske dame, također umjetnice) i/ili onih čija patnja doseže nezapamćene dubine.
U prilog navedenom govore i impresije koje je zabilježila Kanika Lepoutre u povodu njegove pariške izložbe:
… Ono što prvenstveno karakteriše akvarele ovog mladog umjetnika jeste njihova poetičnost, i onda kad slika Sarajevo – rodni grad njegove majke, i grad njegovog oca, rusko-austrijskog porijekla – kao i druge gradove, kao što su Venecija i Istanbul, ili svoj rodni Pariz. Svi ti gradovi imaju nešto slično, a to je ta izražena liričnost, u noble smislu te riječi, koja je prisutna zahvaljujući sfumatu, koji nosi u sebi nostalgiju i romantičnost, ali ta osjećanja budi i u nama…
Akvarel nije samo tehnika, već mentalno i emocionalno stanje – stanje u kojem se kontrola i slučajnost stapaju u harmoniju, a umjetnik postaje posmatrač sopstvenog toka.
Uvjerljivo prikazuje i facijalne ekspresije, što se najbolje ogleda u njegovom crtežu Krik, gdje vještim potezima hvata bolni grč bespomoćnog djeteta. Ana Stjelja oduševljeno bilježi:
… Briljantnost „Krika“ leži u njegovom emotivnom paradoksu. Dječiji izraz balansira između nevinosti i boli koja se riječima ne može u potpunosti opisati. Lice koje naizgled odaje radost postaje platno kontradikcija – odraz bezbrojne djece prisiljene da nose osmijeh dok im se djetinjstvo oduzima. Meki obrisi portreta izdaju surovu stvarnost koja se krije iza njih: gubitak slobode, ugušeni snovi i prerano nametnuti teret odraslosti…
Ana Stjelja je ovo napisala u povodu međunarodne izložbe posvećene djeci Gaze koja je održana nedavno u Jordanu, gdje su bile zastupljene dvije slike pomenutog umjetnika.
Sa druge strane, David Samic se profiliše kao vizuelni stvaralac čiji rad stoji na raskršću režije, snimateljskog promišljanja i ritmički precizne montaže. Ono što obilježava njegov opus nije formalistička spektakularnost, nego sposobnost da uočava i dramaturški artikuliše mikro-dinamiku prizora – geste, pokrete, promjene ritma – i da ih prevede u koherentnu vizuelnu cjelinu. David Samic pristupa režiji kao procesu uspostavljanja značenjskog reda: kompozicija kadra, prostorna organizacija i orkestracija pogleda funkcionišu kao elementi jedne promišljene dramaturgije. Njegova režija potcrtava relacijske tenzije među subjektima u kadru i, umjesto da dominira materijalom, gradi diskretan okvir u kojem sadržaj dobija unutrašnji ritam. Precizno upravlja optikom i svjetlom, pri čemu preferira jasno čitljive kompozicije i dinamičku ravnotežu između statičnih i pokretnih planova. Režiser ne koristi kameru kao puki registracijski alat, nego kao analitičku sondu koja otkriva odnose, teksture i emocionalne naglaske prizora. U njegovom radu režija, kamera i montaža nisu odvojeni sektori, nego integrisani slojevi jednog autorskog rukopisa. Davidovo umijeće leži u sposobnosti da tehničke elemente podredi narativnoj i značenjskoj jasnoći, čineći cjelinu koherentnom, preglednom i komunikacijski preciznom. U tom smislu, David Samic se može tumačiti kao autor koji prakticira vizuelni minimalizam s visokim stepenom interpretativne lucidnosti.
Analiza vizuelnog rada Davida Samica pokazala je autora čiji se profesionalni identitet zasniva na rijetkoj integraciji režijskog, snimateljskog i montažerskog umijeća. Davidova režija počiva na jasno artikulisanoj dramaturgiji pogleda: on oblikuje prostor, ritam i vizuelnu tenziju s mjerom koja istovremeno otkriva i usmjerava značenje, bez suvišnog formalnog opterećenja. Njegov snimateljski rad, obilježen stabilnim kompozicijama, suptilnim pokretima kamere i preciznim korištenjem svjetla, potvrđuje autorovu posvećenost vizuelnoj logici i interpretativnoj funkciji kadra, dok montaža, ritmički disciplinovana i narativno koherentna, djeluje kao prirodni produžetak režijskog koncepta. Ono što Davida Samica izdvaja jeste činjenica da njegova vizuelna sofisticiranost ne ostaje ograničena na audiovizuelne formate. Kao umjetnik akvarela i ulja na platnu, pokazuje zavidan stepen kolorističke senzibilnosti, zrelosti, prostorne organizacije i gotovo intuitivne kontrole nad odnosom figure i pozadine. Njegovo slikarstvo nije paralelna aktivnost, nego integralni dio istog estetskog habitusa: preciznost pogleda, osjećaj za nijansu i umijeće kompozicionog balansa prisutni su u njegovim filmskim i televizijskim radovima.
Za sve ovo dokaz su njegovi kratkometražni filmovi koji su obišli mnoge međunarodne festivale, a posebno film Signal (Le Signal), koji je adaptacija novele Charlesa Dickensa The Signal-Man. Ovo sve prepoznala je i slavna njemačko-francuska glumica Hanna Schygulla, koju posebno pamtimo po filmovima Fassbindera, i to Lili Marleen, a koja je, vidjevši filmove Davida Samica i pročitavši scenarij za njegov dugometražni film, pristala da igra u tom filmu.
U konačnici, Samic se profilira kao autor čiji rad objedinjuje tehničku vještinu i estetsku promišljenost u više medija. Bez obzira radi li se o režiji, montaži ili slikarskom platnu, njegovo stvaralaštvo karakterišu dosljednost vizuelne logike, pažljivo dozirana ekspresivnost, poetičnost, i sposobnost da svaki medij pretvori u prostor suverene i prepoznatljive umjetničke artikulacije.
Đorđije R. Radulović
La géométrie de l’émotion : David Samic et l’architecture du regard
La quête d’une histoire est exaltante, inspirante, souvent imprévisible. L’artiste privé de thème traverse une sorte de fièvre. Des barreaux invisibles le maintiennent enfermé dans son propre vide. L’artiste est un petit dieu, créateur d’un monde – une phrase qui implique puissance et infaillibilité, mais qui devient en réalité le symbole d’une impuissance créatrice. Pourtant, il suffit d’un instant, d’un sentiment, d’un regard pour que l’ébullition intérieure atteigne son apogée et engendre des récits, des thèmes dignes de se matérialiser.
David Samic, artiste d’une sensibilité raffinée, d’une approche ouverte et consciencieuse, installe sans prétention ses idées dans l’espace tridimensionnel, qui devient pour lui un terrain de joie infinie, de jeu, de vivacité et d’expérimentation avec différents genres et formes. David Samic est né à Paris en 1988. Sa mère est une écrivaine franco-bosnienne originaire de Sarajevo, son père un ingénieur en informatique d’origine autrichienne, russe et yougoslave, son grand-père professeur de littérature à l’université et sa grand-mère peintre et dramaturge. Ayant grandi dans une famille d’intellectuels, il manifeste très tôt une inclination pour l’art, en particulier la littérature et le théâtre. Il a joué dans des pièces dramatiques et poétiques (bilingues) mises en scène par sa mère et a participé à des festivals renommés tels que Sarajevo Winter ou les Nuits de Baščaršija. Élève exceptionnel et talentueux, il suit au lycée parisien une option littérature et arts plastiques, puis poursuit d’abord des études de cinéma à l’Université Paris 1 – Sorbonne, avant de se spécialiser en montage, réalisation et effets spéciaux à l’école de cinéma EICAR, également à Paris. Ce parcours académique l’a notamment conduit à aimer profondément toutes les possibilités techniques qu’offre l’art visuel. Il combine différentes techniques cinématographiques et explore divers genres. Il est l’auteur de plusieurs courts métrages de fiction projetés dans de nombreux festivals internationaux. Il a été participant du Talent Campus organisé par le Festival du film de Sarajevo, où il a suivi des conférences et ateliers animés par de grands noms du cinéma mondial, tels que Wim Wenders. Aujourd’hui, il travaille professionnellement comme cadreur, monteur et réalisateur. Il réalise également des clips musicaux et pratique l’animation. Il a été stagiaire auprès du scénariste, écrivain et ancien ministre de la Culture Frédéric Mitterrand.
Une autre de ses passions est la peinture. Il a exposé plusieurs fois en France. Il a conçu et illustré de nombreuses éditions des livres de Jasna Šamić publiés en français et en bosnien.
David Samic est particulièrement remarquable dans l’aquarelle. Il s’agit d’une technique qui exige à la fois discipline et liberté, car le maître doit savoir quand laisser l’eau parler et quand intervenir par un geste minimal mais décisif. Cette esthétique du hasard est naturelle pour cet artiste : il manie le pinceau avec aisance et sans crainte. Observez la confiance qui émane de ses œuvres, visibles notamment dans les illustrations du livre Sarajevo de ma jeunesse de Jasna Šamić. Contrairement à l’huile ou à l’acrylique, l’aquarelle ne permet pas facilement les corrections. Une fois la teinte appliquée, il est presque impossible de l’effacer entièrement ; cela demande une précision exceptionnelle, une grande sûreté de la main et une expérience capable d’anticiper le comportement de la couleur – tout ce que David maîtrise avec souveraineté. Pour les observateurs naïfs, je souligne que l’aquarelle est en réalité un miroir psychologique reflétant la capacité de l’artiste à accepter le changement, l’erreur et la fugacité de l’instant. La couleur qui se répand ne symbolise pas seulement un effet esthétique, mais aussi la dissolution intérieure des rigidités et l’abandon aux émotions qui cherchent leur propre forme. David laisse circuler, libère ses émotions et, plus encore, les reconnaît sur les visages des autres – de ses proches (combien de nostalgie, de douceur, de parfums ressent-on dans le portrait de sa grand-mère, dame sarajévienne, elle aussi artiste) et/ou de ceux dont la souffrance atteint des profondeurs inouïes.
Les impressions de Kanika Lepoutre, recueillies lors de son exposition parisienne, témoignent de tout cela :
… Ce qui caractérise avant tout les aquarelles de ce jeune artiste, c’est leur poésie, même lorsqu’il peint Sarajevo – la ville natale de sa mère, et celle de son père, aux origines russes et autrichiennes – ainsi que d’autres villes comme Venise, Istanbul ou son Paris natal. Toutes ces villes ont quelque chose en commun : cette forte lyricité, dans le noble sens du terme, présente grâce au sfumato, porteur de nostalgie et de romantisme, et qui éveille ces mêmes sentiments en nous…
L’aquarelle n’est pas seulement une technique, mais un état mental et émotionnel – un état où contrôle et hasard se fondent en harmonie, l’artiste devenant observateur de son propre flux intérieur.
Il représente avec force les expressions faciales, ce qui se voit le mieux dans son dessin Le Cri, où par des traits habiles il saisit la crispation douloureuse d’un enfant impuissant. Ana Stjelja note avec admiration :
… La brillance du « Cri » réside dans son paradoxe émotionnel. L’expression de l’enfant oscille entre innocence et douleur indicible. Un visage qui semble refléter la joie devient la toile de contradictions – le reflet d’innombrables enfants contraints d’afficher un sourire alors qu’on leur vole leur enfance. Les contours doux du portrait trahissent la dure réalité cachée derrière eux : perte de liberté, rêves étouffés, poids de l’âge adulte imposé trop tôt…
Ana Stjelja a écrit ce texte à l’occasion d’une exposition internationale dédiée aux enfants de Gaza, qui s’est tenue récemment en Jordanie et où figuraient deux œuvres de David Samic.
Par ailleurs, David Samic se profile comme un créateur visuel dont le travail se situe au carrefour de la réalisation, de la réflexion cinématographique et du montage rythmiquement précis. Ce qui caractérise son œuvre n’est pas le spectaculaire formaliste, mais la capacité à percevoir et à articuler la micro-dynamique d’une scène – gestes, mouvements, variations de rythme – et à les traduire en un ensemble visuel cohérent. David aborde la réalisation comme un acte de mise en ordre du sens : la composition du cadre, l’organisation spatiale et l’orchestration du regard fonctionnent comme les éléments d’une dramaturgie réfléchie. Sa mise en scène souligne les tensions relationnelles entre les sujets du cadre et, au lieu de dominer la matière, construit un espace discret où le contenu acquiert son propre rythme interne. Il dirige optique et lumière avec précision, privilégiant des compositions lisibles et un équilibre dynamique entre plans statiques et mouvants. Le réalisateur n’utilise pas la caméra comme simple outil d’enregistrement, mais comme une sonde analytique révélant relations, textures et accents émotionnels. Chez lui, réalisation, cadre et montage ne sont pas des secteurs séparés, mais les couches intégrées d’une même écriture d’auteur. L’art de David réside dans sa capacité à subordonner les éléments techniques à la clarté narrative et signifiante, rendant l’ensemble cohérent, lisible et communicativement précis. En ce sens, il peut être perçu comme un auteur pratiquant un minimalisme visuel doté d’une grande lucidité interprétative.
L’analyse du travail visuel de David Samic révèle un auteur dont l’identité professionnelle repose sur une rare intégration de la réalisation, du cadrage et du montage. Sa mise en scène s’appuie sur une dramaturgie du regard clairement articulée : il façonne l’espace, le rythme et la tension visuelle avec une mesure qui révèle et oriente le sens, sans surcharge formelle. Son travail de cadreur, marqué par des compositions stables, des mouvements subtils de la caméra et un usage précis de la lumière, confirme son attachement à la logique visuelle et à la fonction interprétative du cadre, tandis que le montage, discipliné dans son rythme et cohérent dans sa narration, apparaît comme le prolongement naturel du concept de réalisation. Ce qui distingue David Samic, c’est que sa sophistication visuelle ne se limite pas aux formats audiovisuels. Comme aquarelliste et peintre à l’huile, il montre une grande sensibilité coloristique, une maturité, une solide organisation spatiale et une maîtrise presque intuitive du rapport entre figure et arrière-plan. Sa peinture n’est pas une activité parallèle, mais une partie intégrante de son même habitus esthétique : précision du regard, sens de la nuance et équilibre compositionnel se retrouvent tout autant dans ses travaux filmiques que télévisuels.
La preuve en sont ses courts métrages projetés dans de nombreux festivals internationaux, et notamment Le Signal, adaptation de la nouvelle The Signal-Man de Charles Dickens. Son talent a également été reconnu par la célèbre actrice franco-allemande Hanna Schygulla, connue notamment pour ses rôles dans les films de Fassbinder, dont Lili Marleen, qui, après avoir vu les films de David Samic et lu le scénario de son long métrage, a accepté d’y jouer.
Pour conclure, David Samic apparaît comme un auteur dont le travail unit maîtrise technique et réflexion esthétique dans plusieurs médias. Qu’il s’agisse de réalisation, de montage ou de peinture, sa création se caractérise par une cohérence de la logique visuelle, une expressivité soigneusement dosée et la capacité de faire de chaque médium un espace d’articulation artistique souveraine et reconnaissable.
Đorđije R. Radulović
(prevod Jasna Samic)
