Evropa 2026.: Između retoričkih konjunktiva i historijske odgovornosti
Dok se u novogodišnjim obraćanjima evropski zvaničnici služe pažljivo odabranim konjunktivima da opišu stanje Evropske unije, sve je jasnije da je vrijeme za duboku samorefleksiju. Gdje je ona odlučna akcija koja bi Evropskoj uniji vratila dostojanstvo, vjeru u njenu snagu i demokratske vrijednosti? Nažalost, Evropska unija je odavno prestala biti jedinstveni prostor u kojem odiše evropski duh zajedništva. Često se svodi na paušalno kritiziranje jedne strane, dok drugoj nudi zamagljenu demokratsku sliku, čime se svrstava u red neodlučnih aktera koji se nadaju da će se problemi riješiti sami od sebe. Ovakav pristup ne služi ni Evropskoj uniji, ni njenim građanima, ni susjedima koji već dugo vremena iščekuju njezin odlučan korak.
Ipak, postoji nada za bolju evropsku budućnost, a jedna od njenih najsvjetlijih tačaka je proširenje na države zapadnog Balkana. Međutim, ostaje pitanje: čega se Evropska unija toliko plaši da odgađa oslobađanje ovog regiona od unutrašnjeg pritiska etnokriminala i vanjskog pritiska na granice koje stežu i “isisavaju” ljude, mnoge od kojih Unija kasnije usisava u svoje države? Ovaj paradoks – strah od destabilizacije umjesto hrabrosti za stabilizaciju – koči cijeli kontinent.
Da bismo shvatili koliko je ideja slobodnog kretanja duboko ukorijenjena u ovom dijelu Evrope, nije potrebno gledati u bilo koji centar u sadašnjoj Evropskoj uniji, već u daleku 1189. godinu. Dana 29. augusta te godine, bosanski ban Kulin potpisao je s Dubrovnikom povelju kojom je garantovao slobodan protok ljudi i roba kroz svoju zemlju. Ovaj sporazum, koji se često naziva “prvim Šengenom”, nije bio samo trgovački ugovor, već i diplomatski masterclass vizionarskog vladara koji je spriječio sukobe i donio prosperitet obje strane. On je pokazao da su bosanske državne institucije bile uređene i suverene već u 12. stoljeću, a sama povelja predstavlja rodni list bosanske državnosti. Ako je srednjovjekovni vladar mogao ostvariti takav napredan oblik međudržavne saradnje, zašto ista ta zemlja danas ne može postati punopravni član Evropske unije?
Odgovor se, nažalost, krije u naslijeđu Daytona. Daytonski mirovni sporazum iz 1995. godine je uspostavio izuzetno složen i rigidan sistem koji je, umjesto da integriše, zarobio Bosnu i Hercegovinu u okvire koji guše njen razvoj. Najvidljiviji simbol tog sistema je tročlano predsjedništvo, jedinstveno tijelo u svijetu čiji se članovi biraju isključivo po etničkom principu. Ovaj mehanizam, namijenjen održavanju krhkog mira, pretvorio se u institucionalnu prepreku za stvarnu demokratiju i jednakost svih građana. On efektivno marginalizira manjine i Bosance koji nisu dio tri tzv. “konstitutivna naroda”, poput Jevreja i Roma, kojima se onemogućava puno političko predstavljanje i sudjelovanje. Ovakav sistem, koji održava podjele, neki analitičari ne ustručavaju se nazvati oblikom apartheja u srcu Evrope.
Evropska unija posjeduje sve mehanizme i alatke da pomogne u rješavanju ne samo bosanskog, već i cjelokupnog zapadnobalkanskog pitanja. Ona ima politički uticaj, finansijske instrumente i, što je najvažnije, moralni imperativ da ispravi greške prošlosti. Kako Unija uopće može dijeliti lekcije o demokratiji bilo kome, ako nije u stanju riješiti probleme na vlastitom kontinentu – probleme čijem je nastanku i trajanju i sama dala doprinos?
Put ka rješenju ne vodi kroz dodatne pritiske ili kondicionalne izjave, već kroz iskren poziv i pruženu otvorenu ruku. Evropa treba da gradi mostove, a ne da podiže zidove. Tu lekciju mogu naučiti od velikih pomiritelja. Nelson Mandela nije tražio osvetu nad bijelim kolonizatorima, već rješenje za zajednički život. Ruanda je, nakon stravičnog genocida, uspjela premostiti etničke podjele nametnute od strane kolonijalnih sila, između ostalog zabranom upotrebe etničkih odrednica u javnim dokumentima. Ako su ove zemlje mogle da krenu putem pomirenja i izgrade funkcionalnija društva, zašto Evropa svojim primjerom ne bi mogla isto učiniti na Zapadnom Balkanu?
Vrijeme je da se retorika pretvori u akciju. Evropska unija mora aktivno i jasno ponuditi zapadnobalkanskim zemljama put do punopravnog članstva, uz konkretan i ubrzan pregovarački proces. Proširenje na ovaj region nije samo pitanje pravednosti ili ispunjavanja historijske obaveze; to je strateški imperativ za samu Evropsku uniju. Integracija Zapadnog Balkana donijela bi ekonomsku i sigurnosnu stabilnost, omogućila nesmetan protok robe, ljudi i ideja unutar proširene Evropske unije i ojačala njen globalni glas. Na kraju, to bi bio put ka obnavljanju one suštine koja je nekada činila snagu Evrope: jedinstvo u različitosti, solidarnost i zajednička vizija prosperiteta.
Ban Kulin je to pokazao prije 836 godina svojom poveljom. Sada je na Evropskoj uniji da dokaže da je njena vizija jednako velika.
Lijep pozdrav,
Siradj Duhan
Markomannenstr. 13-1-5
A – 1220 Wien
https://www.facebook.com/siradj.duhan
