Negativna reagovanja na nepravomoćnu presudu Ratku Mladiću i konačnu hercegbosanskoj šestorci na čelu s Jadrankom Prlićem, dovela su do političkih osporavanja pravne osnove i sadržaja tih sudskih odluka. Time se osporava i istina o onome što se zbivalo u ratnoj Bosni i Hercegovini i aktuelizira pitanje o opstojnosti bh. države.
Pseudopatriotske, a u osnovi velikosrpske i velehrvatske reakcije, na presude Ratku Mladiću i šestorki predvođenoj Jadrankom Prlićem potvrdile su životnost ratnih politika koje su najveća zla učinile u Bosni i Hercegovini. Sadržaj tih presuda i još više reagovanja pretežućih političkih krugova u Srbiji i Republici Srpskoj, u Hrvatskoj i na prostoru vlasti HDZBiH – dokazuju agresivne pretenzije prema bh. državi i onda i danas koje su istodobno i hegemonističke i separatističke. Taj izliv nacionalističke žuči potvrđuje da su ratna Republika Srpska i i tzv. Hrvatska Republika Herceg-Bosna svojevrsne kvislinške tvorevine koje su dejstvujuće i sada – jedna kao istoimeni entitet a druga prikrivena unutar vlasti na prostoru dominacije HDZBiH. Te paradržave nastale su kao ekspoziture za rasturanje i diobu Bosne i Hercegovine.
Ove političke sizerensko-vazalske sprege, koje ignorišu bh. državni identitet i suverenitet, potvrđuje usaglašavanje stavova nakon haških presuda predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića sa vlastima u Hrvatskoj. Čović je svako malo u Zagrebu, drugi član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić u Beogradu, a treći Bakir Izetbegović u Turskoj. To su, u pravilu, soliranja kojima se u nacionalne i lične svrhe zloupotrebljava i dezavuiše institucija kolektivnog šefa države. Političari iz susjednih zemajja švrljaju po BiH kad god im se ćeifne u ime pansrpstva i svehrvatstva. Tako što je moguće samo na ovim prostorima, unutar destruktivnih politika koje reprodukuje politički sistem dejtonski u(ne)ređene BiH.
U Republici Srbiji i Republici Srpskoj (i vlast i opozicija), u Republici Hrvatskoj i na području vlati HDZBiH ratni zločinici se slave kao rodoljubi i domoljubi najvišeg ranga i nacionalni junaci, uz podršku Srpske pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve u Hrvata, boračkih i drugih udruženja i nacionalistički inispirisanih medija.
Odbijajući tvrdnje o agresiji i njenim učincima i u slučaju Mladića, u Beogradu i Banjoj Luci se opetovano tvrdi da je vođen otadžbinsko-odbrambeni a u BiH i građanski rat. Kad je o ratu u Bosni i Hercegovini riječ, bh. država nije napala ni Srbiju, ni Crnu Goru. A koje je to, s kojom snagom i učinkom napao bh. Srbe pa je poveden taj srpski odbrambeni rat? Riječ je o laži i pokušaju podvale kojom bi da se potaru činjenice o neustavnoj uspostavi najprije srpskih autonomnih oblasti na prostoru vlasti Srpske demokratske stranke, a zatim RS-a, uz političku, oružanu, kadrovsku, logističku i medijsku podršku režima Slobodana Miloševića. Na šta je to izašlo svjedoče haške presude uključivši i ovu prvostepenu Mladiću. Ali, brine što tom presudom Slobodan Milošević nije uključen u udruženi zločinački pothvat, čime se amnestiraju najodgovorniji za postjugoslovensku tragediju – Srbija i Miloševićev režim.
Predsjednica Republike Hrvatske i svih Hrvata Kolinda Grabar Kitarović primila je četiri dana nakon presude Prliću i društvu i to po prvi put (?!) 240 Hrvata iz BiH. Tom prilikom je, uz ostalo, izjavila da Hrvatska nije sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu, što implicira presuda Prliću i drugima, te da je četiri godine sudjelovala u odbrani BiH. Među posljedicama tog «zaštitičkog sudjelovanja» su pokolj Bošnjaka u Ahmićima, užasi u logoru
Dretelj i sličnim, ubijanja, progoni, fizička maltretiranja i silovanja hiljada Bošnjakinja i Bošnjaka očemu svjedoči posljednja haška presuda, a da ne zaboravimo i zlodjela nad Srbima.
O vojnoj intervenciji Hrvatske u BiH svjedoči i dokument Vijeća sigurnosti BiH koji se može naći i na ovom portalu.
Tačno je da je 1995. došlo do političkog i vojnog sporazuma koji su potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništa Republike BiH Alija Izetbegović koji je omogućio prvi put legalan ulazak Hrvatske vojske u BiH u okviru operacije «Oluja», u okviru normalizacije odnosa dvije vlasti u aranžmanu Vašingtona 1994. godine. Tačno je da je to bitno pomoglo Bihaću koji je bio u krajnje teškoj situaciji. Ali je i tačno da su snage 5. korpusa Armije BiH ušle u Hrvatsku pomažući operaciju HV. Kao što je tačno da je sve vrijeme rata BiH vezivala veliki dio oružane sile otuđene JNA i Vojske RS i tim spriječila njihov angažaman u Hrvatskoj i spajanje dviju paradržava Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Prema nekim izvorima, u Domovinskom ratu u Hrvatskoj učestvovalo je oko 25 hiljada Muslimana-Bošnjaka a oko 1.100 je poginulo.
Predsjednik vlade Hrvatske Andrej Plenković, koji je došao na čelo HDZ a imidžom uglađenog europejca, sebi je dozvolio da presudu ocijeni nemoralnom i bude tako prvi premijer iz EU koji je stao u o(d)branu zločinaca. Čović ide još dalje, nazivajući presudu zločinačkom. Jedna od konstrukcionih grešaka u dizajniranju Haškog tribunala je što nije ugrađen mehanizam kažnjavanja negiranja njegovih presuda.
Najuticajni političari u Beogradu i Zagrebu i tamošnji režimski mediji nisu pokazali ni trunke saosjećanja sa žrtvama i najtežih zločina. Naprotiv, sa tv i kompjuterskih ekrana isijavala je, blago rečeno, netrpeljivost prema bh. državi i Bošnjacima. Omiljeni režimski nazovi povjesničar Ivo Lučić, sa ratnim dosjeom, poziva putem HRT da se BiH ne tretira prijteljskom državom i traži, kao i drugi rodoljubni uspaljenici, novo utvrđivanje hrvatskih (transgraničnih) nacionalnih interesa.
Središnje emisije HRT-a djelovale su kao da je 1993-a. U središnjem dnevniku Đurica Drobac pita kolegu na terenu: «Kakva je budućnost BiH nakon presude Mladića?», a sedam dana kasnije, nakon presude Prliću i društvu, reportera na zadatku u BiH: «Šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom nakon ove presude?»
Baš vidna briga za sudbinu bh. države. To je viđenje Bosne i Hercegovine kao otvorenog pitanja. Da, BiH to i jeste, već tridesetak godina. A kakva je uloga treće strane, političkih predstavnika bošnjačkog naroda kao najbrojnijeg?
Prva strateška greška Stranke demokratske akcije je u programskom stavu pri osnivanju stranke u proljeće 1990. godine da je u Jugoslaviji (SFRJ) potreban novi dogovor naroda. Umjesto da se u prvi plan stavi neupitnost Republike BiH, kao države unutar federalne Jugoslavije u kojoj je ustavno uređena ravnopravnost građana i naroda, SDA ulazi u hegemonističko-separatističke sheme Srbije, Hrvatske i Slovenije koje su rezultirale tragedijom u BiH, nezapamćenoj u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. SDA pregovara sa SDS-om (i njegovom zamjenom SNSD-om) i HDZ-om već 27 godina a učinak je prebolno znan. Iz toga je proizašla druga strateška pogubnost. SDA nije gradila državnu platformu sa političkim snagama istinske bh. opredjeljenosti ni prije, ni tokom ni nakon rata. Uprkos zaklinjanjima, praktični pristup SDA bh. državi je diobeni. Otud, kao i druge nacionalne stranke, nikad nije radila odlučno na povratku svih na svoje.
Odnosu prema Bošnjacima štetilo je što SDA u ratu i nakon njega nije pokretala procesuiranje, već je krila zločine učinjene od pripadnika Armije BiH nad Srbima, Hrvatima i drugima. Sa nacionalnim strankama, SDA je udružena i u korupcionaško-klijentelističko-nepotističkoj praksi i tolerisanju privatizacijske pljačke, stranačkim ovladavanjem bezbjednosnim i pravosudnim institucijama, društvenim resursima i medijima. To je razarajuće i po državu i po društvo.
Vođe SDA u spoljnopolitičkoj orijentaciji preferiraju (pan)islamističku i turkofilsku orijentaciju što izaziva zazor na Zapadu prema Bošnjacima. Propast tzv. Aprilskog paketa, ustavnih izmjena koje bi bitno ojačale središnju državnu vlast, demotivisao je Sjedinjene Američke Države i Evropsku uniju. Za to nije kriva SDA, ali je njen negdašnji drugi čovjek Haris Silajdžić (s glasom poslanika SDA Mehmeda Žilića i dio HDZ-a, uz podršku nadbiskupa Vrhbosanskog Vinka Puljća) bio odlučujući akter u toj krajnje destruktivnoj raboti po bh. državu koja je osokolila reafirmisanje karadžićevsko-mladićevske Republike Srpske i hercegobosanskog sentimenta.
Dejtonski Ustav sam po sebi drži Bosnu i Hercegovinu otvorenim pitanjem. Takvom BiH čine SAD i EU od početka krvavog raspada SFRJ. U posljednje vrijeme Brisel i Vašington pokazuju namjere da BiH i region zaštite od ruskog uticaja i «džihadovske» ideologije i porade na ubrzavanju evroatlantskih procesa. U BiH nemaju iskrene partnere u tom nastojanju, a ni stanje u susjedstvu ne ide na ruku BiH.
I Beograd i Zagreb se kunu da su za stabilnu bh. državu i da su na usluzi BiH da što prije uđe u EU (Hrvatska i u NATO). Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić istrajava u laviranju između evropske i ruske ponude, na tezi o vojnoj neutralnosti i partnerstvom i sa Rusijom i sa NATO-om, pritisnut pitanjem Kosova. Prema BiH Vučić vodi politiku labavljenja napetosti sa BiH (Bošnjacima) i čvršćenja odnosa sa RS kao najvažnijeg velikosrpskog ratnog plijena i kompenzacije za Kosovo. Lideri Hrvatske BiH posmatraju ponajprije kroz hrvatsko-hrvatsku spregu.
Uprkos navedenim destruktivnim činiocima bh. država neće se raspasti. Da li će mrcvarenje BiH države iznutra i s vana biti nastavljeno zavisiće, prije svega, od odnosa EU i SAD – odvojeno i udruženo. Bitni su u tome Njemačka (postizborno uzdrmana) i Francuska (koja bi napokon trebalo da se suštinski angažuje u BiH), i SAD, koju okupiraju opasna globalna odmjeravanja. Pri tome, Vašington je hendikepiran nestabilnim predsjednikovanjem Donalda Trumpa. Suštinsko je i pitanje da li će nakon izbora iduće godine u BiH biti uspostavljena vlast s kojom će Brisel i Vašington moći ozbiljno sarađivati.
Zija Dizdarević
http://ba.n1info.com
