Ajša Spahić-Hašimbegović potječe iz porodice u kojoj se cijeli život prakticirala vjera i tako je odgojena. Zna šta je domovina i šta je ljubav prema domovini. Šta god je radila, kaže, radila je kako je najbolje umjela i u ime Allaha. Kad je studirala, studirala je da bude najbolja, kad je radila, radila je da bude najbolja. Za politički angažman, iako u to vrijeme nije imala nikakvog afiniteta prema politici, odlučila se, kaže, samo zbog jednog razloga, jer će nas Allah jednog dana pitati ko je i koliko hizmetio svom narodu. Bila je prvi musliman u CKO-u Srbije. Na kraju je dobla Orden zasluga za narod.
- Prihvatila sam to, radila sam kako sam najbolje umjela. A onda sam se posvetila sebi i svojoj porodici, radila u „Famosu“, bila sam potpredsjednica Upravnog odbora „Famosa“ kad je rat počeo i nije bilo dileme da li da uđem u Armiju. Htjela sam svojim primjerom pokazati učenicima u školi, jer sam nekad bila profesorica, svojim inžinjerima da se ne trebamo stidjeti ničega. Trebamo se boriti, jer nismo taj rat mi htjeli. Došao je.
Ako su znali da naprave tenkove, znaju napraviti i pomagala za odbranu. I ja i muž smo ušli u Armiju u aprilu 1992. Ja sam u početku radila administrativne poslove, a onda su se desile prve žrtve, prvi šehidi. Ja sam počela da odlazim u porodice da im saopćim to, počela sam obilaziti armiju, bolnicu, ranjenike…, prisjeća se Ajša Spahić-Hašimbegović.
Nakon toga Ajša je poslana na Igman gdje je formirano komandno mjesto. A nakon borbi protiv HVO-a bila je pomoćni komandant korpusa za finansije. U to vrijeme bila je jedina žena na toj poziciji u ARBiH.
- Ja sam ušla u Armiju u ime Allaha. Nismo mogli napraviti zakletvu da se borimo u ime Allaha, ali smo se dogovorili da stavimo sve četiri knjige. Svojom rukom na Kur’anu htjela sam pokazati da ja u ime Allaha krećem u tu borbu. Zbog toga nisam vodila baš mnogo računa o sebi, radila sam koliko god sam mogla. Organizovala sam dženaze za brojne ljude koji su poginuli i ušla prva u kuću da im saopćim vijest – navodi Ajša.
Ajša kaže da je bilo vrlo teško saopćiti porodicama da su izgubili sina, muža ili oca. Navela je i primjer porodice koja je izgubila tri sina.
- Kad sam ušla u porodicu da kažem da im je poginuo sin, a on je bio treći, porodica je ostala bez ikoga. Čovjek je rekao da će me ubiti. Pa dobro, ako ćeš, izvoli, rekla sam mu. Ali mi smo svi zajedno, da zajedno ovu borbu vodimo i da se oslobodimo jednog dana. Naravno, čovjeku je bilo teško. Meni se tada prvi put desilo da imam poteškoće, da se ne mogu izboriti s tim. Kasnije sam od doktora saznala da imam tešku bolest. Otišla sam u London i operisana sam, iako su rekli da od mene nema ništa, da se neću izboriti – prisjeća se Ajša.
Kad je otišla u London, nije znala engleski, ali je napisala na francuskom jeziku da je muslimanka iz Bosne, a s obzirom na to da je islamske vjere, i da joj je posljednja želja da je sahrane po islamskim običajima, da je ne kremiraju. Kaže da joj je bilo vrlo teško, ali stigla je njena porodica. Navodi i da je za svaku bolest veoma važna podrška najbližih i vjerovanje u Allaha, dž. š.
- Ja ovo govorim zbog toga što mnogi ljudi danas imaju slične probleme, ali jedini po meni ispravan put je da se boriš, da budeš pozitivan, da se osloniš na Allahovu pomoć i da ti porodica bude uz tebe. Ja sam uspjela dobiti svoju bitku. Mogla sam ostati tamo, međutim, moja domovina je ovdje i ja sam se vratila da budem sa svojom porodicom i svojim prijateljima. Boreći se s bolešću bila sam prikačena na aparate. Tada sam se zaklela Allahu da ću, ako me odvoji od tih aparata, otići na hadž i da ću Mu tamo pasti na sedždu i zahvaliti se – kaže Ajša.
Ajši je trebalo deset godina da se oporavi, prošla je trinaest operacija, ponovo učila da govori, ali na kraju je uspjela.
(Amina Bešo) Hayat Video:
