BiH je ostavljena na čekanju, ali ne samo sada, ne zadnjih mjeseci i dana, već zadnjih godina. I ovaj put se izjalovilo očekivanje onih koji još uvijek imaju nadu da će EU konačno progledati i da će nas pogledati.
Evropska unija je opet ostavila Bosnu da čeka, sili je da kleči u predvorju. Ne pušta je ni da na vrata pokuca. Zapadni Balkan sa Bosnom u srcu se želi sačuvati od drugih uticaja, ali mu se ne želi dati status koji mu pripada. A Bosna previše ponosna da moli, nespremna da ide preko reda, ne negoduje, ne psuje, već ustaje, istrajava i pokazuje da nije skorijević. Bila je ona prije u Evropi, mnogo prije nego je ta unija i nastala.
A neki uslovni kandidatski status za BiH, uz Ukrajinu i Moldaviju bilo bi dobro i razumno rješenje za poboljšanje geopolitičke situacije na Balkanu, a pogodovalo bi i Evropi.
Nažalost, Evropska unija još uvijek gluha, nijema, slijepa kod svojih očiju. Kako joj vjerovati? Kako zaboraviti 90-te kad nas je ostavila na cjedilu, a tad nam bilo najgore. Nepune četiri godine od 92-95. gledali su kako se Bosna razara, njeni građani odvode u logore, ubijaju i progone i umjesto da agresor bude kažnjen za počinjene zločine nagrađen je sa 49% etnički očišćenog teritorija, na kome je instaliran entitet Rs, u nekim segmentima čak nadređen državi BiH. Dovoljno je potsjetiti da je državi BiH ukinuta odrednica R – republika, a data entitetu uspostavljenom na genocidu. I sve to je urađeno uz blagoslov EU. I da nije zapucalo u Ukrajini, da nisu krenuli tenkovi i ransporteri, Bosna bi i nakon 30 godina agonije gurnuta u zapećak ostala prepuštena sama sebi, pod strogom paskom neodgovorne Međunarodne zajednice. Sa ratom u Ukrajini i Bosni se, ali ne od EU već od strane NATO, posvećuje veća pažnja, jer od toka rata u Ukrajini u mnogome ovisi dalje stanje u BiH. Umjesto kandidatskog statusa Europske unije daju joj se siguronosne garancije i paket podrške od strane NATO.
Nema za BIH ni uslovnog kandidatskog statusa
Prošlog mjeseca u Briselu je održan Samit Evropske unije o Zapadnom Balkanu, na kojem se razgovaralo i sa liderima zemalja Zapadnog Balkana, među kojima se našao i aktuelni predsjednik Predsjedništva BiH Šefik Džaferović. Na samitu je Slovenija podnijela prijedlog i založila se da se Bosni i Hercegovini dodijeli bezuslovni kandidatski status. Posebno imponira što su Sloveniju podržale bh komšije Hrvatska, pa i Srbija. Tražio se makar uslovni kandidatski status, ali nije bilo ništa od toga, jer su se tome usprotivile Njemačka, Francuska i Holandija…
Nismo iznenađeni stavom Francuske, ona nam je zabila nož u leđa i 90-tih kad smo očekivali ruku spasa, ali začuđuje stav Njemačke i Nizozemske, koje daju deklarativnu podršku Bosni i Hercegovini. Njihov motiv da ukažu na otpore unutar BiH, koje predstavljaju HDZ i SNSD sa Čovićem i Dodikom, bio je opravdan, ali u ovoj situaciji nepovoljan.
Manje je važno koliko su bile u pravu. Ostaje činjenica da BiH nije shvaćena ni 2022. kao ni 90-ih prošlog stoljeća. Tada je to plaćeno neviđenim egzodusom sa preko stotinu hiljada života i genocidom nad Bošnjacima. Ko će, kakvu i koliku cijenu platiti ovaj put je najbolje sačekati, ali ne i prećutati.
Evropska unija se i ovaj put potrudila da zemljama Zapadnog Balkana razbije iluzije o skorom priključenju, da obeshrabri Albaniju i dublje gurne u očaj Sjevernu Makedoniju, koje su do sada sve učinile da ispune uslove koji su pred njih postavljeni na putu ka EU. Zato je ostalo zapaženo posebno oštro reagovanje premijera Albanije Edi Rame.
Nedodjeljivanje kandidadskog statusa BiH je maćehinski odnos EU. Tražiti od BiH da ispuni svih 14 postavljenih uslova (od kojih neke ne ispunjavaju ni aktuelne članice EU) je isto kao kažnjavati djete što je dijete a ne odraslo.
Nezadovoljne takvim odnosom prema BiH mnoge zemlje negoduju i dalje apeluju na organe EU da promijene svoj stav, jer znaju da BiH sa ovakvim Dejtonskim ustrojstvom i ovakvom upravljačkom strukturom, koja se u njoj oplodila i osigurala etničkim nacionalizmom, podržanim od EU i SAD već 27 godina, ne može ni korak učiniti naprijed.
U BiH ne kriju razočarenje. Istina, svi u BiH znaju i priznaju da BiH nije ispunila 14 uslova potrebnih za kandidatski status, ali to nije rezultat manjeg interesa građana, već uslova u kojima funkcioniše Dejtonska BiH. Svima u Međunarodnoj zajednici, koji nadziru i prate političke i društvene prilike u BiH, je kristalno jasno da BiH dok je u luđačkoj Dejtonskoj košulji, u kojoj je uporno drže, nikad neće ispuniti uslove koji se pred nju postavljaju. To su više puta isticali mnogi lideri evropskog ranga. BiH ne može sama ni olabaviti ni skinuti Dejtonske okove, dok to ne urade SAD-e, koje u Dejtonskom papiru vide rodni list BiH države sa kojim je zaustavljen krvav četvorogodišnji rat, ali ne i loša ustavna rješenja koja treba mijenjati, da bi BiH mogla prodisati. Posljednjih mjeseci se stekao privid da se SAD nakon više godina apstinencije angažovanije vraćaju na Balkan, prije svega u BiH, sa namjerom da zakrpe rupe u Dejtonu i pomognu BiH da iziđe iz trodecenijske agonije, ali se to nije dogodilo. Više je nego očigledno da su SAD ponovo okrenula leđa BiH i skrb o njoj prepustile birokratiji EU.
Zapadni Balkan na udici EU
Zemlje Zapadnog Balkana su već trebale biti u EU. Jednako je to potrebno i njima i Evropskoj uniji.
EU nastoji Zapadni Balkan kao ribu zadržati na udici, ali ni uzeti ni pustiti. Da li će zemlje Zapadnog Balkana još ostati na udici, istrgnuti se sa udice i nastaviti slobodno plivati ili će postati plijen nekog drugog ribara? Zanemarivanje Zapadnog Balkana, u kojem se Rusija i Kina sve više osjećaju kao kod kuće, moglo bi imati teške i nesagledive posljedice. U EU se to konačno počelo shvatati, ali još uvijek sa zadrškom. Ukrajini je dat status kandidata jer se u njoj vodi rat, Moldavija je u sličnoj situaciji i treba im pomoći ne samo da se suprostave agresivnim nastojanjima Rusije, već da dobiju bolju zaštitu i nađu sigurnije utočište, koje im omogućuje EU.
Austrija se zalaže za postepenu integraciju zemalja Zapadnog Balkana bez promjena u modelu samog procesa. Njemačka se zalaže za standardni put proširenja EU. Francuska preko predsjednika Makrona predlaže da se zemljama Zapadnog Balkana dadne nešto manje od potpunog priključenja, ali dovoljno da ih čvrsto usidri na rubu EU, što ne može zamijeniti punopravno članstvo.
Ukrajinska kriza je promijenila odnos EU prema procesu proširenja i pokrenula ga, što je nada i za zemlje Zapadnog Balkana, koje već godinama čekaju..
Na samitu EU trebalo je konkretnije razgovarati o Sjevernoj Makedoniji i Albaniji, koje su ispunile sve uslove, imaju status kandidata i čekaju na pristine pregovore, ali ih još koči veto Bugaske. Pad vlade u Bugarskoj ja samo za kratko zaustavio i doveo u pitanje pristup Sjeverne Makedonije i Albanije, koje idu u paketu. Sa Srbijom i Crnom Gorom su pregovori tek počeli, a sa BiH u predsoblju je i Kosovo. I Kosovo je razočarano, jer već 4 godine je ispunilo sve uslove za liberalizaciju viznog režima, ali ga ne dobiva.
Rat u Ukrajini zatalasao je javno mnijenje u mnogim zemljama EU i prisilio je učmalu birokratsku strukturu da se ozbiljnij i odgovornije pozabavi sama sobom. Istina, agresija Rusije je čvršće nego ikad do sad ujedinila zemlje EU, ali na skup način, koji zbog cijene koja se plaća već pokazuije pukotine.
Bosni se vraćaju njene komšije
U jednom od intervjua za FTV dr Esad Boškalo, afirmisani ljekar koji živi i radi u Americi, otkrio je nešto, što su i neki od nas zapazili, ali još uvijek s nevjericom, što iznad svega raduje i obećava, a to je da nam se vraćaju ikomšije, zbog kojih je do sad mnogo suza proliveno. Prošlost treba rasčistiti, ali u tome biti pravedan, uporan i strpljiv, uz puno uvažavanje. Bez komšiluka i susjedstva ni Bosna nije Bosna, ni Hrvatska Hrvatska, ni Srbija Srbija… Želimo vrijeme u kojem komšije neće više preskakati avlijsku ogradu i upadati u naša dvorišta, nego ćemo s poštovanjem i u zadovoljstvu razmjenjivati međusobne posjete.
Na opšte uznenađenje, nakon više nesmotrenih izjava, koje su uznemirivale sviju u BiH, predsjednik Hrvatske Milanović lobira za prijem BiH u EU, pa ga čak uslovljava. Osjetno je drugačiji pristup i Srbije. I Vučić je olabavio, da li zbog toga što drugačije misli ili što ozbiljnije shvata. Nakon Janše i njegova non- pejpera, nakon teških Milanovićevih uvreda, nakon Vučićevog plesa sa Dodikom, sve ovo sada djeluje pomalo nevjerovatno, ali ipak obećavajuće. Sve je veća podrška Poljske, Austrije, Njemačke pa i Mađarske…Kako su se tako nenadno dogodile promjene o kojima se moglo samo sanjati. Odgovor je vjerovatno u tome da bez mira u BiH nema mira u Evropi ili u pitanju – Koliko je u tome iskrenosti a koliko intersa?
Izostala podrška Međunarodne zajednice
Sve više se pitamo je li EU nepravedna prema zemljama Zapadnog Balkana? Ispravnije je postaviti pitanje je li neodgovorna, naročito prema BiH? Ako je iko trebao dati podršku za BiH, trebao je to učiniti OHR i Međunarodni predstavnik. Obzirom da ne čine ništa da uklone one koji sprečavaju BiH na njenom putu, mogli su i bili dužni založiti se kod EU da BiH odobri pridruženi status, uz postepeno ispunjavanje uslova, jer najbolje znaju i najargumentovanije mogu objasniti zašto je to potrebno. U tom prelaznom periodu moglo bi se razgovarati o ukidanju OHR i prestanku rada Međunarodnog predstavnika. Ali Međunarodni predstavnik u ovom veoma važnom trenutku za BiH umjesto da agituje u EU za BiH, on šeta Banjalukom, ulaguje se Dodiku, diže rep političkim skorojevićima i pokušava od njih dobiti podršku za svoj mandat.
Velika očekivanja od Oktobarskih izbora
Oktobarski Izbori donose promjene, od njih se mnogo očekuje. Ali narod već toliko trpi i u narodu je sve manje strpljenja, da je sve teže čekati dane Oktobra, kako bi mogli osnažiti nadu u bolje.
Obeshrabrujuće djeluje to što se do sada, a već su skoro dva mjeseca od kada je Izborna komisija raspisala izbore, veoma mali broj ljudi registrovao za glasanje. Mnogi još uvijek ne vjeruju da izbori mogu donijeti promjenu i da njihov glas može biti jezičak na vagi. Treba ih razuvjeriti, ali kako kad je proces prijave za glasanje iz Dijaspore toliko komplikovan, naročito ako se radi o višečlanoj porodici, da mnogi odustaju. Dobro bi bilo kada bi se u većim centrima na pristupačnom mjestu obezbijedila stručna pomoć. Ako se ne preduzme ništa u tom smislu može se opet dogoditi da od milionske bh dijaspore glasa samo neznatan broj. A to je upravo ono što vladajuća garnitura u BiH i priželjkuje.
Burlington Zijad Bećirević
