Kada danas Srbi i Hrvati negiraju bosanski jezik, samo im recite da probaju razumjeti ono što pročitaju iz SVOJE književnosti (crkvenih textova) iz vremena prije 1850. G. Oni danas to neće razumjeti za razliku od nas Bošnjaka koji razumijemo svoje Bošnjačke pretke i prije hiljadu godina!
…
U Beču je 1850. godine održan događaj koji je tiho, ali snažno oblikovao sudbinu jezika na ovim prostorima – Bečki književni dogovor.
Moglo bi se nazvati i Becka književna krađa ili Bečki književni bezobrazluk!
Na njemu su se sastali istaknuti književnici i jezikoslovci iz različitih krajeva, a među potpisnicima su bili Ivan Mažuranić s hrvatske i Vuk Stefanović Karadžić sa srpske strane, te Đuro Daničić, Franc Miklošić i drugi.
Do tog trenutka situacija u jeziku bila je šarena i nepovezana. U Srbiji se u zvaničnoj upotrebi nalazio crkvenoslavenski, odnosno tzv. slavenoserbski jezik, arhaičan i pun rusizama i crkvenoslavizama, kojim je govorila i pisala obrazovana elita. Primjeri tog jezika zvuče gotovo nerazumljivo današnjem uhu:
„Весьма бы мени прискорбно было, ако бы я кадгод чуо, что ты, мой сыне, упао у пьянство, роскошъ, безчиние, и непотребное житие.“
Na hrvatskoj strani dominirala je kajkavština i neujednačen pravopisni sistem. Jezik tadašnjih književnika izgledao je ovako:
„Horvatsko do vezda, ako samo ime pravopisanja zasluži; med vsemi slavenskimi naj zločestejše je, ter potreboču primernoga pboljšanja vre osobe visokeh časti očituvat dostojale jesu…“
Dogovor u Beču donio je kompromis: hrvatski pisci su pristali odreći se kajkavštine i usvojiti štokavsko narječje za književno, dok su srpski književnici napustili slavenoserbski jezik. U središte novog zajedničkog književnog jezika postavljeno je štokavsko narječje u ijekavskom izgovoru – upravo onako kako se govorilo u Bosni. Zapisano je da je bosanski jezik poslužio kao temelj tog kompromisa, a onda je, radi političkih i nacionalnih interesa, preimenovan i prikazan kao nešto zajedničko, „srpsko-hrvatski“.
Uprkos tom kompromisu, historija se nije zaustavila. Nekoliko decenija kasnije naredbom Zemaljske vlade od 4. oktobra 1907. godine, u Bosni i Hercegovini je određeno da se „ima posve napustiti naziv bosanski jezik“ i da se „zemaljski jezik naziva srpsko-hrvatskim jezikom“. Time je pokušano izbrisati ono što je u Beču jasno dogovoreno – da je upravo bosanski jezik bio osnova i srpske i hrvatske književne norme.
Danas i jedni i drugi nerado spominju tu činjenicu. Hrvati ne žele podsjećati da su se odrekli vlastite kajkavštine u korist bosanske štokavštine, a Srbi da su napustili slavenoserbski jezik kako bi prihvatili ono što se govorilo u Bosni. A ipak, Bečki književni dogovor ostaje podsjetnik da su i jedni i drugi u jednom trenutku historije jasno rekli:
„Uzmimo bosanski jezik za naš zajednički književni jezik.“
Kaže fra.Antun Knežević
“Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu.”
(Izvor: fra Antun Knežević, časopis ‘Bosanski prijatelj’1870.
Sabira Husic
