Dilista Međedović je Dubičanka koja nakon rata živi u Bihaću. Tek nedavno je počela da piše o svom zavičajnom gradu Bosanskoj Dubici, obnavljajući svima nama draga i nezaboravna sjećanja, koja su u njoj nastala dok je bila tek nedorasla djevojčica. Ovaj moj prilog je osvrt na njen nadahnut tekst posvećen uspomeni na malu sajdžijsku radnju Asije-Sije Pezić, koja je u srcu gradskog jezgra postojala stotinu godina, a nestala u vihoru srpske agresije na Bosnu i Hecegovinu.
Krajem marta ili početkom aprila na FB Bosanska Dubička Ćaršija pročitao sam memoarske zapise naše šarmantne Dubičanke Diliste Međedović sa motom “Dok je ljudi mjeriće se vrijeme“, koji nas na jedan do sada rijetko viđen način vraćaju u našu voljenu i nezaboravnu Bosansku Dubicu, u njeno srce dubičku ćaršiju, u „Ajfelov dubički hram“ – Sajđijsku radnju Ismeta i Asije- Sije Pezić . Ovom njenom tekstu, pisanom sa posebnim nadahnućem, morao sam ponovno da se vratim, ne samo da zadovoljim svoju sujetu, već da sviju nas još jednom svratim u hramove dubičke prošlosti, u to carstvo “Tika-Taka“ sa obiljem šerafića, oprugica, zupčanika, u koje je jednog običnog ljetnog dana šezdesetih godina prošlog vijeka sa svojom ćerkicom Dilistom, koja je kraj nje cupkala, ušla dubičanka Raza u crnim lakanim cipelama sa kajšićem da popravi svoju kućnu vekericu. Možda bi taj dan bio zaboravljen i za desetogodišnju Dilistu, da iz jednog od brojnih zidnih satova, koji su svaki na svoj način mjerili i pokazivali vrijeme, nije kao poludjela izletjela ptičica, isklepetala 12 puta “kuku, kuku, kuku“…pa se povukla od kuda je i došla. U toj ćaroliji batova koji se kreću i svi proizvode čaroban zvuk, nastala je „dubička legenda“ o Sajdžinici Siji, kojoj je Dilista svojim nadahnutim potsjećanjem pojačala ton i popravila boju.
Ovaj tekst pišem iz razloga što želim još jednim snopom svjetla osvjetliti taj dubički hram za mjerenje vremena i oživjeti Dilistina slikovita sjećanjima na dubičku ćaršiju, na ljude i događaje koji su je učinili jedinstvenom i nezaboravnom. Dilistina sjećanja su blagodat. Riznica dragocjenosti, koje je Ona sve do sada čuvala u sebi kao hamajliju, da bi jednom kada ih je pokrenula, iz nje suknula kao vulkanska lava. Vagoni sjećanja su krenuli, do koje će stanice stići, da im se već danas priključimo?
Dilista vjeruje da je životna sreća u tajni i ona zajedno sa nama djetinjom radoznalošću pokušava do nje doprijeti i otkriti je. Njena olovka piše srcem o onom što izvire iz njene duše, sa željom da učini trajnim i ovjekovjeći vrijednosti koje su stvarale generacije, kojima pripadaju njena majka Raza i dubička urarka Asija- Sija Pezić. Ali u Dilistinom djetinjem sjećanju, koje obiluje sa obiljem slikovitih detalja, kao na filmskoj traci nižu se segmenti ćaršijskog života sa dražesnim likovima, koje ona tako uvjerljivo oživlljava, da ih doživljavamo kao svoje znance i susjede. Njena karakteristična zapažanja sastavljena od bezbroj sitnih detalja, naprosto očaravaju i zapanjuju.
Dilista se nadahnuto i inspirativno sa dubokim osjećajima vraća u vrijeme djetinjstva i očima djevojčice promatra svoj porodični dom, divi se svojoj majci dok otvara avlinska vrata, baca sporadičan ali pronicljiv ispitivački pogled u najbliži komšiluk u kojem vidi komšinicu Devletu kako sjedi na prozoru i Mehu plavog kako okrenut leđima mete avliju …U svom slikovitom opusu ljudi, stvari i događaja, Dilista kao u partiji pokera, koristi džokera da markira svoje izabrane likove i učini ih vječnim. Ona fotografski snima i pratii djetinjstvo, zapaža i snima svaki detalj i želi ga sačuvati za sebe i sviju nas, da prepoznamo njegove vrijednosti i ljepote i u njemu uživamo. I kada zaroni u prošlost, sa velikim zanimanjem koje plijeni i nas kada njen tekst čitamo, ključem koji strpljivo čuva u svom srcu otvara saharu uspomena i znatiželjno odabire ljude i događaje.
Svaki njen esej, priča ili crtica je portret, panorama, resprotektiva sa živim slikovitim pejsažima i likovima. Iako su opisani samo sa jenom riječi, ne treba im, ništa dodavati. Zar treba bilo šta dodati u opisu “plavog Mehe koji mete avliju okrenjut leđima“, ili opisu „Devlete na kućnom prozoru“. Zar i sada ne osjećate okus Ćetavinih ćevapa koji je malu Dilistu još prije pola vijeka čežnjivo zapahnuo, dok je s majkom priolazila pored Ćetavine ćevapdžinice. Taj miris ćevapa i danas draži i naše nosnice. U svakoj njenoj riječi je naboj vrijedan desetinu riječi. Sve što je mala Dilista sakupila ispod svojih trepavica, nikad neće zaboraviti naša Bosanska Dubica. Iz Dilistine sahare imaće šta čitati ove i buduće generacije, jer što njena olovka jednom napiše, više niko ne može da izbriše.
Ali ovaj Diilistin esej, koji kada mu se pridodaju novi koji se tek kale pod njenim perom formira malu enciklopedijsku cjelinu, nije samo oživljavanje jednog minulog vremena, uslovljenog nostalgičnim raspoloženjima. To je poruka i ovim i budućim generacijama Dubičana, i ne samo Dubičana, da ne dozvolimo da nas život učini beskorisnim. „Otimajte se, borite se, borite se ne očekujući pomoć sa strane” – poručuje nam Dilista. “Svaki dan života je važan, i treba ga živjeti, a ružne stvari potisnuti ljepim i prioritet dati ljubavi“. A ljubav za našu zavičajnu Bosansku Dubicu nikad neće izblijediti, nikad umrijeti.
Pod snažnim dojmom Dilistinih sjećanja , zapahnut mirisom drage prošlosti, makar u mislima prolazim dubičkim mahalama, silazim na dubičko korzo, i dok prolazim pored mjesta gdje su godinama „stari Urmahor“, Ismet i Sija Pezić, mjerili vrijeme i popravljali vekerice , iz grudi mi se otima teški uzdah. Ali samo toliko dugo, dok ne učinim novi korak dalje, idući u susret i priključujući se svima vama koji ćete opet jednog dana, u ljetno predvečerje, sa svojom djecom, unučadi i praunučadi šetati dubičkim korzom do kasnih noćnih sati. A do tog dana vratite i vi svoja sjećanja i sa njima dopunite mozaik Dilistinog šarenog tepiha, prostrtog na dubičkom korzu.
Nema više sajdžiske radnje , ni Ismeta, ni Sije urara, al’ ostaše uspomene u srcima našim i opomena sa naših mezara.
Zijad Bećirević – U prilog vremenu koje dolazi !!!
Burlington, 21. Aprila 2017.g.
