Do sada su nas u životu učili, a onda smo mi učili svoju djecu, da uče i oni svoju, da se heroji ne rađaju, već nastaju i stasaju sa nama i u nama, u teškim životnim bitkama, postaju i ostaju uzor sa kojim se ponosi narod, nacija i motivišu nove generacije. U ovom vremenu obrnutih vrijednosti kukavičluk se falsificira i pokušava predstaviti kao herojstvo. Ubice i krvnici se nagrađuju kao heroji, popularišu kao idoli i očevi naroda i nancija. Tako i zločinac Slobodan Praljak u posljednjoj sekvenci Haške drame, pred očima čitava svijeta, postade nacionalni heroj ispijanjem otrova. Ne znam šta misle lideri Hrvata u BiH , šta misli vrh hrvatske države, ali ako u čaši otrova i nespremnosti kukavice da se suoči sa posljedicama svoga zločinačkog djela vide herojski čin koji ga promovira u nacionalnog heroja, onda sa velikom zabrinutošću moramo gledati u budućnost Hrvatske i njenih budućih generacija.
Neshvatljivo je da skoro kompletan vrh Hrvatske države, uz časne izuzetke kao što su Stjepan Mesić i Vesna Pusić, zatvara oči pred golim činjenicama, koje potvrđuje sa bezbroj argumenata i dokaza dokumentuje Haški sud, kao najviša sudska instanca demokratskog svijeta, koju su prihvatili kao svoj sud Hrvatska i njeni građani. Ni u ovom slučaju poznatom kao slučaj “Prlić i drugi” nisu bili heroji oni s puškom već oni koji su pred puškom stajali, ali to niko od njih ne kaže osim žtrtava.
Heroj se ne rađa, heroj se postaje
Heroj se postaje spašavanjem života, a ne ubijanjem. Heroji ne ubijaju ljude druge vjere i nacije, već ih spašavaju. Heroj se postaje odbranom zemlje, a ne agresijom na drugu zemlju. Heroj se ne postaje ubijanjem sebe!
Samoubijstvo kao herojski čin u historiji je poznato samo kod vojnih vođa i visokih oficira kada izgube bitku, pa tim činom izbjegavaju živi pasti u ruke neprijatelja. Heroji mijenjaju svijet, a Slobodan Praljak ga nije promjenio, već jedan dio svijeta zavio u crno.
U bivšoj Jugoslaviji, u toku i nakon NOR-a , desetinama učesnika NOB-e je za života ili posmrtno dodjeljen Orden narodnog heroja za posebne zasluge. Bili su to ljudi koji su sebe ili veliki dio sebe darovali za bolji i sretniji život sviju nas. Neki od njih su Rade Končar, dr. Mladen Stojanović, Sava Kovačević, Simela Šolaja… a Tito je postao trostruki heroj.
U današnjoj Srbiji i Hrvatskoj, za njihove režime, heroji su osobe osumnjačene i potvrđene za najteže ratne zločine. Oni su za njih heroji i sveci. O njima se pišu i pjevaju pjesme, pripremaju im se dočeci i proslave, aplaudira im se, o njima se daju TV emisije u udarnim terminima. Šta se to dešava, kuda to vodi?
Haški sud spustio zavjesu
Na pozorišnoj bini UN, u Haškom sudu, nakon 20 godina premijernih pozorišnih predstava, tragedija, komedija, drama, melodrama, nakon dramatičnog čina posljednje drame “Prlić i drugi”, u kojoj ni njen režiser nije mogao predvidjeti tako dramatičan kraj, spuštena je zavjesa. Zavjesa spuštena, drama nastavljena. Krvnik Slobodan Praljak je vjerovatno prvi put u životu bio hrabar- Popio je otrov, otrovao sebe i zatrovao sve oko sebe. Avet zločinca Slobodana Praljka izdigla se iznad HAGA i zasjenila jednu od naznačajnijih Haških presuda u protekla dva desetljeća. Time su protagonisti dramne postali važniji od glavnih aktera – žtrtava.
Opravdavanje zločina i zločinaca je novi zločin nad žrtvama
Dvije posljednje Haške presude, bez obzira na određene propuste i manjkavosti, imaju poseban značaj za verifikaciju istine o uzrocima i posljedicama ratnih događaja, koji su se u BiH dogodili od 1991 do 1995. godine, a trajnije se rerflektuju na uslove života svih BiH naroda.
Dokle aktuelni režimi Srbije i Hrvatske idu u odbranu prava zločinaca i prava na zločin pokazuje i prijedlog Patriotske lige Srbije za posmrtnu dodjelu ordena narodnog heroja “Balkanskom kasapinu” Slobodanu Miloševiću, kao i euforija oko komemoracije p. Slobodanu Praljku.
Činjenice o događajima se mogu prihavatati ili ne prihvatiti, ali se o njima ne može dogovarati. Snagom činjenica i argumenata, kao svjetlom protiv mraka, moramo pobijati laži i na njima zasnovane neargumentovane tvrdnje, koje imaju za cilj prikriti i ugušiti istinu. Veličanje zločinaca, njihovo promovisanje u heroje, je novi zločin nad žrtvama, post- zločin, možda posljedičniji od samog zločina. I što je još tragičnije nije to samo glas izvršilaca zločina, već njihovih sljedbenika, koji počinjene zločine opravdavaju, podržavaju i potstiču sebe i druge da ih ponove.
Kada je riječ o presudi, indikativno je da ni političari u Hrvatskoj, kao ni u BiH, nisu tražili od pravnika da tumače presudu, već su uzeli sebi za pravo da je tumače, uglavnom onako kako njima odgovara. Pravnici nisu imali pravo da govore, jer bi njihova tumačenja morala biti drugačija.
Značaj presude “Praljku i drugima” je posebno u tome što je argumentovano, jasno i otvoreno rekla da je ovo bio međunarodni ratni sukob, da je Hrvatska bila agresor i da se radilo u udruženom zločinačkom poduhvatu.
Na mjestu su primjedbe i prigovori što u presudi Haškog suda vođi vojske Bosanskih Srba Ratku Mladiću, koja je prethodila ovoj presudi, nije potvrđeno da se radilo o agresiji Srbije na BiH, a ne građanskom ratu, što nije utvrđen udruženi zločinački poduhvat i što nije potvrđeno da se genocide nad Bošnjacima dogodio širom BIH a ne samo Srebrenici. A ni u nizu ranijih presuda Srbija i Crna Gora nisu naznačene kao nosioci udruženog zločinačkog poduhvata i agresori na BiH, iako se zna da su napali prvo Hrvatsku pa BiH i bili glavni kreatori agresije.
Pri svemu tome najmanje se govorilo o tome kako su žrtve agresije i zločina doživjele ovu presudu, u kojoj mjeri je presuda njima dala satisfakciju i da li im otvara prostor za neki vid obeštećenja.
I prilikom ove presude, u odbranu zočina i zločinaca, najviši funkcioneri Hrvatske, uključujući predsjednicu Grabar – Kitarović i premijera Plenkovića, govorili su više o tome kako su pomagali Bosni, branili je, prihvatali bh izbjeglice, ali su malo ili nimalo govorili o tome da su se brojni Bošnjaci iz BiH borili zajedno sa snagama HVO protiv srpske agresije na Hrvatsku i dali veliki doprinos u njenoj odbrani.
Aktuelne vlasti Srbije i Hrvatske kao produkt onih koji su vršili agresiju
Aktuelne vlasti i Srbije i Hrvatske djeluju kao produkt vlasti koje su izvršile agresiju na BiH i počinile teške zločine. Svojim izjavama i postupcima u posdejtonskom periodu, naročito posljedično zadnjih deset godina, te vlasti pokazuju da podržavaju koncept svojih prethodnika, čime se priključuju udruženom zločinačkom poduhvatu.
Ova presuda u cjelini otkriva i onu drugu crnu stranu, ono drugo lice naših susjeda Srbije iHrvatske , a to je da vladajuće strukture u Srbiji i Hrvatskoj nisu ni za metar skrenule s puta kojim su ih u osvajački pohod poveli Milošević i Tuđman. I ne samo da ostaju na tom putu već neodgovorno za sobom vuku veliku masu svog naroda.
Istna je da je Hrvatska bila napadnuta od strane Miloševićeve Srbije i JNA, da se jedan period sama i zajedno sa BiH branila, da je pomagala oslobođenje bh od srpskog agresora, da je udomila više stotina hiljada bh izbjeglica, ali sve to joj ne daje pravo da opravdava zločine, niti je amnestira od odgovornosti.
Svako se mora distancirati od zločina i zločinaca
Umjesto odbrane i zaštite zločinaca i njihovih zločinačkih djela, svaka strana i svaki njen pripadnik treba se distancirati od zločinaca koji su pravomoćno osuđeni i raditi na afirmaciji stvarnih društvenih vrijednosti, koje vode u mir i napredak.
I ova presuda, kao i neke ranije, pokazuje da se UN, kao osnivač ovog suda, susreću sa posljedicama svojih promašaja, zbog nespremnosti da priznaju svoje propuste i greške. U tom kontestu, nije iznenađenje što i pored svih agrumenata i dokaza koji potvrđuju ulogu Srbije i Hrvatske, aktuelne vlasti ne priznaju velike i teške greške svojih prethodnih režima, već na svaki način nastoje opravdati zločine koje su ti režimi u BiH počinili.
Posebnu težinu imaju licemjerne poruke i pozivi liderima BiH i žrtvama agresije da se bezrezervno okrenu budućnosti, što u suštini znači da će sve zlo koje im je počinjeno biti sankcionisano samo time što će manji broj počinilaca zločina individualno odgovarati, ležanjem nekoliko godina u udobnom zatvoru, a države agresori ne samo da neće platiti ni jednu Km obeštećenja, već će zadržati sve ono što su za 3,5 godine agresije odnijeli sa sobom ili razorili. A to ujedno znači da žrtva ponovno treba zapeti raditi i sticati, da bi im to opet kroz nekoliko desetina godina ti isti opet uzeli.
Stoje primjedbe nekih da je Haški sud bio kontaminiran politikom sa najviših nivoa, što se moglo uočiti kroz mnoge ranije presude, ali to očigledno nije imalo uticaj na ovu posljenju presudu.
Neobjašnjivo je sa kojim obrazom predsjednica R Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović govori da Hrvatska nije napala nikoga, a hiljade stranica i u ovoj zadnjoj Haškoj presudi upravo o tome govori i argumentovano potvrđuje, što je temeljito obrazložio predsjedavajući suda čitanjem presude. Za nju je Hag “politički arbiter, a ne sud pravde”, a to nije tako komentarisala kad je donesena oslobađajuća presuda Markaču…, već su svi listom podržali presudu, koja je i danas za mnoge sporna.
Svojim nedosljednim komentarima javnost je iznenadio i premijer Plenković , a uznemirio i revoltirao Predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragani Čović , koji žrtvama izražavaju sućut, a ne priznaju ništa od onog što su njihovi režimi počinili. I ne samo oni, na putu odbramne prava na zločin ostaje čak i Hrvatski sabor.
U svakom slučaju, dobro bi bilo, kako priželjkuje hrvatska predsjednica, da se ovom presudom okonča jedno teško razdoblje, a počne da teče novo bolje i sretnije. Ali to najviše ovisi o Hrvatskoj i Srbiji, njihovim vladajućim strukturama, jer opredelenje BiH za dobrosusjedstvo nikad nije ni bilo upitno.
Pravi heroji ostaju u sjeni i zaboravljeni
Mnogi vjeruju da su heroji ljudska bića, kojima je dobri Bog podario posebna svojstva, koja nemaju drugi ljudi. Zato je heroj istovremeno čovjek, ali u datim situacijama i okolnostima i natčovjek.
Heroj je hrabar čovjek, koji spasava druge ljude, junak koji nas brani od zlih ljudi i zla, ne štedeći sebe i svoj život. To su ljudi koji skaču u vodu da spase davljenika, ulaze u vatru da izvuku iz požara, svoj život stavljaju na kocku da spase živote drugih. Osuđeni ratni zločinci koji su ubijali civile su zločinci a ne heroji. Ni Milošević, ni Karadžić, ni Mladić ni Praljak… nisu svojim životima spašavali, već su ubijali i uništavali.
Po stavovima lidera Srbije i Hrvatske, koje nažalost slijede i mase zavedenog naroda, zločinci su heroji i sveci. U sjeni zločinaca promovisanih u heroje danas, makar nakratko, ostaju u sjeni ili zaboravljeni istinski heroji, kakav je Srđan Aleksić, Goran Čengić… i heroji rada, kakav je bio bosanski rudar Alija Siretanović. Sa njima i u njima heroji ne umiru… oni žive zauvijek.
Na kraju ostaje nam da se upitamo, kako i od koga nam djeca i mladi mogu naučiti da ne lažu i ne kradu, ne napadaju i ne otimaju tuđe, ne ubijaju civile i nevine, kada im očevi nacija jednog dana jednom stranom svoga lica govore jedno, a drugog dana drugom stranom svoga lica govore drugo i svojom dvoličnošću odobravaju postupke koje najviše sudske instance današnjice osuđuju i najstrožije sankcionišu. Zar im je svejedno, zar se već sad ne stide, što će generacije mladih koje od njih uče već sutra u njihovoj dvoličnosti prepoznati ono pravo lice, kojega se mora stidjeti i od kojega će i oni zazirati.
Burlington, 16.12. 2017
Zijad Bećirević
