Kako sam ja postao dijasporac, ili prognan čovjek ili izbjeglica, sad u novije vrijeme čuje se migrant. Ne znam koji bi naziv upotrijebio, uglavnom nisam tamo gdje sam se rodio, živio, školovao, radio, gradio i dr. Postadoh ovo što sam naprijed naveo, krajem devedesetih, tačnije 3.8.1995. god. Protjerali se mene i moju familiju iz Banje Luke, preko Save u tzv. zapad , prvo odredište bila je Hrvatska ( najteži dio mog života), punih četiri mjeseca golgote. Mjesto Pula, vojna kasarna K. Rojc, oko hiljadu prognanika na jednom mjestu, uslovi slični logoru, u sobama je bilo i po četiri familije, u jednom trenutku bilo nas je dvadeset dvije. Tuševi, higijena i hrana- to nije ni za priču.
Poslije sam došao u Finsku, ne znam kako, ali bilo mi je svejedno samo da bježim što prije iz te “lijepe njihove”. Pri dolasku, dočekali su nas Bosanci i Hercegovci, koji su došli odmah s početka rata, oni ljudi većinom iz zapadne Bosne, Prijedor, Kozarac, Ključ i dr. mjesta. Ljudi koji su prošli golgotu logora Omarske, Manjače i Trnopolja. Brzo sam se uklopio u već nazovi klub koji nije bio registrovan, već su se oni samoinicijativno organizirali kroz kulturno-umjetničko društvo, muziku, očuvanje bosanske tradicije, a pošto je u Finskoj, društva su bila jako udaljena jedno od drugih, pa su se običavali sastajati godišnje, na jedno organizovano druženje koje je trajalo dva- tri dana. Već se iz tih druženja pojavila inicijativa za ljetnu školu djece i omladine, gdje sam se ja kasnije priključio i djelovao, tako radeći kao predavač, rektor i organizator te ljetne škole. U saradnji naših društava i Ministarstva obrazovanja organizovali smo više kampova i tribina. U to vrijeme bio sam uključen u izlazak lista “Behar” gdje sam pisao i objavljivao dešavanja u društvu i neke članke vezane za historiju BiH. To moje djelovanje i aktivnosti trajali su do nekoliko godina unazad. Razlog je bio moje zdravstveno stanje koje se pogoršalo, a naposljetku završilo s transplantacijom srca. Moj oporavak je trajao veoma dugo, pa i dan- danas imam probleme, jer sam dijalizni pacijent. Pokušao sam u kratkim crtama opisati stanje naših društava. Moja današnji stav je da vlada velika neorganizovanost, bezvoljnost. Onaj entuzijazam je splahnuo, čini mi se da svi nekako gledaju da neko drugi nešto uradi, svakako je veća brojnost, a čini mi se da je aktivnosti sve manje i manje. Nema onog poleta, zanosa. Što se tiče odnosa države Bosne i Hercegovine spram svoje dijaspore, taj njihov odnos nije vrijedan “papira”. Jednostavno, od rata pa na ovamo, na vlasti su se izmijenile sve stranke, partije, istaknuti pojedinci, a preko dva miliona Bosanaca i Hercegovaca koji žive u dijaspori nemaju ni svoje Ministarstvo za dijasporu, a kamoli šta drugo. Zaista, na njih ne treba trošiti riječi.
O autoru: Midhat Čehobašić-Pajo, diplomirani ekonomista iz Banje Luke. U Finskoj s porodicom živi od 1995. godine, tamo se doškolovao i prekvalifikovao za kuratora, radio s djecom s posebnim potrebama i bio vlasnik dva manja restorana. Učesnik je osnivačkog kongresa Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, humanitarni aktivista u Finskoj. Njegova djeca su se integrisala u Finsko društvo, ali se nisu asimilirala, kćerka je sup.spec. psihijatar, dok je sin na putu da postane magistar ekonomije. Odgojeni u duhu našeg čovjeka i kulture, vjere i ponašanja na što je posebno ponosan, vezani su dosta za BiH. Uz to svojim djelovanjem obezbijedio dvije firme iz BiH da plasiraju svoje proizvode na finsko tržište.
BHDINFODESK
