Bošnjaci u Finsku dolaze za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, baš kao što je slučaj i s većinom ostalih Bošnjaka koji su se doselili u neku od skandinavskih zemalja. Naime, u ovu zemlju počinju dolaziti tokom ratne 1994. godine, najčešće iz zloglasnih logora Omarske i Trnopolja. Ova susretljiva i veoma srdačna zemlja pružila je Bošnjacima utočište u trenucima kada im je to bilo najpotrebnije. Da je Finska širom otvorila vrata za sve one Bošnjake koji su se našli u nevolji, svjedoči i glavni imam Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj Aziz Šabić, koji je jedan od najboljih poznavalaca historije Bošnjaka Finske.
“Poslije logoraša koji su u Finsku veoma srdačno dočekani dolaze ranjenici i bolesnici, koje je također Finska prihvatila iz humanitarnih razloga kao i logoraše. Bošnjaci i Bošnjakinje liječili su se, obrazovali i na razne načine snalazili ovdje u Finskoj. Puno smo zahvalni Finskoj i njenoj Vladi, koja nam je svima omogućila izuzetno lijepe uvjete za život, obrazovanje i rad. Bošnjaci su veoma dobro integrirani u finsko društvo. Razne bošnjačke organizacije i udruženja nastoje sačuvati naš narod od asimilacije. Koliko uspijevamo, vrijeme će pokazati ako Bog da. Od dolaska, odnosno izlaska iz kolektivnih centara nakon godinu dana boravka u njima, Bošnjaci su dobili stanove na korištenje, ubrzo nakon toga počeli su s organiziranjem i međusobnim povezivanjem. Prvo društvo u koje su se Bošnjaci organizirali bilo je Finsko-bosansko društvo u Mikkeliu. Jedina bošnjačka organizacija koja trenutno djeluje na prostoru cijele Finske jeste Islamska zajednica Bošnjaka u Finskoj kao krovna organizacija, zajednica koja pokriva trenutno četiri džemata: Helsinki, Turku, Tampere i Narpes”, ističe Šabić.
Kako kaže, Bošnjaci se većinom organiziraju kroz džemate čija je organizacija uz pomoć Vlade Finske na veoma dobrom nivou. Ono što napominje jeste da sve aktivnosti vlasti ove zemlje podupiru, te tako potvrđuju tezu o Finskoj kao o zemlji koja poštuje različitost u svim aspektima. Prema mišljenju Šabića, u Finskoj se izuzetno pristojno živi, te takva pozitivna atmosfera dodatno utječe na bolje međuljudske odnose u ovoj državi.
“Džemati su registrirani i djeluju u i kroz krovnu Islamsku zajednicu. Osim ovih organizacija, jedna od aktivnih, kako za Bošnjake, tako i za finsko društvo, jeste Bošnjački kulturni centar u Finskoj sa sjedištem u gradu Turku. Zatim imamo kulturno udruženje ‘Behar Ry’ sa sjedištem u Helsinkiju. Potom u džematu Narpes udruženje žena ‘Svjetlost’ i još jedno čijeg se imena trenutno ne sjećam. Ipak, najaktivnija organizacija i najplodonosnija za sve Bošnjake jeste Islamska zajednica Bošnjaka u Finskoj sa svojim džematima, a potom Bošnjački kulturni centar u Turku. Saradnja s finskim vlastima izuzetno je dobra. Finska pomaže svaku organizaciju i udruženje koje radi i provodi aktivnosti. Sve aktivnosti moraju se pravdati i na osnovu toga se organizacijama dodjeljuju sredstva, na taj način se većinom i mi finansiramo. U ovoj zemlji se izuzetno lijepo živi, radi i školuje. Ovdje svako traži svoje mjesto poštujući svu različitost, sistem i drugačiju kulturu, ali prvenstveno cijeneći svoje. Država i određena ministarstva, gradovi i gradske skupštine organiziraju iftare za sve muslimane, odnosno prvake islamskih zajednica i mesdžida. Bošnjaci su se veoma dobro snašli i integrirali u ovo društvo. Po saznanju, 95% Bošnjaka je zaposleno. Hvala Bogu, naši mladi završavaju dobre škole, fakultete i sve više dolaze do boljih radnih mjesta. Tako danas među Bošnjacima ima veliki broj istaknutih članova finske zajednice”, navodi Šabić.
Ipak, i pored kvalitetnog životnog standarda u Finskoj, ono što Bošnjacima u ovoj zemlji najviše fali svakako je domovina Bosna i Hercegovina, o čemu svjedoči Šabić. Također, ono što ističe jeste i posebna povezanost Bošnjaka iz Finske s maticom, u koju se vratilo nekoliko pojedinaca.
“Nigdje nije kao u svojoj zemlji, kod svojih najbližih, najmilijih, odnosno u Bosni i Hercegovini. Nema je bolje i draže na ovom dunjaluku. Međutim, želja ostaje pusta. Bosna se voli, ali ovdje se živi. Bolji uvjeti i vladavina zakona u ovoj državi znatno su izraženiji. Mnogi se ne mire sa svim onim što se dešava u Bosni, a posebno u manjem bh. entitetu. Svi očekuju od struktura vlasti da se više i efikasnije poradi na izgradnji boljeg društva i države ako Bog da. Ukoliko se to dogodi, onda možemo očekivati interes za veći povratak”, kaže Šabić.
“Dopunska nastava je na dobrovoljnoj bazi i škola mora organizirati nastavu ukoliko ima više od četiri zainteresirana djeteta za pohađanje. Škola se odvija u sklopu normalnog obrazovanja dva školska časa sedmično i pod Ministarstvom obrazovanja i kulture, koje i snosi sve troškove škole na maternjem jeziku. Škola na bosanskom jeziku odvija se u regijama gradova: Turku, Vaasa, Helsinki i Tampere. Nastavnici su Bosanci, u svakoj regiji po jedan nastavnik. Posebno su časovi na srpskom i negdje na hrvatskom jeziku, koji nemaju veze s nastavom na bosanskom, a ove zemlje i preko svojih ambasada plaćaju dodatne časove koje održavaju isti nastavnici. Izbor nastavnika vrši ministarstvo obrazovanja dotičnog grada na osnovu konkursa. Također, u Finskoj djeca imaju vjeronauku u vjeri kojoj pripadaju, jedan školski čas sedmično.
Oni koji ne žele pohađati časove vjeronauke pohađaju čas Pogled na život, gdje se uči i o svim vjerama. Asimilacija polahko utječe, ali nastojimo održati svoju kulturu i sve ono što se pod tim podrazumijeva, kao što je vjera, jezik, muzika, folklor, sport, način odijevanja, način ophođenja prema komšijama, hrana itd. Sloboda vjeroispovijesti je zagarantirana. U javnim ustanovama (bolnice, škole), ako kažete da ne jedete svinjetinu, poslužit će vam drugu hranu. Iako i u Finskoj desnica ojačava, što dovodi do porasta rasizma i islamofobije, ipak možemo reći da nas Finci dobro prihvataju i podstiču da očuvamo svoju kulturu. Asimilacija utječe na mlađe generacije, ali kroz rad udruženja i nastavu na bosanskom jeziku u školama mlađe generacije znaju bosanski jezik. Većinom svi posjećuju domovinu u toku ljetnih mjeseci, pa i to pomaže u očuvanju bosanskog jezika kod mlađe populacije”, napominje Jakupović.
Finci znaju osnovne stvari o našoj domovini, a ono što ih zbunjuje jesu politički procesi koji se ovdje odvijaju. Većinom su o Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji počeli učiti krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, kada u Finsku pristižu doseljenici s tog dijela Evrope. Ono što sprečava prisnije odnose između Bosne i Hercegovine i Finske jeste nepostojanje ambasade koja bi dodatno utjecala na ostvarivanje dodatnih veza.
“Procesi u Bosni za Fince su komplicirani za razumjeti, jer je Finska jedna od najuređenijih zemalja na svijetu. Prije rata u Finskoj nije bilo dijaspore iz bivše Jugoslavije, a inače, dijaspora je mlada pojava u Finskoj u odnosu, npr., na Švedsku, gdje su doseljenici počeli dolaziti poslije Drugog svjetskog rata. U Finskoj se doseljenici u brojnijem smislu pojavljuju osamdesetih godina. Pošto nema nikakve dijaspore odranije, Bošnjaci su krenuli od nule i sad stvaraju dijasporu. U Finsku su došli većinom prvo logoraši i njihove porodice iz Bosanske Krajine (Prijedor i Banja Luka) i iz istočne Bosne (Srebrenica i Žepa). Znači, oni što su preživjeli genocid.
U genocidu su prvo ubijeni svi školovani, tako da je bio izazov prilikom organiziranja dijaspore jer nismo imali puno visokoobrazovanih Bošnjaka. U Finskoj nema ambasade ni konzulata BiH, svi se poslovi obavljaju preko ambasade u Stockholmu. Tek zadnje dvije godine smo uspjeli ostvariti saradnju, iako smo to pokušavali sve vrijeme, da se jednom godišnje održi konzularni dan u Finskoj kako naši građani ne bi morali putovati u Stockholm. Putovanje brodom u jednom pravcu traje čak 11 sati, a ambasada ne radi vikendom, tako da se gubilo puno vremena. I ovo je jedan od razloga da je oko 70% građana uzelo i finsko državljanstvo. Finska dozvoljava dvojno državljanstvo, tako da su zadržali i svoje”, završava Jakupović.
Admir Lisica
