Mada je godinama tragala za poslom, dok nije uzela stvar u svoje ruke i odlučila više sreće pronaći u Njemačkoj, nije se mogla zaposliti.
Nerma danas ima zvanje doktora stomatologije s adresom u Berlinu, a svojim humanitarnim radom osvojila je srca mnogih. Volontirala je na najvećim izbjegličkim kampovima u Europi, o čemu su pisale i novine “ZM”, jedne od najpoznatijih novina za stomatologe u Njemačkoj.
U razgovoru za naš portal Mamaledžija se prisjetila svojih početaka, ističući da je vrijedilo krenuti “trbuhom za kruhom”.
“Nakon završetka studija u Sarajevu pokušala sam tražiti posao u svojoj zemlji. Sve je dolazilo u obzir, uključujući volontiranje bez plate, u želji da počnem da stičem radno iskustvo. Međutim, oglasi za posao za stomatologe su bili rijetkost. U privatnom sektoru tražilo se radno iskustvo, a u državnim ustanovama, tražilo se “poznanstvo”. Sjećam se da sam sa isprintanim kopijama svog CV-a pod rukom kucala na vrata od ordinacije do ordinacije, ali bezuspješno”, počinje svoju priču Mameledžija.
Nakon toga, odlučila je napustiti BiH u nadi da će više sreće imati u inozemstvu. Bila je, kaže nam, prepuštena sama sebi.
“U tom trenutku nisam znala kako se može doći do posla u mojoj struci, da li će moja diploma biti priznata, niti kako se dođe do radne dozvole. Međutim, znala sam da je prvi korak poznavanje njemačkog jezika. Kao dijete sam bila izbjeglica u Njemačkoj, ali moje poznavanje njemačkog je bilo daleko od nivoa na kojem bih mogla profesionalno komunicirati. Zato sam počela da sama učim njemački kod kuće i uporedo sam počela istraživati na internetu kako do posla u Njemačkoj. Nisam poznavala nikog koga sam mogla pitati za savjet. Doslovno sam poslala upit svakoj stomatološkoj komori i ustanovi za rad sa strancima u svakoj pokrajini u Njemačkoj, jer su pravila drugačija u svakoj pokrajini”, pojašnjava nam Mameledžija.
Nakon dvomjesečne pripreme, Nerma je poslala preko 80 aplikacija za posao u pokrajini u kojoj je živjela. Od toga je dobila samo dva poziva da dođe na razgovor za posao. I njena avantura je krenula, korak po korak…
“Na ta dva razgovora, zaputila sam se sama, bez radnog iskustva i potpuno nesigurna u sebe. Prvi razgovor je bio u jednom malom gradiću, za kojeg ranije nisam ni znala, Heilbronn. Nakon prvog razgovora sam dobila ponudu za posao i odmah sam prihvatila. Međutim, moja priča nije bajka”, otkriva Mameledžija.
Mjesec dana kasnije, sa gotovom vizom i aviokartom u jednom pravcu, oprostila se od porodice i prijatelja na aerodromu. To je, priznaje, bio jedan od najtežih trenutaka u njenom životu.
“Otputovala sam u grad u kojem nikog nisam znala. Živjela sam prvih godinu dana u stanu sa još deset drugih nepoznatih ljudi. Nisam sebi mogla više priuštiti, radila sam na minimalnoj plati. Uporedo s poslom sam narednih osam mjeseci, svaku noć i svaki vikend, pripremala ispit za priznavanje moje diplome. Naime, imala sam rok od dvije godine od dobivanja vize da položim ispit za priznavanje diplome. Taj ispit podrazumijeva ispitivanje gradiva cjelokupnog stomatološkog studija. Dakle, morala sam pripremiti sve što sam ikad naučila o stomatologiji, na njemačkom jeziku i to uporedo s poslom u ordinaciji. A ako ne položim iz prve, ispit mogu ponoviti samo još jednom, u suprotnom bi se morati vratiti u BiH. Malo je reći da sam u svemu tome više puta posumnjala u ispravnost moje odluke da dođem u Njemačku”, iskrena je Mameledžija.
Međutim, u međuvremenu je položila ispit, promijenila tri ordinacije u tri različite pokrajine i danas je rukovodeći stomatolog jedne ordinacije u Berlinu.
“Sve to kroz što sam prošla me ojačalo, naučilo da mogu da ostvarim sve što zamislim i što je najbitnije, danas sam u mogućnosti da kroz humanitarni rad pomognem drugima, ljudima koji su u mnogo goroj poziciji nego što sam ja ikad bila”, govori Mameledžija.
Putovanja su, kaže nam, njena velika strast.
“Uživam u upoznavanju novih kultura i zemalja. U Berlinu je dovoljno da izađem iz stana i već sam u prilici da vidim, čujem i doživim različitost. Berlin je svijet u malom. Pored stomatoloških zahvata, organizujem i sprovodim sve administrativne obaveze prema zaposlenima i prema državi. Sve to je jedno veliko iskustvo koje me približava narednm velikom cilju, a to je moja privatna stomatološka ordinacija koju želim da otvorim zajedno sa mojim bratom, Nerminom. On će naredne godine završiti studij stomatologije u BiH i plan je da mi se pridruži u Njemačkoj”, otkriva nam sagovornica.
Humanitarni rad joj, govori nam, pruža životni balans i podsjeća je koliko treba biti zahvalna na svemu što ima. Njen prvi humanitarni rad je bio na Haitiju.
“Tamo sam pružala stomatološku pomoć ljudima u selima do kojih se jedva može doći autom. Ljudima koji su pješačili nekoliko sati dnevno da bi došli do mene. Ljudi koji nikad ranije nisu vidjeli stomatologa. Imala sam samo osnovnu opremu i radila sam od jutra pa sve dok ne padne mrak ili dok ne bi nestalo struje. Moj posljednji humanitarni rad bio je u izbjegličkom kampu Moria na grčkom otoku Lesbos. Trenutno je u kampu smješteno više od 10.000 izbjeglica koji su čamcima došli iz Turske”, priča Mameledžija.
Organizacija “Health Pont Fondation” za koju volontira jedina je koja pruža stomatološku pomoć u ovom kampu.
“Kamp čine šatori i kontenjeri, ukupnog kapaciteta za 3.000 ljudi, Međutim, trenutno je to dom za 10.000 ljudi. Moj prvi dojam kampa je bio užasan. Sve je ličilo na logor ili zatvor. Bodljikava žica je bila svugdje, rešetke, smeće, smrad, neopisivo. Podsjetilo me na snimke BiH s početka devedesetih i našu ratnu prošlost”, kaže Mameledžija.
Za nju je u tim trenucima, govori nam, najteže bilo procijeniti psihičko stanje pacijenata, s obzirom da su mnogi bili mučeni, imali ratne traume i strah za egsistenciju. No, ipak…
“Uspjela sam svakom pacijentu pomoći, dovoljno da zubobolja prestane biti njihov najveći problem, jer imaju dovoljno drugih. Možda zvuči sebično, ali u tom kampu, okružena izbjeglicama, osjetila sam da sam sve u životu uradila ispravno. Imam znanje i vještine koje nekom može oduzeti bol i zauzvrat dobijem najiskrenije ‘hvala’. To mi je najljepši poklon”, skromna je Mameledžija.
U humanitarnom radu bilo je najteže, dodaje, skupiti hrabrost jer nije znala šta je očekuje.
“U Haitiju sam radila bez struje i vode. Tu su improvizacija i kreativnost bili najvažniji. Kada se sjetim šta sam sve izmišljala za sterilizaciju instrumenata koje sam kuhala napolju na otvorenoj vatri u loncu pod pritiskom, sad bih mogla da se smijem”, prisjeća se Mameledžija.
Na kraju, dotičemo se i članka koji je o njenom radu objavio njemački “ZM”.
“S obzirom da je izbjeglička kriza u Grčkoj sada ponovo postala aktuelna “ZM” je bila zainteresovana da objavi moj rad na Lesbosu. Cilj tog članka je bio informisati javnost o trenutno katastrofalnom stanju u kojem se nalaze izbjeglice na grčkom otoku, motivisati druge kolege da se pridruže u donacijama i stručnoj pomoći na terenu. Ja ću biti jako sretna ako taj tekst ispuni svoj cilj i motiviše druge da sudjeluju i sa mnom pomognu u radu u kampu”, poručuje Mameledžija.
