I) MALI JUBILEJ ANALITIČKOG SAGLEDAVANJA RAZVOJA PLATFORME ZA PROGRES
2. oktobra bila je prva godišnjica od objavljivanja prvog prilog serijala – Iskre promjene: “Glas za Mirsada Hadžikadića je glas za novu Bosnu i Hercegovinu”, dakle, u samom finalu izborne kampanje za opće izbore, kada je ostvaren historijski uspjeh prof.dr. Mirsada Hadžikadića sa podrškom od oko 60.000 glasova u trci za Predsjedništvo BiH. Od objavljivanja izbornih rezultata kreće proces formiranja političke organizacije koja će nositi naziv “Platforma za progresa”, a okupljati građane svih nacionalnosti iz svih dijelova Bosne I Hercegovine, ali i iz dijaspore. U procesu od formalnog registrovanja političke organizacije do konsolidacije infrastrukture sa općinskim/gradskim organizacijama koje će djelovati na terenu među građanima i uzeti učešće u kreiranju lokalnih zajednica primjerenih vremenu u kojem živimo.
Na tom putu organizacija je izložena svim vrstama negativnih uticaja I devijantnih socijalnih pojava u neuređenom bosanskohercegovačkom društvu I kontaminiranom javnom prostoru gdje političke stranke ne rade za opće dobro već isključivo se zalažu za uske stranačke interese i ostvarenje ličnih privilegija, utemeljenje nove političke opcije koja se otvoreno zalaže za promjenu aktuelnog stanja u društvu i politici prvorazredni je politički poduhvat koji se graniči sa fantazijom – obzirom na spremnost aktuelnih politika na brutalan obračun sa onima koji ne misle kao oni.
Idući u susret novoj godišnjoj skupštini Platforme, a koja se planira 24.11.2019. godine u Banja Luci, organizacija se nalazi pred novim izazovima na putu svog programskog profiliziranja (1), funkcionalnog struktuiranja (2), kadrovskih izazova (3) i definisanja sistema odgovornst (4). Praktičnim odgovoram Skupštine Platforme na ova četiri temeljna elementa praktičnog političkog ustrojstva suštinski bit će determinisan put ka Lokalnim izborima, te omeđan okvir u kome se može tražiti, utemeljiti i ostvariti uspjeh.
Učešće političkih subjekata u izbornom procesu je uzročno-posljedično uvezan lanac koji se sastoji od konkretnih planova, odluka, aktivnosti i rezultata – izvan toga tražiti objašnjenja za eventualni uspjeh ili neuspjeh na izborima je irelevantno, a obično se nezadovoljnici, bez obzira na rezultate, upuštaju u površne analize segmenata iz ukupne slike izbornog angažmana, sa namjerom apostrofiranja momenata i pojava koje im obezbjeđuju alibi i izbjegavanje odgovornosti. Dakle, izborni angažman političkog subjekta je složen, kontinuiran i sveobuhvatan angažman na teoretskom-znanstvenom i praktičnom-operativnom polju, te rezultati proizilaze iz ukupnog angažmana kao posljedice opće snage, znanja, iskustva i sposobnosti – utemeljeno na dokumentima, programu, kadrovima i praksi.
Nakon prve godine vrijednog rada iskre idu u susret važnim odlukama koje će uveliko uticati na budućnost Platforme za progres.
II) KADROVSKI IZAZOVI
Kako vrijeme odmiče unutar Platforme se češće, šire, glasnije i otvorenija promišlja i razgovara o kadrovskoj politici u odnosu na opredjeljenje da Platforma za progres ne bude ista kao i druge političke stranke kojima je negativna kadrovska politika jedna od osnovnih karakteristka – te uzrokom čestih unutarstranačkih sukoba, skandala i podjela; već da vodi pozitivnu kadrovsku politiku gdje će najkvalitetniji kadrovi biti u prvom planu i nosioci najvažnijih predstavničkih funkcija u pokretu, vlasti i društvu. Na jedan od priloga tog sadržaja dao sam sljedeći komentar, a koji slikovito ukazuje na izazove pred kojima se Platforma nalazi i prema kojima će se neminovno uskoro odrediti:
“Pitanje kadrovske politike je vrh ledenog brijega – nešto što svi vide; međutim, ono što ne vidimo su KADROVSKE MANIPULACIJE; ali ono što je neminovnost je da se oni koji kreiraju odnose u političkoj organzaciji jednog dana suoče sa POSLJEDICAMA kadroviranja, to bude ili dobro ili loše. U suštini, i nažalost, nemamo nijedan pozitivan primjer kadrovske politike u BiH – a to je posljedica “uobičajene matrice” koju primjenjuje i pozicija i opozicija. To je temeljni izazov za nove političke projekte.”
Dakle, izbor konkretnih imena je posljedica sistema kadrovske politike koja se zasniva na određenim kriterijima. Uobičajena praksa aktuelnih političkih opcija je zatvorenog i elitističkog karaktera gdje manja grupa etabliranih kardova poklapa većinu funkcija i kontroliše vitalna mjesta – istovremeno u stranci, vlasti i društvu. Imenovanja kadrova na funkcije odvija se uglavnom preko otuđenih i zatvorenih kadrovskih komisija, dok su iz procedura predlaganja i izbora kadrova suštinski isključeni članovi ili im je omogućeno formalno predlaganje koje je ili instumentalizirano ili marginalizirano. Kao posljedicu imamo kadrovsku monotoniju kod vodećih stranaka u BiH, gdje su najuticajniji kadrovi na ključnim pozicijama deset, dvadeset i više godine. U takvim odnosima i ambijentu neminovno je da dolazi do nezadovoljstva članstva, a i birača, te su sve stranke opterećene unutrašnjim frakcijskim borbama – u čemu se jedino vidi mogućnost bilo kakvih kadrovskih promjeranja i novina, što najčešće dovodi do dubokih podjela i raskola u strankama gdje tek u formiranju novih političkih projekata marginalizirani kadrovi dobivaju prilika da obnašaju značajne funkcije i pokažu svoje sposobnosti i nisu rijetki slučajevi da određeni pojedinci ostvaruju solidan uspjeh.
Dakle, kriteriji i procedure su od vitalnog značaja za kadrovsku selekciju i izbor najkvalitetnijih kandidata. Kroz kriterije kadrovske politike ispoljava se suština ideološke dimenzije političkog subjekta, dok sama procedura obznanjuje praktičan funkcionalan sistem implementacije zacrtane kadrovske politike. Kriteriji koji se primjenjuju kod određenih političkih opcija nisu nužno oni koji su proklamovani, ili pak su obaveza koja je verifikovana kroz interni akt koji reguliše to pitanje, već se može uspostaviti praksa internog odlučivanja koja podrazumijeva favorizovanje i nametanje imena koja su izbor uske stranačke elite, a koja obično ima neposrednu vezu sa najužim rukovodstvom stranke. Propisane procedure obično su u cilju reduciranja volje baze i davanja većih i odlučujućih ingerencija centralnim organima koji na kraju formalnih procedura verifikuju već pripremljena rješenja u izmještenim – neformalnim ali stvarnim – centrima odlučivanja.
Prihvatanje ove dobro poznate matrice kadroviranja u političkim opcijama u BiH učinio je da se pozicija i opozicija malo ili skoro nimalo ne razlikuju jedni od drugih i lako se dogovaraju oko raspodjele „izbornog plijena“ – koji se shvata na bazi lične privilegije a ne društvene odgovornosti.
Nove političke opcije imaju prostor za inoviranje kadrovske politike ako u pocedure predlaganja i izbora kandidata suštinski uključe stranačku bazu i prema članstvu se otvore mogućnosti kadrovskog profiliziranja u vidu edukacije i isticanja nužnosti da ostvareni rezultati budu osnovno mjerilo za opstanak na određenoj funkciji, kao i dobivanja povjerenja za move mandate. Samim tim bi znanje, sposobnost i iskustvo bile osnova za kvalitet koji se očekuje za ukazano povjerenje. U suprotnom imamo modalitet rada koji je utemeljen na zloupotrebi demokratske prakse zasnovane na odlučivanju glasovima većine – jer u tom slučaju organ koji ima eskluzivne nadležnosti može – bez obzira na ostvarene rezultate – ponovo davati povjerenje, pa čak i nagrađivati kadrove koje su nanijele veliku štetu i stranci i društvu i državi. Stranke koje svoje kadroviranje zasnivaju na diktaturi otuđenog i nedodirljivog organa u stranačkoj strukturi vremenom ostaju bez podrške birakog tijela i nezadovoljnog članstva – jer ugledajući se na rukovodstvo i oni počinju stavljati lični interes iznad općeg.
Dakle, da bi Platforma u praksi primjenila proklamovani princip – da u svom djelovanju STAVLJA OPĆI INTERES IZNAD OPĆEG – nalazi se pred kadrovskim izazovima jer će izabrani funkcioneri u strukturama pokreta, društva i vlasti putem prakse, a ne verbalno, obznaniti to što predstavlja stvarnu suštinu praktičnog političkog djelovanja. A iz takvih argumenata zasnovanih na praktičnom iskustvu proizilazi spoznaja o karakteru političke organizacije, tj. da li je zaista – u kojoj mjeri i na koji način – različita od drugih političkih opcija: verbalnoj-apstraktnoj ili praktičnoj-konkretnoj formi.
III) SISTEM ODGOVORNOSTI
Praktično je veoma bliska veza između kadroviranja i sistema odgovornosti jer ukoliko ne postoji afirmativan sistem odgovornosti koji nagrađuje uspjeh a sankcioniše neuspjeh, posljedica se odražava u vidu netransparentnog izbora kadrova, pod nejasnim i sumnjivim kriterijima, pa i odlučivanju u skladu sa predviđenim stranačkim aktima, tj. ako su kadrovi opredjeljeni da stavljaju lični interes iznad općeg logično je da će sistem odgovornosti biti potisnut na margine i neće se naći u fokusu interesovanja rukovodećih organa, pa će odluke biti nametnute „legalno“ putem dirigovane demokratije, gdje se insistira na formi demokratskog principa a ne značenja donesenih odluka – što je u suštini devijantna društvena praksa zasnovana na zloupotrebi demokratije.
Praksa aktuelnih političkih opcija je u velikoj mjeri legalizirala zloupotrebe demokratskih principa i sloboda, koristeći demokratiju kao „švedski stol“ sa kojeg uzimaju šta im se sviđa, a to što ne žele da primjenjuju ignorišu, marginaliziraju i minimaliziraju na sve moguće načine i svim raspoloživim sredstvima. Osnovni cilj aktuelnih političkih opcija je da ubjede građane da se demokratija iscrpljuje sa „brojem podignutih ruku“, a što je samo segment u demokratskom lancu primjene sistema vladavine naroda – što u suštini jeste demokratija. U tom sistemu provođenja volje naroda – niz je predviđenih procedura – prije i poslije glasanja, prije i nakon odlučivanja, prije i poslije donošenja odluka i prebrojavanja podignutih ruku „ZA“, „PROTIV“ i „SUZDRŽAN“. Da to nije nikakav kraj – govore brojne neprovedene odluke, koje su imale potreban broj ruku, u raznim institucijama, organima i tijelima vlasti – zakonodavne, izvrše i sudska – ali NIKADA NISU PROVEDENE! To je očito nasilje nad demokratijom, njenom zloupotrebom i nepoštovanje građana i volje njihovih predstavnika u strukturama društva i vlasti. Nije ni veliki problem ni to što neko krši svjesno zakon – to je uobičajena pojava u svim državama svijata, već je suštinski problem društva što se ne sankcionišu ONI KOJI NE PROVODE ZAKONE – jer je to nezakonita radnja, očito kršenje zakona. Kršiti zakone i neprovoditi odluke nadležnih institucija, pa i Ustavnog suda – može da se dogodi samo u totalno neuređenim društvima i državama gdje je moć odlučivanja dislocirana iz institucija u skrivene centre moći, obično stranačke ekspoziture koje ostvaruju korist nanoseći općedruštvenu štetu – bez ikakvih sankcija. Dakako, da u tom začaranom krugu u kojem bahata vlast vrši teror nad građanima, a stranački funkcineri bivaju iz dana u dan sve bogatiji a građani sve siromašniji – osim odgovornosti domaćih političara postoji odgovornost i međunarodne zajednice koja svojom pasivnošću prema onima koji ne poštuju dejtonski mirovni sporazu, faktički motiviraju one koji unose haos i destrukciju u funkcionisanju institucija sistema.
Međutim, očito je da međunarodna zajednica, iako obavezna da obezbjedi reformski put Bosne i Hercegovine i poštovanje zakona i institucija – neće obezbjediti pravnu državu i omogućiti nam integraciju u EU i NATO, već jedino ostaje da bh. građani preuzmu odgovornost i u granicama demokratskim mogućnosti urede državu onako kako oni žele. Ta svijest o POTREBI LIČNOG ANGAŽMANA na uređenju društva u kojem živimo – prvi je stepenik u oblikovanju SISTEMA ODGOVORNOSTI koji treba da omogući racionalno i svrsishodno uređenje društva, dakle, pravnu državu koja je dobro došla u evro-atlantske integracije.
Građani koji imaju državotvornu svijest – a to su iskre promjene – mogu preuzeti odgovornost za sebe, za društvo i državu i graditi produktivan i progresivan sistem u kojem će svima biti dobro, garantujući svima sigurnost i prosperitet, ali pod uslovom da se poštuju univerzalni principi koji omogućavaju jednaka prava, slobode i dužnosti u zajedničkom društvu, tj. državi – po svim pitanjima i u svakom njenom dijelu. Nezvanična podjela teritorije države na dijelove u kojima etno-nacionalne opcije vrše obespravljivanje građana i privilegovanje svojih agresivnih i malipulativnih članova i poslušnika rezultira bogaćenjem jednih a siromašenjem drugih, a što je posljedica masovnog bježanja građana svih nacionalnosti iz države, a posebno mladih i školovani. Svakako da taj trend koji svakodnevno raste vodi ka kolapsu i bankrotu države – a koja je danas zaglibljena u tako ozbiljne probleme i potpuno je ovisna od značajnih finansijskih infuzija iz vana da bi uopće funkcionisala.
Dakle, neodgovorna politika domaćih protagonista je tih razmjera neodgovornosti da niko nije spreman da preuzme odgovornost za stanje u državi i ne smije izaći pred javnost i saopćiti realno stanje u kojem se nalazimo, kao i da se obznane negativni trendovi koji nas drže u općoj agoniji.
Sigurno da je za nove političke projekte ogroman prostor u pogledu afirmacije sistema odgovornosti, ali sticanje povjerenja i digniteta u toj sferi je uslovljeno: inoviranjem i primjenom sopstvenog sistema odgovornosti koji će se verifikovati od nadležnih organa, prije svega Skupštine (ili Kongresa) kao najvišeg stranačkog organa, te poštovati i provoditi od strane organa i članstva, a posebno od izabranih predstavnika u strukturama društva i vlasti.
Nakon tolikih prevara i manipulacija po pitanju odgovornosti građani su veoma skeptični i u tom pogledu Platforma se nalazi pred delikatnim iskušenjem – kako da prevaziđu ogromnu barijeru koju su neodgovorne politike podigle, a što je rezultiralo velikom frustracijom i ozbiljnim razočaranjem građana koji se danas nalaze u stanju letargije i odbojnosti prema politici uopće – a što je rezultiralo apstinencijom izbora oko 50% građana u BiH, dok je taj postotak u dijaspori drastično veći.
Dakle, vrijednim angažmanom iskri promjena na horizontu bosanskohercegovačkog duštvenog beznađa beljsnula je svjetlost nade u vidu političke organizacije „Platforma za progres“ koja je dosadašnjim angažmanima probudila nadu u građanima BiH da ideja građanskog društva i općeg progresa podjednako na području cijele države je moguća – ali da mi sami moramo biti spremni na konstruktivne promjene da bi bili kadri da mijenjamo društvo u našem okruženju, pa i u cjelini.
Piše: Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo, 6.10.2019.godine
