Kada sam 1994. godine, kao ratni hirurg, zatražio dozvolu da odem na specijalizaciju u SAD, odgovor je glasio da sam – otpušten
Sarajevo je ovih dana centar neurohirurgije. Nakon Simpozija o neuroonkološkim aspektima moderne neurohirurgije 21. stoljeća, održanog u petak u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, glavni grad Bosne i Hercegovine ugostio je i veliki seminar Evropskog udruženja neurohirurga, kojem se Bosna i Hercegovina pridružila prije nekoliko sedmica.
U moru stručnjaka iz regije i šire koji su učestvovali na oba skupa, jedno ime naročito se izdvaja – Kenan Arnautović, Sarajlija svjetskog glasa, kojeg su uspjesi na polju neurohirurgije lansirali na poziciju drugog potpredsjednika Svjetske asocijacije neurohirurga, za koju su ga nominirale kolege iz SAD-a.
Arnautović o svom životu može napisati knjigu, a bukvalno je podijeljen na dva dijela – jedan kada je, kao mlad ljekar, spašavao živote u ratnim bolnicama u Bosni i Hercegovini; drugi kada se u Memphisu, u kojem živi i radi, nametnuo za jednog od vodećih svjetskih stručnjaka, edukatora i predavača u polju neurorirurgije.
- Profesore, možete li za početak reći šta je Simpozij donio Bosni i Hercegovini i regiji?
– Radilo se o simpoziju o principima neuroonkologije 21. vijeka, multidisciplinarnom simpoziju, koji je obuhvatio tematiku tumora centralnog i perifernog nervnog sistema. Osim neurohirurga, učestvovali su i patolozi, neuroradiolozi, neurolozi… Najznačajnije je što su u Sarajevo došli šefovi klinika i predstavnici neurohirurških udruženja jugoistočne Evrope. Velika je čast da se tako veliki skup održao u Sarajevu, jer su ti ljudi lideri neurohirurgije u svojim zemljama i svakako poznati u Evropi i svijetu. Oni su iznijeli najnovija saznanja i istraživanja kojima se bave. Osim toga, vrlo je važno da Sarajevo i Bosna i Hercegovina postaju centar ravnopravan s ostalim glavnim gradovima u regiji. To je dobra prilika za naše neurohirurge da se upoznaju s tim ljudima, da nauče nešto iz njihovih izlaganja i razmijene iskustva.
- Iako živite već dugo u SAD-u i nosite titulu američkog neurohirurga, očigledno niste zaboravili na Sarajevo?
– Održavam veze sa Sarajevom na nekoliko načina. Šest doktora iz Sarajeva bili su kod mene u SAD-u na edukaciji, a iz regije ih je bilo oko 40. Uključen sam međunarodne u edukacione aktivnosti u svim većim gradovima jugoistočne Evrope i u svakom imam prijatelje i kolege. Želim pomoći, naravno, a ono što naročito želim istaći su aktivnosti i lobiranje da se Bosna i Hercegovina konačno uključi u Svjetsko udruženje neurohirurga, što se desilo prije šest sedmica u Pekingu. Za neurohirurgiju je naročito značajna uvezanost. To je kao kada imate aerodrom, ali niste umreženi ni s kim. Znači, isto kao da ga nemate. Trebalo je mnogo lobiranja za to, jer je to, kao i članstvo u Ujedinjenim narodima. Uvijek ima ljudi koji mogu zaustaviti proces. Davno sam uočio da, kao američki neurohirurg i čovjek iz ove sredine, mogu pomoći Bosni i Hercegovini i da je njoj pomoć potrebna.
- To je jedini interes koji imate?
– Sve je na volonterskoj osnovi. Pitaju me mnogi kakav mi je interes, ali recimo, finansijskog uopće nemam. Čak imam finansijski gubitak jer sve plaćam iz svog džepa, a uz to gubim vrijeme na putovanja. Ne proizvodim, a u Americi se sve svodi na proizvodnju, i to koliko si napravio. No, nije sve u materijalnom. Imam satisfakciju što vidim mnogo ljudi kojima sam pomogao i koje sam učio. Spreman sam pomoći onima koji zatraže pomoć, a nju ne traži svako.
- Govorili ste o velikim stvarima za neurohirurgiju, pa i zdravstvo uopšte u Bosni i Hercegovini. Šta uopće mislite o zdravstvu u Bosni i Hercegovini, koje je, prema svim pokazateljima, na izrazito niskom nivou?
– Nisam baš informiran o mikrosituaciji, pa ne bih mogao niti komentirati. No, jasno je da je zdravstvo ogledalo društva. Šro je ono razvijenije, zdravstvo je na višem nivou. Dosta je i do organizacije društva u Bosni i Hercegovini. Naša zemlja ima mnogo inhibicija u sistemu. Previše je toga što treba riješiti na političkom nivou, u parlamentu… Koliko shvatam, ima mnogo opstrukcija i prekompliciranih procesa da bi se stvari dovele u red.
- Jeste li u posljednje vrijeme imali operativne zahvate u Bosni i Hercegovini?
– U Sarajevu sam operirao desetak pacijenata, a uglavnom se radi o ljudima koji su me upoznali i koji su me molil da pomognem. Sve sam to obavio na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu volonterski. No, misli da je posljednja operacija bila prije četiri-pet godina.
- Postoji li neka vrsta saradnje KCUS-a i Vas. Recimo, da budete pozvani u Sarajevo po potrebi, za slučajeve težih operacija?
– Ne. Malo je to kompliciran proces. Naravno, pomogao bih kada bi bilo interesa za to, ali ne mogu se sada nametati.
Prošle godine ste objavili knjigu Tumori kičmene moždine. Kakav je odjek imala i šta je donijela modernoj neurohirurgiji?
– Takve knjige, s tom tematikom u neurohirurškoj praksi, nije bilo, zato sam se odlučio da je, s kolegom iz Turske, objavim. Moj princip bio je da u to uključim sve kolege koje sam imao na specijalizaciji. Svega šest ili sedam poglavlja su moja, a ostalo su radili saradnici iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Knjiga je izazvala veliku pažnju. Uskoro će izaći njen osvrt, pa ćemo vidjeti šta će reći poznati neurohirurzi. To je kao kritika bilo koje druge knjige. Ono što me raduje je da je knjiga skinuta sa interneta preko 8.600 puta. Ako znamo da u svijetu ima oko 50.000 neuroriruga, mogu biti jako zadovoljan. Knjiga je bila potrebna i ima šta ponuditi.
- Ako se vratimo unatrag, počeci Vaše karijere u Sarajevu nisu bili onakvi kakve ste zamišljali. Pojedine kolege čak govore da ste bili rekorder po volontiranju na sarajevskom kliničkom centru.
– To je bilo prije rata. Medicinu sam završio 1984. godine, a volontirao sam godinu. No, poslije dolaska iz vojske, trebala je još godina i po volontiranja za specijalizaciju. To je nevjerovatna priča, jer su trojica kolega koji su došli poslije mene na klinički centar dobili specijalizaciju prije mene. Čini se da nisam dobio pravu priliku, ali bilo je to vrijeme političkih intervencija, kakve ja nisam imao. Bilo je važno da te neko iz Centralnog komiteta pogura.
- Je li to bio razlog što ste otišli u SAD?
– Nisam dobio priliku, ali nije to razlog za odlazak. Otišao sam u drugoj polovini 1994. godine. Zanimljivo je da su me primili u stalni radni odnos tek 1992. godine, kada je većina ljekara otišla iz Sarajeva. To je bilo baš groteskno. I odmah sam upućen za ispomoć ratnoj bolnici u Mostaru. Ponudu da odem na specijalizaciju u SAD dobio sam 1994. godine. Shvatio sam da treba ići, ali nisam imao dozvolu sa Klinike za neurohirurgiju. Kada sam ih zamolio za dozvolu da odem na šest mjeseci, odgovor je glasio da sam – otpušten.
- Kako ste uspjeli u takvoj situaciji doći na mjesto gdje ste sada?
– Nakon specijalizacije sam shvatio da moram nešto napraviti, jer u Sarajevu više nisam imao posla. U SAD-u morate završiti specijalizaciju po njihovom sistemu, jer ne priznaju ništa drugo. Krenuo sam od prve godine i prošao jako dug put, ali sam imao sreću da sam u toj klinici u Memphisu imao najveće neurohirurge svijeta, uz koje sam mnogo naučio. Ali, kada se sve završilo, shvatio sam da je to bio sudbonosni put i da je na kraju sve trebalo biti tako.
- Koliko je težak Vaš posao, da vršite najkompliciranije zahvate na mozgu ili kičmi? Zahtijeva li poseban režim života?
– To su jako teške operacije. Nema kraće od dva-tri sata, a neke traju i do 15 sati. Naravno, morate biti spremni, odmorni, imati normalan porodičan život. Morate imati snagu i izdržljivost, živjeti poput sportsiste. A psihički dio je priča za sebe. Moraš se jako dobro pripremiti, jer ima raznih problema, komplikacija, teških pacijenata i operacija. Psiha mora izdržati da čovjek ne bi poludio. I morate biti spremni na sve. Američka neurohirurgija je vodeća u svijetu i na taj nivo moraš odgovoriti odgovarajućim nivoom.
- Kako biste uporedili hirurgiju tokom rata u Bosni i Hercegovini i ovu koju prakticirate sada?
– U ratu je bilo teško na drugi način. Prvo, spašavali smo gole živote, idući od kuće do bolnice i natrag svaki dan kroz snajpere. Uvijek je bio rizik da će bolnicu pogoditi granata. Nije bilo hrane, struje… ničega. Svi smo bili kosturi, i to je teška psihofizička situacija. Sada je druga težina. Moraš odgovoriti visokom stepenu prakse, stalno biti na nivou koji se očekuje od lidera. U neurohirurgiji je najviši nivo biti američki neurohirurg, a ako ste još i profesor, tu ne smije biti fušeraja. Uvijek moraš isporučiti kvalitet. Posao je težak, ali to je moj poziv i tu nema žalbi. Posao u Sarajevu radio sam džabe s istim žarom kao što radim i sada. Radim iz strasti, i to je moj životni poziv. Dva puta sam išao od početka, a išao bih i treći put.
- Na šta ste najviše ponosni u svom poslu?
– Možda to što sam prvi u svijetu opisao subokcipitalni kavernozni sinus. Taj je članak citiran preko 200 puta u literaturi. To je nešto što niko nije uradio. Osim toga, ponosan sam na to što me Ameika predložila za svog predstavnika u Svjetskom udruženju neurohirurga, kao potpredsjednika. Mišljenja sam da moja misija na zemlji nije samo obezbijediti sebe i porodicu, već i ostaviti nešto iza sebe. Prema našoj tradiciji, trebaš napraviti nešto, ostaviti česmu, knjigu, nasljednika, stručnjaka… Supruga me često pita šta će mi ovo sve, ali u sebi imam poriv da napravim nešto i to me stalno stimulira.
Ne gubim vrijeme na lakši put, odmah biram teži
– Kroz sav ovaj mukotrpni proces, naučio sam mnogo životnih filozofija. Recimo, kada dođem na neku životnu raskrsnicu, na kojoj se ukazuju lakši i teži put, u mladosti sam uvijek birao lakši, ali on me uvijek vraćao na teži put. Pokazalo se da nema zaobilaženja, nema lakšeg puta. Sada, kada dođem na takvu raskrsnicu, odmah idem na teži put. Na lakši ne želim gubiti vrijeme. To je moj princip, ali to je i razlog zašto, kada nešto uradim, uradim to dobro.
Izvor: Muamer Tanović: AlJazeera/http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kenanu-arnautovicu-u-sarajevu-dali-otkaz-u-americi-medu-najboljim-neurohirurzima
