Zašto su mentalne bolesti kod žena i muškaraca različite? Zašto žene imaju 200 posto veću mogućnost dobiti posttraumatski stres i depresiju? Zašto, s druge strane, muškarci imaju 60 do 70 posto veću mogućnost poremećaja pažnje? Odgovore na ova pitanja pokušava doznati Ajna Hamidović, profesorica u Chicagu.
Nalazimo se na UIC Sveučilištu farmacije. Ovo je radno mjesto naše sugovornice, rođene na Grbavici…
Dok nam pokazuje svoj laboratorij, objašnjava kako muškarci, iako idu u vojsku, nemaju veću mogućnost za dobivanje stresa od žena. Zanima me kako provodi istraživanja: “Žene testiramo tako da ih dovedemo u dvoranu i stavimo pred veliku publiku, a one to ne očekuju”.
Ajna prati biomarkere i otkucaje srca koji pokazuju veliku razliku. Razvojem novih lijekova planira pomoći mnogima…
Bez obzira na sve kampanje usmjerene protiv pušenja, u Sjedinjenim Američkim Državama 20 je posto stanovništva koje se ne da. S ciljem da promijeni tu lošu naviku, ova znanstvenica razvija i lijek protiv ovisnosti o cigaretama, iako iza sebe već ima uspješan inzulin u formi spreja.
Ajna Hamidović, danas ugledna profesorica s dva postdoktorata, napustila je Sarajevo kada je počeo rat, kao 15-godišnjakinja. Bez obzira na sve ružne stvari iz tog vremena, svjesna je nekih lijepih trenutaka…
– Tužno mi je gledati svoju djecu ovdje u Americi koja čak devet sati provedu u školi. Nije kao u BiH, da mogu izaći na ulicu i igrati se. To je najljepši dio moga djetinjstva. Bilo je tako sigurno, niko nas nije morao provjeravati, prisjeća se.
Godine 1992. njezina obitelj prvo je došla u Hrvatsku gdje je imala, kako kaže, negativno iskustvo: “Sestra i ja nismo mogle nastaviti školu”. Ista odluka zatekla ih je u Njemačkoj pa su odabrali Sjedinjene Američke Države.
Ajna s majkom i sestrom tada odlazi u Teksas, gdje ostaju godinu. Njihova sljedeća postaja bio je Chicago. Naša sugovornica svake godine iznova je počinjala u drugoj srednjoj školi: od Sarajeva, preko Teksasa, do Chicaga i Quincyja.
U Americi su na početku živjeli teško, ilegalno i bez stalnog prihoda. Kada im se otac pridružio 1995, stvari su krenule…
– Bilo je teško, ali ni približno kao u Evropi. Ovdje smo barem išli u školu. Jedini put da se izvučem iz takve situacije je bila edukacija. Vjerojatno sam toliko danas uspjela jer sam spas vidjela u studijima, naglašava Ajna, istaknuvši jedan vrlo bitan detalj: “Kada smo u Americi sestra i ja tražile sponzore za školovanje, samo nam je jedan studij izašao u susret. Bio je to Katolički fakultet u Illinoisu, što nam je bilo nevjerojatno, nakon negativnog iskustva u Hrvatskoj”.
Naša sugovornica doktorirala je farmaciju i književnost. Ovaj drugi studij, naglašava, zbog kreativnosti… Kasnije se višestruko isplatio: “Majka mi je uvijek govorila šta ću s književnošću, ali dobro mi dođe zbog grantova. Moram aplicirati da dobijem sponzorstva za svoje radove, a to je bitno uvijek lijepo opisati”.
Prvi put u Bosnu i Hercegovinu vratila se 1998. Taj dolazak ne pamti po dobrome: “Sarajevo je izgledalo loše, pogotovo Grbavica. Nismo zatekli ništa od ličnih stvari. Ipak, svjesna sam što su sve ljudi izgubili”.
Na što ste najponosniji u svojoj karijeri, pitamo: “Na studente kojima predajem farmakologiju i farmakoterapiju, a koji rade naučne projekte. Volim kada se trude i posvećuju istraživanjima. Volim i kada su znatiželjni”.
Uz izazove s početka priče, junakinja naše priče voljela bi doznati zašto neke žene imaju predmenstrualni sindrom, zašto proživljavaju nervozu i iritaciju. Nada se i da je nadomak lijeka protiv pušenja.
U slobodno vrijeme na rasporedu su obitelj i domovina. Naša današnja gošća poznata je i po svom radu u kulturnom centru SABAH…
“To je naša matica. Živjela sam u New Mexicu, u najljepšem mjestu na svijetu, ali nedostajala nam je ta povezanost s našim ljudima”, otkriva Ajna, čiji je suprug Marokanac – obožava bosansku hranu.
Kada pitaju sinove što su, ne odgovaraju ni da su Marokanci ni Bosanci, nego Amerikanci. Od pete godine uče arapski jezik. Na to je naša sugovornica najponosnija.
Tekst i Foto: Ivan Ril/MojaBiH
