OTRGNUTI DRAGULJ IZ BISERNE BOSANSKONOVSKE ŠKOLJKE
- Jedan od najvećih krajiških bisera umotan u bosankonvsku ljepotu i blistavilo
- Zračio je svojom intelektualnom i boemskom svjetlošću
- Bio gorljivi zagovornik univerzalizma, kozmopolitizma, multikulturalizma…
- Prvi dobio otkaz u SŠC, štrajkovao u zbornici zbog napada na Bosansku Krupu
- Glavni pregovarač sa srpskim vlastima i predstavnicima UN PROFOR-a za siguran izlazak konvoja s 10,5 hiljada protjeranih Novljana
- Vratio se iz Njemačke u Armiju R BiH, iako je imao šefovsku poziciju, komforan i lagodan život
- Iako ga je neprijateljski metak pogodio ravno u srce; nije pokleknuo, niti pao, naslonio se na drvo i tako ostao
- Uz njegovo ime, legenda nije ni preteška niti prejaka riječ
Oči mi duboko utonule u prošlost. Već dugo i duboko razmišljam o njemu. Slike otisnute na duši, a u meni plamen tuge, velik i beskrajan. Sjećam se kao danas. Bio je zadnji dan najodabranijeg mjeseca Šehri-Ramazana, 03. april godine 1992. Sreli smo se, sasvim slučajno, blizu bosanskonovskog kultnog kafića “C-9” i fotografske radnje “Korzo”. Kandilji na šerefama bosanskonovskih vitkih i visokih džamijskih munara tek što su zasjali, a čaršiju prekrili milozvučni ezani. Žurio sam, jer sam već kasnio na iftar. “Ne žuri, nedostajaće ti slasti u ibadetu” – rekao mi je. Zagledao sam se i zamislio… i ostao s Nedom još dugo u opustjeloj čaršiji. “Ludi” genijalac mi je potvrdio ono što mi je bilo već dugo noćna mora – ovdje će uskoro biti pakao. U Hrvatskoj je već uveliko buktao rat, koji se dobrano prelijevao i na prostore bosanskonovske općine. Uvjeravao me, iznoseći jasne činjenice i najoštroumnija zapažanja, da su Bošnjaci, narod porobljenog uma i da će se krvavo i teško, ako uopće uspiju, izboriti za svoju slobodu, za nezavisnost, za ravnopravnost…
Nedim – Nedo Muftić
Tijekom godina življenja u Bosanskom Novom upoznao sam Nedu, jednog od najvećih bosanskonovskih bisera, zadivljujuće pameti i raskošnog talenta. Nekoliko puta bili smo zajedno kod r. Malika Kapetanovića, ljudske gromade, jednog od najvećih njegovih ahbaba. Nedo je bio, ono baš, pravo gradsko dijete, potomak stare bosanske plemićke porodice Muftića. Inače, sin je Ibrahima i Ajše, brat mu je Mirza, sestra Nejra, doktor nauka na polju tehnologije, sada živi u Bihaću. Bratić Đeđo, sin njegovog amidže Mustafe, jedan je od vodećih intelektualaca u Hrvatskoj. I njegove kćeri Dijana i Dalija su visokoobrazovane i veoma uspješne u poslovima koje obavljaju.Nedim – Nedo Muftić bio je veličina u svakom pogledu. Volio je sve što je dopadljivo, prefinjeno i ukusno. Po mnogo čemu, pa i po filozofskim izrekama, koje je primjenjivao u životu, bio je neuporediv. Prave ljude je volio i razumio. Razumio je njihovu psihu. Imao je mogućnost da živi begovski i bezbrižno. Međutim, svestrani genije tijekom godina odrastanja imao je burnu mladost i život isprepleten šavovima i pukotinama. Već u osnovnoj, a posebice u srednjoj školi, skrenuo je pažnju na sebe svojim talentom, znanjem i osebujnim čarolijama na polju nauke, sporta, filozofije… Nakon gimnazije odlazi u Zagreb, gdje završava Prirodno-matematički fakultet, smjer atomska i molekulska fizike. Po završetku studija i položenog državnog ispita, zapošljava se u bosanskonovskom srednjoškolskom centru. na mjesto profesora fizike i matematike. Naočit, zavodljiv, pun znanja, zračio je intelektualnom i boemskom svjetlošću. U njegovim predavanjima bilo je šarma i magije. Nekonvencionalnosti i totalne ekscentričnosti. Iako je “kršio” osnovne profesionalne i etičke norme, bio je omiljen među učenicima i uvažavan među kolegama. Jedino đaci-munafici, mangupčići i frajerčići kod profesora su prolazili “k´o bos kroz trnje”, pognute glave i postiđeni. Jer, njegova intrigantno provocirajuća britkost s nogu je obarala i velike umove, a kamo li ne one što su to glumili.I u sportu je bio granitni brijeg u kojeg je teško bilo sklopiti stvarnost. Posebice u rukometu, i kao igrač, i kao trener. Krasila ga je raznolikost kreacije u igri, a znanje, pronicljivost i dalekovidnost, u ulozi trenera RK “Srednjoškolac”. Ni kafana mu strana nije bila, posebno “Begova”. U svojim majstorijama s kartama ubjeđivao je suigrače i publiku da su mu uzori Einstein (Ajnštajn), Goethe, Voltair… a oni nikako nisu pronalazili tu povezanost.
Početkom belaja u Bosanskom Novom, a krenulo je puno prije nego u Bosni, jer na Baniji u Hrvatskoj, koja graniči s bosanskonovskom općinom uveliko se ratovalo, tako da su Srbi s jedne i druge strane granice odlično surađivali i pomagali se, Nedo se potpuno promijenio. Često je znao govoriti među svojim kolegama, jaranima i ahbabima da se mora spriječiti dušmana da zulum ne čini Bosni. Nije mogao pojmiti da su njegove dojučerašnje kolege tako havarisanog uma. Momo Gaković, komšija i kolega profesor, kojeg je vozao po zdravstvenim ustanovama tražeći mu lijeka, odjednom zakrenuo glavu čim se pridružio SDS-u. Ekspresno je Nedi uručen otkaz kada je na času čuo da su srpske snage, a među njima i poznati Novljani, krenuli artiljerijom razarati Bosansku Krupu, a on ogorčen napustio čas, ujurio u zbornicu i počeo štrakovati. Otkaz mu je potpisao Nenad Suzić, tadašnji direktor, a poslijeratni ministar obrazovanja u Republici Srpskoj i osuđeni pedofil. A kada su u Bosanskom Novom i Dolini Japre počele demonstarcije vojne sile, premlaćivanja, ubijanja, silovanja, rušenja džamija i otvaranja prvog koncentracionog logora u BiH na stadionu “Slobode” i traženja općinske vlasti da se Bošnjaci-muslimani i Hrvati odreknu svoje imovine i napuste svoj dom, grad, avliju, zavičaj… Nedo se uključio u pregovore da se barem odlazak osigura od strane vojnika UNPROFOR-a. Prvi put 16. jula 1992. neuspješno, konvoj vraćen iz Bosanske Kostajnice i drugi put sedam dana kasnije, 23. tog mjeseca, uz pomoć vojnika UNPROFOR-a nepregledna kilometarska kolona s preko 10,5 hiljada Novljana nakrcana suzama, tugom, bolom… stigla je u Karlovac, a potom specijalnim vozom za Njemačku.
Nedo, kao da ga je ovaj svijet pozajmio da nam pokaže kako se živi, odmah je krenuo raditi (govorio njemački i još nekoliko svjetskih jezika) i pripreme vršiti za povratak Novljana. Išlo je mnogo teže nego je to očekivao. Vrijeme je curilo veoma brzo, a stanje se u Bosni pogoršavalo. Ostati će vječita tajna da li je pismo Nedinog oca bila prevaga da napusti šefovski posao, visoku platu i ugodan život, i da krene u Bosnu. “Dragi moj pametni sine, možeš li uopće zamisliti da tvoj otac trenutno živi od milostinje. Možeš li zamisliti da se u ovom paklu jedan od plemena Muftića toliko srozao i nisko pao. I što je po meni još gore, Bosne je sve manje” – stajalo je u Ibrahimovom pismu. Nedo, putem radio-ametera iste večeri, iza pola noći, javlja ocu: “Vraćam ti se, oče, u Bosnu”! Došao je s još nekoliko Novljana u Travnik i prijavio se u Sedmi korpus, odnosno u 17-tu vitešku brigadu Krajišnika. Da ga ne bi smjestili u Komandu ili negdje u administraciju prijavljuje se kao radnik. Zadužuje naoružanje i ide na prve borbene linije i u rov. Iako je među ratnicima bio jedan od najstarijih, za kratko vrijeme, po elanu, hrabrosti, ekspresnosti donošenja odluka, postaje uzor među njima. Dan za danom prolazili, redali se uspjesi na bojnom polju, historijska akcija oslobađanja Vlašića, poneki porazi i tuga za borcima koji su na Allahovom putu postali šehidi, došlo je i vrijeme oslobađanja Bosanske krajine i Nedinog rodnog grada. Krenulo se iz Travnika.
U pohode i oslobađanje Bosanske krajine. Pobjedonosno osvaja se selo po selo, njiva po njiva, kuća za kućom… Na red je došao i Ključ. Silno i ponosno ulazi se u taj historijski značajan grad. 17-ta krajiška brigada priključuje se Petom korpusu Armije R BiH. Privremeno su se stacionirali u selu Kaleba, između Ključa i Bosanskog Petrovca. Pomalo opijeni uspjehom na terenu i puni radosti gotovo da nisu primjetili brujanje helikoptera koji je iz Beograda dovezo Arkanove specijalce. Oslobodilački put se nastavlja. Komandu i ostupnicu osigurava deset vojnika među kojima su Nedo i još jedan Novljanin, Šaćir Alijagić iz Agića, diplomirani inženjer poljoprivrede. S leđa, potpuno neprimjetno iznenadili su Arkanovi specijalci. I poubijali ih svih desetoricu. Iako ga je neprijateljski metak pogodio ravno u srce, Nedo nije poklekao, niti na zemlju pao. Samo se naslonio na drvo i tu ostao. I mrtav je bio dostojanstven, poseban, prkoseći svima što Bosnu ne vole. Tog mutnog i kišnog 09. oktobra 1995. godine Nedo je ušao u legendu. A bio je već legenda. Nije stigao do svog rodnog Bosanskog Novog, kojeg je volio neizmjerno. I njega su voljeli, cijenili i poštovali… bosanskonovski klošari i ljekari, šibicari i inženjeri, sitna raja i bogatuni, fukare i moćnici, nepismeni i naučnici, gurbeti i vjernici…Molimo Uzvišenog Allaha dž.š da najljepšom nagradom nagradi našeg šehida Nedima – Nedu Muftića. Njemu džennet, a nama lijepa sjećanja i pouka da je ovaj dunjaluk prolazan i da ćemo svi jednog dana preseliti na drugi svijet, Ahiret! Amin!
Ferhat Korajac
